Naš TOP 10 slikovnica na engleskom jeziku

Danas, kada je na tržištu toliko velik broj slikovnica najrazličitijih autora, teško je pronaći onu posebnu, s lijepom pričom, privlačnom ilustracijom i poučnom pičom, a da je uz sve navedeno zanimljiva i velikima i malenima. Slikovnica na tržištu zaista ima more. Ima ih prekrasnih, raskošno opremljenih, svjetlucavih, mirišljavih, krasnih tekstura i privlačnih, veselih ilustracija, no ima i dosta onih koje uopće ne zavrijeđuju našu pažnju. Mi do najomiljenijih slikovnica uglavnom dolazimo preporukom knjigoljubaca, zatim u našoj odlično opremljenoj knjižnici i putem interneta iako ne padamo na hvalospjeve kritičara. Nekad smo im slijepo vjerovali, no uvjerili smo se ne mali broj puta da se njihov ukus ne mora nužno poklapati s našim. Ovo je top 10 slikovnica engleskog govornog područja koje smo čitali u orginalu i koje je naš mališa volio da mu čitamo opet i opet iznova. Tako da ih većinu imamo u kućnoj biblioteci. 

NAŠI APSOLUTNI FAVORITI:

1. Na prvom mjestu je "The Very Hungry Caterpillar" čiji je autor i ilustrator Eric Carle koju sam mališi kupila na aerodromu i koja je u našoj kući apsolutni hit već nekoliko godina. Sviđa nam se sve: od super zanimljive i vrlo jednostavne priče pa sve do odličnih ilustracija. K tome, nama je dodatni bonus jer imamo slikovnicu koja je osmišljena kao lutkarsko kazalište. Kroz rupu na sredini pogura se prst i dobije se gladna gusjenica koja napreduje kroz sve rupe koje je napravila u raznim delicijama od voća, povrća do slastica i mesnih delikatesa. Super zgodno! Osim toga, dala nam je gomilu ideja za mnoge aktivnosti kojima smo se bavili. I pritom mnogo toga naučili! Ukratko, ovdje se radi o životu jedne jaaaako gladne gusjenice kroz tjedan dana. Kraj je baš super! Osim toga, nama je jako pomogla jer je naš mališan jako izbirljiv što se hrane tiče i imali smo puno problema, no uz ovu se slikovnicu usudio probati i neke druge namirnice osim onih poznatih. Osim toga, slikovnica je odlična jer se može objasniti da, kada je gusjenica jela voće (i povrće) sve je bilo super, no kada je počela jesti slatkiše i brzu hranu onda ju je bolio "bušek". Kod nas je upalilo. Možda bude i vama :)

2. Na drugom mjestu je slikovnica "My Cat Just Sleeps". Ovo je izvrsna priča koju je napisala i ilustrirala Joanne Partis, a govori o jednoj djevojčici koja je vlasnica jedne vrlo pospane mačke. Djevojčica je uvjerena da je njena mačka dosadna, dok su sve mačke njenih prijatelja zabavne mačke s kojima oni provode odlično i super zabavno vrijeme. To ju žalosti, no pomirila se s tim jer je shvatila da njena mačka ima i dobrih strana: dopušta joj da ju mazi i uvijek je tu negdje. Na kraju ju je njena mačka iznenadila i to na najnevjerojatniji način, zbog čega uopće više nije mislila da je dosadna. Čak se i ponosila njome.... No, nećemo vam sve otkriti...  Slikovnica je super jer potiče razgovor, uči o tome da i ljubimci imaju svoj karakter baš kao i ljudi i da ih ima različitih, te da se prema svakoj trebamo odnositi s pažnjom i voljeti svoje ljubimce. Najviše što volimo kod ove preslatke slikovnice su ilustracije koje totalno odgovaraju tekstu. Super su jednostavne, ali u isto vrijeme ljupke, zabavne i jako lijepe. Odlične su za malenu djecu koja vole pokazivati prstom pojmove o kojima čitamo. A ovu slikovnicu čitamo vrlo često. 

3. Autor Tonny Ross nas jednostavno oduševljava svojim načinom pisanja. Jako ga volimo zbog odabira tema koje su nam bliske, ali i zbog tako zabavnih i duhovitih situacija u kojima se nalazi mala princeza tako da je "Little Princess - I Want My Potty" jedna od mnogih koje jako volimo i često joj se vraćamo. Priča je ovo o jednoj fora princezi koja svoju tutu koristi na sve načine osim onog za što je namijenjena. I tu se događa svašta jako zabavnog. Uz ovu smo slikovnicu i mi učili koristiti našu tutu, a ne kao ukras ili kacigu za glavu. Odlična je naročito zbog nekoliko situacija toliko urneebesno smiješnih da se i sada dok ovo pišem smijuljim jer se prisjećam izraza lica našeg mališana koji se i danas često sjeti da mu je čitamo iznova.

 

4. Još jedna silno zabavna slikovnica koju i kao autor, ali i kao odličan ilustrator potpisuje Tony Ross zove se "I Want My Tooth". Priča, naravno govori o gubitku zubića. Naš je maleni doživio silan šok nakon što je saznao da će mu, kad malo poraste, ispasti zubi. I da takve prve zubiće nazivaju mliječnim zubićima. Kada sam ga ulovila kako neutješno plače i kada sam saznala da je to u biti razlog njegove silne tuge, pronašla sam ovu slikovnicu i od tada mu ispadanje zubiju ne predstavlja traumu, već je to prvi znak da odrasta i "već je velik". Tony nam je puuuno pomogao otkloniti strahove, ali se i od srca nasmijati simpatičnoj princezi.

5.  Na petom mjestu nalazi se "Elmer" čiji je autor i ilustrator David McKee. Priča govori o simpatičnom šarenom slonu Elmeru a pouka priče je da je u redu i lijepo biti različit. Priča je lijepa i naš ju mališan voli od najranijih dana.

6. Prekrasna priča o lijepoj, taštoj i škrtoj ribici koja spoznaje snagu prijateljstva, odanosti i velikodušnosti nalazi se na šestom, no ne manje vrijednom mjestu. Priča se zove "The Rainbow Fish" a njen autor i ilustrator ove divno oslikane slikovnice je Marcus Pfister.  

 

 

 

7. The Gruffalo je slikovnica koju je napisala Julia Donaldson, a zgodno ga je oživio u zgodnim i simpatičnim ilustracijama Axel Scheffler. Spisateljica je priču osmislila nadahnuta  kineskom pričom o mudroj djevojčici koja je putovala džunglom tako što se predstavljala da je kraljica džungle. Ova priča govori o domišljatom mišu koji putuje šumom i neobičnom se pričom brani od grabežljivaca koji bi ga slasno pojeli. Priča je pretvorena u predstavu koja se igrala na Broadwayu i West Endu. 

8. Nastavak priče "The Gruffalo" ima naziv "Gruffalo's child" i govori o malenoj kćerkici Gruffala kojoj je otac zabranio da sama šeta šumom jer bi ju mogao uhvatiti veliki zločesti miš. To je strašno biće jedino čega se strahovito boji njezin tata. Zato je ona odlučila iskoristiti njegovu nepažnju i sama potražiti to strašno biće. Ovu smo super slikovnicu nabavili kad smo već gledali (i jaaaako zavoljeli) crtić "The Gruffalo" i njegov nastavak "The Gruffalo's child" (Zanimljivo je to da je jedan od glasova posudila slavna Helena Bonham Cater, poznata po ulozi Belatrix Lestrange u filmu Harry Potter, koja je dala glas Majci Vjeverici  i ujedno je narator, dok je samog Gruffala utjelovio glumac Robbie Coltrane poznat po ulozi Hagida, lovočuvara i čuvara ključeva Hogwardsa.

9. Simpatična slikovnica "Room on the broom" autorice Julie Donaldson, koju je ilustrirao Axel Scheffler je priča koja govori o dobroćudnoj vještici koja putuje sa svojim mačkom na metli, no vjetar joj je otpuhao šešir, njenu mašnicu za kosu i na kraju i njen čarobni štapić. Srećom, tu su se našla tri vrlo korisna stvorenja koja su joj pomogla pronaći sve što je izgubila. Za uzvat su svi poželjeli putovati s njom na metli, no vrlo je tijesno na maloj metli, a tu se nekako pojavio i jedan vrlo gladan zmaj koji je unio dozu napetosti u ovu jako zabavnu priču...I ova je slikovnica dobila svoj crtić, a glas ovoj dobroj vještici dala je crvenokosa glumica Gillian Anderson, vrlo popularna detektivka Skully iz nekoć izuzetno gledane serije Dosje X.

10. David MacKee je autor još jedne krasne slikovnice naslova "Two can toucan". Ova priča govori o jednoj ptici koja je jednom bila potpuno crna, osim što je imala bijele oči kojoj su se rugale sve ostale životinje jer nije imala ime. Zato je odlučila otputovati u svijet kako bi pronašla svoju sreću. Ova moderna silno simpatična basna govori o tome kako je tukan dobio svoje ime i svoje prekrasne boje.  

Većinu naših slikovnica kupili smo u knjižari Algoritam u Zagrebu koja ima odličnu ponudu slikovnica na engleskom jeziku i nama je često odredište kada posjećujemo naš glavni grad, dok smo neke nabavili na putovanjima u inozemstvo. Sve su pisane jednostavnim riječnikom i odlične su kao dodatni materijal u učenju stranog jezika.

MALO DIJETE MALA BRIGA, VELIKO....

Mnogi ljudi koriste izreku "Malo dijete mala briga, veliko dijete velika briga" kada se povede priča o djeci. Ne znam da li da se nakon današnjeg dana zamislim i počnem brinuti?

Dakle, jutro je prošlo kao i obično i ništa nije slutilo što će se dogoditi kada nakon uobičajenog radnog dana dođemo po naše zlato u vrtić. Kada smo došli sve je bilo u najboljem redu. Bio je predivan sunčan dan, sunce je sjalo, a nestašni klinci su trčkarali vrtićkim igralištem. Pogledom smo potražili tetu naše vrtićke skupine kako bi je pozdravili i obavijestili da maleni ide s nama doma. Ona je upravo razgovarala s nekolicinom okupljenih roditelja koji su došli po svoje mališane kao i tete ostalih vrtićkih skupina. Nitko od prisutnih nije ni slutio što se u njihovoj neposrednoj blizini događa. 

Samo nekoliko metara udaljeni od svih njih nalazila su se tri mušketira u ozbiljnom poslu. Naoružali su se raznobojnim lopaticama i bili tihi. A kad su djeca tiha, otvorite četvore oči i naćulite uši, jer spremaju neku spačku! 

Tri male mudrice došle su na tu ludu ideju i zajedničkim snagama iskopale rupu tik uz ogradu i mi smo taman stigli uloviti našeg mališana u trenutku bijega. Ležao je na zemlji i već se napola provukao van! 

Od šoka nisam znala što reći i kako reagirati. 

Putem kući razgovarali smo o upravo doživljenom. Pitali smo kome je to uopće palo na pamet. Naravno, mališa je odgovornost za ideju pripisao ostaloj dvojici malenih mudrica. A ideja je bila otići jer su ovdje zarobljeni. I jako im je dosadno. A u igri je bila i jedna lijepa glista koju su željeli nabaviti za svoj pješčanik.

Kasnije tog dana srela sam tatu jednog od trojice mušketira. Naravno, ništa nije znao o njihovoj vrtićkoj avanturi.

"Malo dijete mala briga, veliko dijete velika"... Ako je ovo mala... što nas to još čeka? Mrvu me strah. 

Inače, to nije jedina avantura koju je smislio... rano je počeo s penjanjem, zaključavanjem u dnevni boravak i kupaonu (roditelji dvogodišnjaka, obratite na ovo pažnju, ova se situacija (pre)često događa), skrivanjem po ormarima i koferima, penjanjem na radiatore i na stabla. A dovoljan je samo trenutak nepažnje da se dogodi ... ma ne želim ni zamišljati što. 

ROĐENDANSKI POKLONI ZA DEDU, BAKAKU I NONOTA

Svi rođendani u našoj obitelji nekako su pravilno posloženi i pravedno raspoređeni po mjesecima te se rijetko događa da se u istom mjesecu slave dva rođendana za redom. To je super jer se onda možemo svakome posebno posvetiti, ali nam i ujedno daje priliku da budemo veseli i slavimo duž čitave godine. Nekako najlošije (ili najbolje) ovdje prolazi tata čiji se rođendan smjestio točno negdje između Božića i Nove godine. Najlošije stoga jer je fokus na najveselijem dijelu godine u kojem je mali Isus u centru pažnje, a najbolje stoga što slavlje potraje čitav tjedan + tko osim njega u obitelji ima božićne lampice za rođendan?

Biranje rođendanskog poklona je priča za sebe. Meni nikada lak zadatak kojeg bih se hvatala onako usput, pri nabavci tjedne kupnje, no zbog toga  vrlo drag i poseban izazov. Darivanje za mene ima poseban značaj i kada darivam nekoga do koga mi je stalo, volim da to bude nešto zaista lijepo i pomno odabrano. Baš za slavljenika!

vrijedne ručice oslikavaju nonov tanjur

Nije bit u tome da bude skupo, već da bude posebno pripremljeno ili odabrano s puno pažnje. Često se  puta tako dogodi da provodim mnogo vremena razmišljajući što ću i kako s darovima, pa znam kupiti ili izraditi taj idealan poklon nekoliko mjeseci unaprijed, a ponekad i čitavu godinu! Jer meni nema ljepše stvari od promatranja lica osobe koja prima dar. I reakcije. Taj mi je trenutak neprocjenjiv i puno mi znači kada pogodim! Na taj način želim pokazati ljudima koliko mi je stalo.Rođendanski pokloni za djedove i bake su iz tog razloga vrlo posebni, osobiti, osobni i samim time ogromni izazovi. A takve najviše volim!

Dedo je tip koji svaki svoj poklon orginalno zapakiran pažljivo, ponekad bih rekla ljubomorno čuva i uopće ne koristi, tako da smo odustali od kupnje praktičnih predmeta kojima smo ga zatrpavali svih dosadašnjih godina, dok je s bakom problem pronaći nešto posebno, otmjeno i žuto. S nonetom je opet izazov opet drugačije naravi jer on jako voli parfeme, ali njegovi ukućani ih ne mogu podnijeti zbog čestih migrena, a rajska kapljica u kojoj povremeno uživa ne dolazi u obzir zbog njegovog problema s tlakom. Razmišljajući i smišljajući što ćemo i kako dosjetila sam se da u Mulleru mogu kupiti flomaster za keramiku, što sam i učinila, zatim sam kupila nekoliko bijelih keramičkih šalica i tanjura i došla doma ne imajući blage veze što ću s tim. Točnije, imala sam neku magličastu ideju o lijepo oslikanom tanjuru i šalici. I ništa dalje od toga. Ovdje napominjem da moj umjetnički doseg seže do otprilike čiča gliše! Nisam baš nešto crtački nadarena. Iako jako volim crtati jer me ta aktivnost opušta.

Svaka "čvrknja" ovdje ima svoje značenje

Ovlaš sam pročitala uputu na flomasterima na kojoj je pisalo da se prije prve upotrebe flomaster mora žustro tresti oko 2 minute i zatim nanositi na površinu koju želimo ukrasiti. Ja sam tresla i tresla, daleko duže od dvije minute i svaki puta kada sam probala crtati – ništa se nije vidjelo. Kada sam već pomislila da ću sve flomastere potrpati u vrećicu i vratiti ih u trgovinu, naišao je moj mudri i strpljivi muž i iznova mi dao lekciju o mom letimičnom (čitaj: nikakvom) čitanju uputa. Malo ispod naziva flomastera uz koji je vidno istaknuta namjena, bilo je jasno napisano kako nakon tih dvije minute treba uprijeti vrškom flomastera o papir kako bi se propustila boja. Pozitivna strana te moje žustre trešnje je spontana vježba ruku (i upala koja ju prati - to je ona manje pozitivna). Uglavnom, prva prepreka bila je svladana. Drugi korak je bio (odnosno, to je bio prvi korak, no budući da ne čitam upute i to sam previdjela) alkoholom očistiti površinu koju planiram oslikati. Ok, i to sam napravila, a zatim sam grafitnom olovkom iscrtala konturu željene ilustracije, te sam, kada sam bila zadovoljna svime, krenula s nanošenjem konturne boje. Uglavnom, za prvi put je ispalo više nego dobro i baš sam bila ponosna na sebe! No, onda se u priču umiješao i mali čovjek koji je isto želio crtati poput mame, pa smo i ovog puta spontano došli do zaista izvrsnog poklona! 

ZA IZRADU OSLIKANOG KERAMIČKOG TANJURA I ŠALICE POTREBNO JE:

1.       Malo pamučne vate

2.       Alkohol za čišćenje površine koja se oslikava

3.       Šalica, tanjur (bijeli ili neke druge svijetle boje)

4.       Grafitna olovka za ocrtavanje kontura

5.       Flomasteri za porculan

6.       Pećnica (može kuhinjska vulgaris)

Mamin nov hobi

Mališan je uzeo sve flomastere u boji i na tanjuru crtao sve ono što njemu nešto znači u životu. Kada je završio crtež i kada se sve osušilo, uzela sam mu ručicu, prislonila na površinu tanjura i ocrtala konture njegovog dlana. Uokolo sam napisala pjesmicu i u konačnici, sve je izgledalo vrlo ljupko i vedro! Kada smo završili s umjetničkim radom ostavili smo da se naše umjetnine osuše otprilike četiri sata, te smo ih stavili u hladnu pećnicu koju smo namjestili na temperaturu od 160 stupnjeva i pekli 90 minuta, te ostavili da se isto tako postepeno i ohladi. Kada je sve bilo gotovo, uzeli smo prozirni celofan, zlatnu vrpcu i sve lijepo umotali u dar. S ogromnim osjećajem ponosa mališan je svojim djedovima i baki poklonio ono najvrednije što ima:  svoju kreativnost, svoje srce i svoju ogromnu ljubav! Svi su bili jako dirnuti, mališan ponosan do neba! A, mama?… Ona je pronašla nov hobi.  

PJESMICE ZA DJECU

Jako volim pjesmice za djecu. Voljela sam ih kao djevojčica, volim ih i danas. Prekrasno mi je kada mališani recitiraju neku od tih prekrasnih stihova. Toliko mi budu simpatični da se znam raspekmeziti, a i pustiti koju suzicu.... U nastavku su neke od meni jako dragih pjesmica.

SREĆA

Ivica Vanja Rorić

Sreća je, možda, plava

Sreća je, možda, zelena

Sreća je uvijek velika i kada je malena

Sreća je imati oči, jer oči svašta vide:

Šumu, nebo i oblak. I put kojim se ide.

Sreća je imati uši, jer uši svašta čuju:

Šapat, šumor i žubor, tišinu i oluju

Sreća je imati ruke, jer rukama se grli,

Jer rukama se voli i u svijet dalek hrli.

Sreća je imati noge, jer nogama se šeta

I tako sve u šetnji, stići ćeš na kraj svijeta….

Sreća je, možda, plava

Sreća je, možda, zelena

Sreća je uvijek velika i kada je malena.

xoxoxoxoxo

 

DJECA RASTU

Djeca rastu kao trave,

U godini za po glave,

A poneki i za cijelu,

I u gradu i u selu.

Djeca rastu kao ptice,

Bez kaveza i bez žice

Kao kitovi, kao ribe

Bez batina i bez šibe.

Rastu kao šaš u vodi,

Al' najbolje u slobodi.

xoxoxoxoxoxo

KAKO SE PRAVE MAME

Zvonimir Balog

Uzme se djevojčica

I s njom se igra

I s njom se smije,

S njom se sanja,

S njom se bdije.

Pa je se pazi,

Pa je se mazi.

Bude joj se pri ruci,

Bude joj se pri nozi,

Da ne može pasti.

Pomaže joj se čuditi.

Pomaže rasti.

Pomaže joj se otpetljati

Kad nešto zapne

Takne joj se nos

U uho se šapne.

Kad joj je nešto teško

Se ponese,

Joj se divi,

Hvali je se.

Pa joj se da poneka žvaka

Poneka ciklama…

Sve tako dok ne postane mama!

xoxoxoxoxo

TKO MOŽE POSTATI TATA

Zvonimir Balog

 

Da bi netko postao tata

Mora znati nekoliko zanata

Kao što je stavljanje ruku oko vrata

Kao što je izbjegavanje rata.

Da bi netko postao tata,

Mora mu dječji vrisak i skakanje po sobi

Postati radost, postati hobi.

Tata ne smije biti naravi teške

I smisla mora imati za greške.

Da bi netko postao tata,

Mora uz nekoliko zanata

Imati i nekoliko inata,

Mora se zainatiti

Da će se zatatiti.

xoxoxoxoxoxox

KAD BI DRVEĆE HODALO

Grigor Vitez

Kad bi drveće hodalo,
Šume bi se razilazile na sve strane.
Drveće bi hodalo,
A mahale njihove grane.

Kad bi drveće hodalo,
I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima,
A možda bi i zaigrali malo sa igračima.

Kad bi drveće hodalo,
Među pticama bi došlo do velike pometnje,
Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.

Kad bi drveće hodalo,
Ja bih pisao naranči s juga
Nek dođe kod moga bolesnog druga.

xoxoxoxoxoxoxo

DOHVATI MI, TATA, MJESEC

Grigor Vitez

Dohvati mi, tata, Mjesec
Da kraj mene malo sja!
Dohvati mi, tata, Mjesec
Da ga rukom taknem ja.

Mjesec mora gore sjati
Ne smije se on skidati.
On mora kod zvijezda biti
Put zvijezdama svijetliti

Da zvjezdice kući znaju
Kad se nebom naigraju.
I na zemlju mora sjati

Da zec vidi večerati
Da jež vidi putovati
Da miš vidi trčkarati
Da bi ptice mogle spati

I da tebi, moje dijete,
Mjesec lagan san isplete
Od srebrnih niti
Pa da snivaš i ti.

KAMENČIĆ ZA SREĆU

Paviljon u koprivničkom parku

Jučerašnji prekrasno sunčan dan bilo je šteta propustiti i provesti ga zatvoren u kući, stoga smo odlučili prošetati do obližnjeg gradskog parka u kojem se nalazi i dječje igralište. Malo smo se igrali, spuštali niz tobogane, penjali se, malo  zavrtjeli na vrtuljku, družili s prijateljima i poznanicima, ljuljali, skakutali, klackali se i malo šuškali hodajući po šarenom jesenskom tepihu od lišća. Otrčali smo i do paviljona, no bio je zauzet pa smo produžili do vodoskoka, ostavivši zagrljene parove u svom zaljubljenom svijetu. Sjeli smo na klupicu i jednostavno uživali u smirujućem zvuku prskanja vode. No, ubrzo smo zatim opet trčkarali parkom tražeći pod lišćem skrivene divlje kestene (trebat će nam), birali najljepše i najšarenije lišće, promatrali stabla i uživali u šuškanju i veselom šarenom prizoru svuda oko nas upijajući zrake sunca, mirise i boje. Predivne boje jedne osobite umjetnice koju svi poznajemo i volimo. Posebno ako je darežljiva. Ime joj je jesen. 

Tenisica puna pijeska i drvene bojice

Mališa je spazio malo brdašce od pijeska koje je ostalo od građevinskih radova i naravno… zatrčao se tamo. Penjao se i spuštao, napunivši pijeskom tenisice. Doskakutao je k meni da mu pomognem isprazniti neudobne uljeze udobno se smjestivši u mom krilu, no odmah je, nakon što je tenisica opet bila čista, odskakutao poput nestašne divokoze jer su mu pažnju zaokupili kamenčići. Puno prekrasnih kamenčića! A on ih jako voli, pa se dao u potragu za najljepšima. U trenu se u mom krilu našla oveća hrpa najrazličitijih kamenčića raznih oblika i boja.  

Kako bih ga spriječila u namjeri da se iznova penje i razvlači pijesak, dosjetila sam se da imam bojice u torbi. Tako smo sjeli na prvu klupicu u parku i drvenim bojicama bojali kamenčiće.

Vrijedni mališan na djelu

Kamenčići

Baš je bilo zabavno! Mene je ponijela atmosfera, pa sam bez puno razmišljanja počela na njima ispisivati lijepe misli i riječi i spontano se dosjetila kako bi bilo zgodno nekome uljepšati dan tako da sve te šarene kamenčiće porazbacamo parkom. Možda ih netko pronađe! Oboje smo uživali u tome i sada me ta luckasta ideja toliko zaokupila da planiram i dalje nastaviti s time. Danas ćemo ih bojati šarenim akrilnim bojama. Napisati sve pozitivno čega se dosjetimo i početi sijati sreću! Jer, zaista mislim da nam je potrebna! Svi su tako turobni i okrenuti svojim mrkim mislima: s televizije vrišti nasilje i pesimizam, iz dnevnih novina nas bomberdiraju naslovi za crnu kroniku, a iza šaltera i pultova stoje umorna, tužna, zabrinuta i razočarana lica… i sve je tako nekako - bljak! I s pravom je tako. No, razmišljam glasno, ako svatko krene nekom sitnicom, sigurno ćemo pokrenuti val sreće. Nešto poput onih zgodnih spotova sretnih gradova. Od danas sam krenula u misiju osvajanja osmijeha. Jer vjerujem da i naša „mala kaplja“ nešto znači u ovome svijetu. Ma koliko nas neki uvjeravali da to nije tako. Bilo bi zgodno pronalaziti lijepe šarene kamenčiće na putu prema poslu, školi, fakultetu ili na putu prema doma. Poput kamenčića iz Ivice i Marice. S tom razlikom da bi ovi pokazivali put ka sreći. 

Vjerujem da bi vam bilo drago pronaći tako nešto krasno, poput novčića ili podsjetnika za sreću. A još je ljepše stvarati sreću i širiti ju. Jer ljepota i radost se uvijek kriju u sitnicama. Vrlo važnim sitnicama. Želim vam od srca nasmijan, sunčan i sretan dan uz happy!! happy! I kamenčić za sreću. S osobitom porukom.

ŠARENA KUĆICA IZ BAJKE

Veeelika kutija, savršena za kućicu iz bajke

Prije malo više od mjesec dana na poslu mi je za oko zapela jedna poveća kutija. Pitala sam da li ju mogu uzeti i nakon što sam dobila zeleno svjetlo odvukla sam ju doma uz začuđene poglede kolega.

Kutija je idealne veličine za izradu jednostavne kućice. Savršena aktivnost za našeg malca kojem je  u posljednje vrijeme omiljena zabava uvlačiti se u kofere, skrivati se u ormarima ili igrati se tako da preko čitavog dnevnog boravka razvučemo plahte koje "glume" šator.

Za izradu ove kućice potražila sam ono što već imam u kući:

1. gore već spomenutu veliku kartonsku kutiju

   

   Pez bomboni i sok su neizostavni u izradi kućice

2. jedan malo veći komad kartona
3. dvije role šarenog papira za zamatanje poklona
4. bijelo ljepilo za drvo
5. široku ljepljivu traku poznatiju kao selotejp
6. škare
7. nožić

"Fasada" na jednoj strani i montiran krov

Izrada: Kutiji smo zalijepili stranice koje će biti fiksne. Od komada kartona načinili smo krov koji smo fiksirali na vrh kutije koju smo okrenuli okomito. Sve smo stranice oblijepili šarenim papirom za zamatanje poklona (maleni je ovdje bio od ogromne pomoći, sve je upute pažljivo slijedio i sve smo završili u tren) Zatim smo oblijepili krov. Prva ideja je bila da sami napravimo crijep, no nakon što smo ih obojili tek dva, shvatili smo da će nam za sve trebati cijela vječnost, a neće ni pasati uz "fasadu", pa smo potražili papir s drugim uzorkom.

Ideja od koje smo odustali

Budući da je koncentracija pomalo popuštala, a želja za igrom u vlastitoj kućici bivala sve veća, požurili smo oblijepiti rubove ljepljivom trakom kako bi ih zaštitili od habanja. Na koncu sam izrezala prozor, zalijepili ga selotejpom i krenuli s unutarnjim uređenjem. No, više nije bilo šanse odugovlačiti, tako da smo se bacili na igru, a uređenje će pričekati neke druge dane. Do tada, unutra smo ubacili dva jastuka i uživali!  Kako vam se čini?

Kućica iz snova spremna za useljenje

Pozdrav iz novog stana :)

TETA - PJESNIKINJA IZ BAJKE

....koja stihovima, kistom  i vedrim duhom prkosi pravilima, dosadi i uskom pogledu na svijet

Želite li upoznati Ivanu Kranželić i ući u njen čarobni svijet, odbacite predrasude svakog tipa, otvorite um, zaboravite pravila, i srca stavite na autopilotiranje. Izgledom ju možete smjestiti u neki dvorac gdje u raskošnim haljama prebire po harfi ili pak glumi u Hollywoodskim uspješnicama (sličnost s glumicom Umom Thurman nevjerojatna je), a vrlo bi se dobro uklopila i u neku futurističku priču. Jedino imam dojam da joj je sadašnjost nekako pre tijesna. Ili barem podneblje.

Jer, ono što ona stvara čitav je vatromet boja, energije i dječje radosti. Ona je umjetnica koja jednako vješto barata olovkom, kistom ili fotoaparatom. I vidi se da u svemu iskreno uživa. Dječje iskreno i znatiželjno pristupa svakom predmetu i igrajući se stvara svoj svijet. A kada vam u njega dozvoli ući iznenadit ćete se nepredvidljivosti, njenoj kreativnosti i svestranosti... jednako kao i objektima njenog stvaranja.

Dok u jednom trenutku oslikava magične štapove iz šume, drvene kocke ili pak daje živost i energiju suhoparnim rokovnicima i dnevnicima, u drugom slika ribe koje voze bicikl ili izrađuje zabavne i zanimljive kipove iz njene bogate mašte, u trećem smišlja divne rime koje redovito objavljuje u Smibu i Modroj lasti. Njoj je tako prirodno stvarati umjetničko djelo kao pojesti sladoled ili otići u šetnju parkom. S lakoćom barata stihovima. Toliko lako, da često pomisliš kako svatko to može činiti. A ne može. I to je njen glavni štos!

U njenom svijetu nikada nisi na čisto gdje završava san, a gdje počinje java. A to je glavni preduvjet da se u stvaranju približi djeci. Prirodno. Nenametljivo. U tome je vrlo vješta jer su iza nje godine i godine iskustva rada u vrtićima, školama i igraonicama za darovitu djecu gdje je odgajala mnoge generacije kreativnih, znatiželjnih i znanja željnih dječaka i djevojčica koji neće slijediti masu nego će prkoseći pravilima stvarati nove vrijednosti. To su naši bistrići. Budući znanstvenici, istraživači i kreativci u svakom smislu. Jer, najlakše je uništiti maštu. No uz Ivanu se toga ne morate bojati. Osim svega već rečenog, ona poučava djecu o važnosti očuvanja kulturne tradicije, razvijanju spontanog pogleda na umjetnost i život te ljubavi prema prirodi i zemlji kroz kreativne radionicama koje organizira Udruga „Terra Podraviana" čija je osnivačica i glavna pokretačica.

Ljubav prema prirodi i sitnicama koje nam obogaćuju život te dugogodišnji rad s djecom koja znatiželjno promatraju svijet i postavljaju cijelo čudo pitanja inspirirao Ivanu za još jedno djelo - zbirku dječje poezije "Čemu služe stvari?" To je njena prva zbirka pjesama koja pršti od duhovitih, razdraganih, veselih stihova koji potiču maštu i daju odgovore na mnogobrojna pitanja kojima su malci obasipali svoju tetu Ivanu dok je radila u vrtiću pa im je ona odlučila odgovoriti stihovima. Ivana je od najranije dobi živjela u poticajnom okruženju, ispunjenom pričama, pjesmama, ljubavi prema prirodi, a već u osnovnoškolskoj dobi stvarala je vlastite književne i likovne uratke za koje je bila i nagrađivana, tako da će se o njoj još itekako čuti.

A sada malo o knjizi pjesama „Čemu služe stvari“. Kada smo je uzeli u ruke prvo smo primjetili da je... crno-bijela. I onda smo se uhvatili bojica i učinili je šarenom. I sretnom. A zatim smo krenuli čitati. Ne nekim strogim redoslijedom, već onako kako nas je koji naslov privukao. No, onda smo došli do toga da smo je (ipak) pročitali od korica do korica. I onda sve ispočetka! Ako nas pitate (a pod to nas ubrajam jednog znatiželjnog dječaka od četiri godine i jednu mamu koja nikada nije odrasla, ma što na to rekli uglas vaga i ogledalo) dakle, ako nas pitate, sve pjesmice koje se nalaze u ovoj knjizi su čarobne, i uđu tako super u uho da ih se više ne možeš riješiti... tako divne, odlične, simpa, opičene, smiješne, šašave i toliko zabavne da bi ih mogli čitati (i napamet recitirati) do besvijesti! I onda opet iznova... I uvrstili bi ih u sve čitanke i udžbenike i dječje antologijske knjige i sva mjesta gdje se takve pjesmice trebaju uvrstiti. A onda bi još i poželjeli da ih netko uglazbi. Da uz njih možemo čagati do mile volje. I uživati na popularnim rođendaonicama i sada malo manje popularnim čajankama, i na festivalima poput onog divnog iz malenog simpatičnog gradića Đurđevca kojeg sva djeca znaju a ime mu je Kukuriček. I tako dalje... I tako bliže....

Kada bi trebali izdvojiti koja nam je najdraža, tu bi se našli u problemu... jer nam sve do jedne dijele prvo mjesto! Od totalno super uvodne pjesmice  -„ čemu služi“ pa preko silno zabavne pjesmice „Oči u zidu“, do pjesmice za čitanje pred odlazak u krevet „Nebeski konjić“, urnebesno smiješne „Plačljive pjesme“, i svih ostalih... Neke su baš za one jako jako malene, a neke su pjesmice i za one mrvu veće. Zanimljivo je da potiču silu pitanja, komentara i ozbiljnu raspravu. Uglavnom, silno smo sretni što jedan primjerak ove knjige imamo u svojoj kućnoj knjižnici. I vjerujte nam da ćemo joj se vraćati stalno i opet i preporučamo ih svim mamama i tatama!  A za kraj još trebam nešto otkriti. Baš i nisam neki fan dječjih pjesmica jer znaju biti jako bedaste i glupave. Priznam samo manji broj autora. A među njima je definitivno i Ivana, a knjiga Čemu služe stvari će se u našoj kući još puno i često čitati.

U nastavku zavirite u knjigu kroz par Ivaninih pjesmica. Zbilja su poslastica za sve koji vole zabavne stvari....

BERAČ GLJIVA

POŠAO SAM U ŠUMU

BRATI GLJIVE

REKLI SU:

POSTOJE PRAVE I KRIVE.

OD NEKIH SE RADI

UKUSNO JELO

OD DRUGIH PRED OČIMA VIDIŠ BIJELO.

ZA PRVO SAM BRANJE

ODABRAO VRGANJE.

OZARILO MI SE LICE

KAD NAŠAO SAM

SUNČANICE.

DALJE SE NISAM USUDIO BRATI

JER TKO NIJE SKUŽIO NEKA SHVATI:

NAJLJEPŠE GLJIVICE,

ONE IZ SLIKOVNICE

OTROVNE SU KAO VRAG

NE POSTOJI IZRAZ BLAG

ZA TO LUDO ŠUMSKO BIĆE

KOJE ISPOD HRASTA NIČE!

 

OČI U ZIDU

IZ ZIDA ME GLEDAJU OČI.

MJESEC SVIJETLI U TAMNOJ NOĆI.

IZAŠAO SAM DA ZVIJEZDE GLEDAM

A SAD SE BORIM DA RAZUM NE DAM.

IZ ZIDA ME GLEDAJU OČI,

TEŠKO MI JE ZNAT' U SAMOĆI

VIDIM LI ČUDO SAMO JA

IL' ISTO BI VIDJELA ČOVJEKA DVA.

IZ ZIDA ME GLEDAJU OČI,

A ZATIM SIVI KAMEN SKOČI!

POSKOČIM I JA, PA KAŽEM:“GLE!“

A SIVI STVOR ODGOVORI:“KRE!“

CIPELE ZA SNOVE

IMAM SANDALE ZA PLAŽU

ŠTO U PIJESKU STOPE SLAŽU

IMAM ČIZMICE ZA ZIMU

KIŠU, SNIJEG I HLADNU KLIMU.

IMAM KUĆNE PAPUČICE

ZA PENJANJE GOJZERICE

IMAM TENISICE NOVE

IMAM CIPELE ZA SNOVE.

NJIH OBUJEM KAD MI SE SPAVA

KAD U OBLAKU JE GLAVA.

TA OBUĆA NIJE KRIVA

ŠTO JE SVIMA NEVIDLJIVA.

UZ MEĐUNARODNI DAN GLAZBE

Idejni tvorac Dana glazbe je poznati violinski virtuoz i muzikolog Yehudi Menuhin. On se tijekom cijelog života zagovarao za promociju glazbe u svim slojevima društva, kao i UNESCO-ove ideale mira i prijateljstva među narodima.

Meni je to divan i vrlo važan datum. Jer glazba zauzima jako velik dio mog života i života moje obitelji. I uže. I one šire. Ono što je Marcelu Proust značio kolačić Madeleine, to meni znače najrazličitije pjesme. Svoj bih život mogla opisati jednom podužom play listom najrazličitijih stilova glazbe. Iako nisam glazbenica, a nisam ni odrastala u obitelji glazbenika, imala sam veliku sreću da sam već kao malena djevojčica imala priliku pohoditi Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci kao i mnoge koncertne dvorane gdje sam slušala najkvalitetniju klasičnu glazbu. Roditeljima mogu zahvaliti što me nikada nisu ograničavali u istraživanjima i eksperimentiranjima, a svojim profesorima glazbe što su mi širili horizonte i poticali znatiželju. Glazba mi je važna poput zraka, gotovo da ne mogu funkcionirati bez nje. Stoga ne čudi ogromna kolekcija ploča, kazeta, cd-a i ostalih medija koji se mogu pronaći u obiteljskoj fonoteci. A slušala sam zaista svašta... Bilo je perioda u životu gdje sam eksperimentirala s neslušljivim proizvodima najobičnije buke u svrhu tako zvane umjetnosti, pa sve do vremena kada sam samo slušala određene izvođače.

Glazba ima posebno mjesto u mom životu. To mogu potkrijepiti i jednim vrlo zornim primjerom. Naime, u vrijeme trudnoće najviše su mi odgovarali The Higwayman, Travelling Wilburys, The Beatles, Bruce Springsteen, Nick Cave i Johnny Cash. Kada je moj dječak došao na ovaj svijet možete pogoditi koje je uspavanke jedino želio... Bilo je pomalo tragikomično njihati ga i pjevušiti mu: „I was a highwayman. Along the coach roads I did ride with sword and pistol by my side. Many a young maid lost her baubles to my trade, many a soldier shed his lifeblood on my blade. The bastards hung me in the spring of twenty-five
But I am still alive“. Ali klasične uspavanke nisu dolazile u obzir. Jednostavno nisu palile. I točka!

U našoj se obitelji dosta sluša The Beatles. U djetinjstvu je to bila glazba u terapeutske svrhe koju je moja mama slušala kada ju je boljela glava. I uvijek je djelovalo. Tako da smo doma znali: kad se slušaju Beatlesi, zna se što je na stvari. Ljubav prema Beatlesima je ujedno i jedna od ljubavi koja je spojila mene i supruga. I, unatoč tome što se trudimo ne nametati svoj glazbeni ukus našem djetetu, on je nekako došao do crtića „Yellow Submarine“. Naravno, sve pjesme koje se pojavljuju u crtiću zna napamet. I baš ga je slatko slušati dok ih pjevuši! Kad smo bili na redovnom pregledu kod pedijatra u jednom se trenutku obratio doktoru i pitao ga da li mu to na zidu visi slika „Papperland-a“. I, naravno, pjevao mu je. A doktor je pohvalio njegov izbor glazbe (Koprivnica je poznata po sklonosti rokerskom zvuku)...

Uopće se ne bih iznenadila kada bi mi jednog dana maleni došao s idejom kako želi svirati neki od instrumenata. I ovako mi već neko vrijeme govori i zorno (čitaj: glasno) daje do znanja kako su mu trenutni najomiljeniji instrument... bubnjevi.  

Danas, ako imate prilike pronađite neki od besplatnih koncerata i radionica koji se organiziraju s ciljem popularizacije glazbene kulture i sviranja instrumenata među mladima (i onima koji se tako osjećaju). Glazbenici amateri i profesionalci ciljaju na što veći broj ljudi, pa se njihovi besplatni nastupi i koncerti organiziraju na gradskim trgovima, ulicama, ali i javnim prostorima poput muzeja, kolodvora i slično. I, jednostavno se prepustite svim osjetilima. Uživajte!

Sretan vam međunarodni dan glazbe!