IZLET U TRAKOŠĆAN

Lijepo je iskoristiti lijepo, sunčano i toplo vrijeme, kojim ova godina baš i nije obilovala, kako bi se vidjelo i doživjelo nešto novo i drugačije. U potpunosti neplanirano, odmah iza ručka brzinski smo odlučili krenuti put Trakošćana… za neke u obitelji po prvi puta, dok drugima kako bi obnovili utiske i uspomene na ranije posjete.

Odabir je pao na Trakošćan iz razloga što je relativno blizu, jer skriva pravo blago i okružen je prekrasnom prirodom. Put je bio mrvicu neugodan i često smo radili pauze jer nam se odmah po polasku pokvarila klima, a dan je bio jako sunčan i vruć i malenom uopće nije bilo dobro, no prebrodili smo sve i nakon otprilike sat i pol vožnje pokušavali smo pronaći mjesto za parkiranje na improviziranom parkiralištu koje se naplaćuje 15,00 kuna po danu. Iskoristili smo kratko vrijeme kako bi se osvježili te se uputili u sam dvorac. Naš je mališan već po dolasku bio vrlo zainteresiran i uzbuđen i sve mu je izgledalo vrlo bajkovito. S osobitim je zanimanjem promatrao svaki detalj na putu prema dvorcu i dosta često zastajkivao obuzet pažnjom mnogobrojnih zanimljivosti: od interesantno popločene ceste, preko vješto izrađenih odvoda do zanimljive vegetacije i šume koja se kao najljepši ukras proteže uokvirujući prekrasan prizor biserno bijelog dvorca. Zanimljiva su bila i vrata kule na samom ulazu, koja su se nekad podizala kako bi se propustili oni dobrodošli, a zatvarala kako bi se odbili oni nepoželjni gosti. Zanimljivo su ponad vrata poput ukrasa načičkani utori puškarnice. Sve ovo promatrajući naš je maleni u potpunosti uplovio u bajkovitu prošlost povezujući ono što je vidio u crtićima ili enciklopedijama, ostavljajući nas iznenađene i oduševljene tolikim znanjem malenog istraživača. Kada smo ušli u sam dvorac kupili smo tri karte za odrasle (za tatu, mamu i baku) dok je za mališana od četiri godine ulaz besplatan. Dok je čekao da nam tata pribavi karte on se već bacio u istraživanje i odmah na početku pronašao zanimljivost – tamnicu s lutkom koji prikazuje zatočenika što ga je prilično potreslo. Dobivši karte krenuli smo u razgledavanje. Nekih smo se povijesnih činjenica prisjetili, dok smo neke nove saznali.

  

Trakošćan je nastao u drugoj polovici 13. stoljeća kao osmatračka utvrda za potrebe obrambenog sustava Zagorske grofovije. Isprva je vlasnik Trakošćana nepoznat. Nakon toga Trakošćanom upravlja i gospodare prvi poznati vlasnici  grofovi Celjski koji su imali zaista impresivno područje kojim su gospodarili. Kako je njihova obitelj izumrla polovicom 15. stoljeća Trakošćan često mijenja svoje gospodare, prvo vojskovođi Janu Vitovcu, potom Ivanišu Korvinu, koji je imanje i dvorac poklonio svom podbanu Ivanu Gyaliyu. Nakon što je obitelj Gyulay izumrla vlastelinstvo 1566. godine preuzima država. Godine 1584. Trakošćan je kralj Maksimilijan dodijelio Jurju Draškoviću, hrvatskom banu i kardinalu, čija ga je obitelj zadržala u svom posjedu sve do 2. svjetskog rata. Sredinom 17. stoljeća obitelj više boravi u Klenovniku jer je grad stradao u sukobu Gašpara mlađeg i njegovog zeta Nikole Zrinskog i sve je više zapušten i propada, no u prvoj polovici 19. Stoljeća dobiva svoj karakterističan izgled zahvaljujući Jurju V Drašković koji ga je obnovio po uzoru na njemačke romantične dvorce.

Budući da sam do sada posjetila mnogo dvoraca i čuvenih galerija u kojima dozvoljavaju fotografiranje bez blica, jako nas je razočarala činjenica da je u dvorcu zabranjeno fotografirati jer su uvijek lijepa uspomena i mogućnost da se s vremenskim odmakom prisjetimo nekih detalja. To smo kompenzirali fotografiranjem izvana na sve moguće i nemoguće načine. Sjećam se da sam kao mala nekoliko puta posjetila ovaj dvorac. Nekoliko puta s razredom, ali i s roditeljima. Zanimljivo je da sam neke činjenice zapamtila iako se sjećam da mi je cjelokupni dojam bio vrlo dosadan.

šetnja 

No to mi se događalo sa svim muzejima, galerijama i dvorcima. Ili velikom većinom njih. Nikada mi se nije sviđalo to što su nas uglavnom vodili kustosi koji su imali uvijek isti, jednolični, dosadni glas i tim nam glasom nabrajali godine i gomilom nama totalno nerazumljivih riječi pokušali dočarati ono doba. Naravno, rezultat je bio glasno zijevanje i bijeg u maštanje gdje se taj monotoni glas postupno gubio u našoj mašti. Iz tog me razloga živo zanimalo kako će reagirati naš mališan. Njemu je bilo čudesno! Nije prestajao postavljati najneobičnija pitanja i primjećivati najskrivenije detalje. Zanimalo ga je tko je sve na slikama, tko je pucao iz svih onih izloženih oružja, tko je kuhao u onoj prostranoj kuhinji i gdje je bila blagovaona? Primijetio je neka kuhinjska pomagala kojima se baka služi i dan danas, a jako su mu se svidjele sobe i ormari s grbovima, alegorijske slike i namještaj, no ono što ga je naročito oduševilo bila je zbirka časnika Draškovićeve vojske iz Sedmogodišnjeg rata s prikazom formacija vojske. Trebalo nam je vremena kako bismo mu objasnili da to ne može kupiti i odnijeti doma (što bi kao replika bio jako zgodan suvenir, naročito za ovako znatiželjne i zaigrane dječake).

Meni su najzanimljiviji detalj bila izložena obiteljska stabla vlasnika Trakošćana, baka se oduševila likovnim opusom slikarice Juliane Erdoedy, vjerojatno prve žene u Hrvatskoj koja je stekla naslov akademske slikarice, dok je tata, kao pasionirani povjesničar bio oduševljen apsolutno svime. Da smo na raspolaganju imali više vremena, vjerujem da bi i temeljitije obišli dvorac. Zaista je impresivan!

Kako se bližilo vrijeme zatvaranja pohitali smo iskoristiti vrijeme da se još za dana spustimo do jezera i barem jednim dijelom prošetamo uživajući u pogledu.

Vrijeme je preletjelo, a mi smo se gladni, žedni i umorni spustili do restorana u podnožju. Ponuda nas je razočarala, kao i cijena koja se apsolutno ne slaže s okusom onog što smo naručili. No, konobar nas je oduševio svojim veselim nastupom i zanimljivim pričama. Još smo malo vrijeme prikratili uživajući u pogledu na jedne od raskošnih svatova koji su ovdje vrlo čest prizor, te smo malo pročavrljali s vrlo ljubaznom i susretljivom gospođom u suvenirnici kojoj se svidio naš vrckavi mališan, koji je odabrao još jedan drveni mač za svoju kolekciju.