Jučer sam išla kasno poslije podne na roditeljski sastanak u vrtić. Došla sam prva i malo sam neobavezno popričala s tetom. U toku sastanka nisam mogla ne primijetiti obješena lica, odsutne poglede i teške osjećaje roditelja u prostoriji. Većina ih je bila turobna. Ok, razumijem, znamo svi biti umorni nakon posla i svega, ali mene ti prazni pogledi počinju brinuti.
Iz tog sam se razloga u par navrata javila za riječ i ispričala neke svoje smiješne anegdote. Nitko se nije nasmijao. Sad… da li sam pogriješila trenutak ili imam uvrnuti smisao za humor ili je ipak problem druge naravi, zaista ne znam. Ali tužno mi je sve to.
Ujutro, pod vrućicom i s teškim kašljem dolazim na posao. Pozdravljam kolegicu i pitam je kako je. Žena mi u vremenu koliko nam treba uspeti se stepenicama u zgradu ispriča toliko negativnosti da sam požalila što sam tako nesmotreno postavila pitanje. Kolegu kojeg srećem na hodniku isto pitam kako je. On odgovori (ali baš uvijek): „Ne tak dobro kao ti!“ Sad… meni nije jasno…. Mislim, imam i ja svoje loše dane, ali sretna sam. Imam zdravo dijete. Zdravog supruga. Dobre svekrvu i svekra… obitelj, prijatelje, preslatkog miceka, relativno poplaćene račune, posao (za sad, jer sam na određeno). Sretna sam i zahvalna na svemu tome. Jest da bih poželjela imati kojih četrdesetak kilograma manje, neki lijep komad lijepo skrojene odjeće, svoju kućicu, svoj mali kutak, divno dvorište prepuno cvijeća, i još koje dijete i psića. I posao koji me ispunja i kojeg volim, kojim bih mogla širiti radost i sreću. No, trenutno toga nemam. Pa se trudim barem ovo potonje raditi u ovim uvjetima u kojima se nalazim. A taj gospon koji osjeća da mu je gore nego meni ima zdravu pametnu djevojčicu, redovan posao, duplu plaću, suprugu zaposlenu za stalno s duplom mojom plaćom, nov novcat auto, svoju kuću, sve „onako po špagi“ i stalno kuka. Nije dobro. Kada me nazove jedna poznanica zove samo kako bi se istresla i dva sata u komadu priča koliko joj je koma jer joj nisu završili njenu najnoviju terasu na trećoj kući, pa je morala odgoditi put na Barbados i morala je vratiti auto jer nisu pogodili boju koju je naručila i to ju toliko muči i smeta i toliko je sva pod stresom da ne može normalno funkcionirati.
Ne razumijem zašto toliko kukamo i zašto toliko, kao narod, koristimo antidepresive? Moj antidepresiv je moj smješko koji me i kad sam najgore digne da budem najbolje! Svi nešto pljuju po državi, po politici, po vladi, po ovome, onome, susjedu, prolazniku, ljudi se ovdje tuku u čekaonici kod doktorice koja je divna i beskrajno čovječna i strpljiva, ovdje vam pičkaraju na semaforu, u banci, na parkiralištu, u redu za kruh, u parkiću…. I zaista je teško održati čitav dan vedar pogled na svijet.
No, i dalje se trudim jurišati na neke svoje vjetrenjače. Unatoč tolikoj nepravdi koju znam doživjeti. No, ako uspijem djelovati na jednu osobu koja će nastaviti tako mijenjati svoj mikro svijet, učinila sam jako puno! Pa se ne dam.
O, da… Razmišljam i o seobi van. Jer imam iskustva. Bila sam. I vidjela. I bilo je puno lakše. I ljepše. I upoznala sam divnih, predivnih ljudi. Još mi je teže kada čitam pozitivna iskustva. Ljudi kao da su miljama daleko od naših prizemnih stvari….No, ako odem… ostavljam mjesto za još više depre. A ja želim ovdje saditi cvijeće. I radost. Možda (čak) i pusti korijenje.
Nema komentara:
Objavi komentar