USPAVANA LJEPOTICA

"Uspavana ljepotica" sliku je naslikao Henry Meynell Rheam

Ova priča je napisana i objavljena jaaaako jaaaako davno. Prema nekim izvorima napisana je još 1330. godine! Najpoznatije verzije su ona francuskog pisca Charles Parrault-a čija je priča pod nazivom "Uspavana ljepotica" objavljena 1697. godine. Kasnije su je objavili najpoznatiji pripovjedači braća Grimm koji su je prozvali "Trnoružica". Naravno, i ova priča ispričana je na nebrojeno puno načina, a jedan od njih možete pronaći u nastavku...

Bili jednom kralj i kraljica koji su svim žarom svoga srca željeli dijete. Čekali su duge godine i napokon dobili kćer. Izvan sebe od radosti, kraljevski roditelji zamole sedam vila da budu kume maloj kraljevni. Znali su da će, ako svaka vila obdari dijete svojim darom, kakav je tada bio običaj, ono odrasti kao najplemenitija kraljevna na cijelome svijetu.

Na svečanosti krštenja, svaka vilinska kuma dobi tanjur, nož i vilicu od čistog zlata. Tek što gosti sjedoše za stol, u predvorje uđe osma vila, ružna i naborana, onemoćala od starosti. Nitko je nije vidio punih pedeset godina i zato nije dobila poziv za svečanost. Mislili su da je umrla. Kralj joj nije mogao pokloniti zlatni tanjur, zlatni nož i vilicu zato što je dao izraditi samo sedam takvih pribora, pa se stara vila silno uvrijedi. Najmlađa vila odluči dati kraljevni svoj poklon posljednja i sakri se, kako bi spriječila zlo koje je možda stara vila nakanila nanijeti djetetu.

Svečanost se završi, vile obdariše kraljevnu svojim darovima. Prva joj dade ljepotu, druga mudrost. Ostale vile objaviše da će kraljevna biti obdarena izuzetnom ljepotom, da će sjajno plesati, prekrasno pjevati i divno svirati. Stara vila tada zagrakće glasom punim pakosti: „Kraljevna će ubosti prst o vreteno i umrijeti!“

Najmlađa vila izađe tada iz svoga skrovišta i reče: „ Kraljevna neće umrijeti! Kada se ubode  u prst, utonut će u dubok san. Spavat će stotinu godina, a tada će doći kraljević i probuditi je iz sna.“ Kralju to nije bilo dostatno. On zapovjedi da se do jednoga spale sva vretena pa je kraljevna rasla sigurna od svake opasnosti.

Jednoga ljeta kralj i kraljica povedu je u dvorac koji im je služio kao ljetno boravište. Na vrhu kule otkri kraljevna sobicu. Tu je sjedila neka starica predući pređu na vretenu. Ona nije ništa znala o kraljevoj zapovijedi. Nestrpljiva da i sama pokuša presti, kraljevna posegnu za vretenom, ubode se u prst i klonu onesviještena…

Oči su joj bile zatvorene, ali obrazi ružičasti i disanje zamjetno. Uzalud su poduzeli sve da je probude. Kralj napokon zapovijedi slugama neka odnesu kraljevnu u najbolju sobu dvorca. Ondje, na krevetu urešenu zlatom i srebrom, princeza spavaše poput usnula anđela. 

Kad je najmlađa vila saznala za vijest o nesreći koja se dogodila, odmah je pohitala u dvorac. „Dobro je što kraljevna spava u miru“, reče ona, „ali brinem što će se, kada se probudi, naći okružena nepoznatim ljudima.“

Vila dohvati svoj čarobni štapić i dodirne svako živo biće u dvorcu – svakog slugu i vojnika, konja i psa čuvara, pa čak i španjela Mopsija, djevojčina ljubimca, koji je ležao pokraj nje na postelji. Svi pozaspaše dubokim snom. Svi osim kralja i kraljice.

Kralj i kraljica, vrlo rastuženi, poljubiše svoju kćer na rastanku i tada napustiše dvorac, zabranivši svakome da mu se približi. Kako bi spriječila da bilo što na ikoji način povrijedi kraljevnu, vila okruži dvorac guštarom od kupine i trnja tako gustom da nitko nije mogao proći i tako visokom da su iznad nje od dvorca izvirivali samo najviši vrhovi tornjeva i kula.

Prošlo je stotinu godina. Kralj i kraljica su umrli i kraljevstvom je zavladala druga obitelj. Jednoga dana kraljev sin izjaha u potrazi za pustolovinom i ugleda kule dvorca koje se dizahu iznad mračne šume. On upita neke prolaznike i oni potvrdiše da tornjevi kule zaista pripadaju nekom dvorcu. No neki rekoše da u njemu živi zao div koji proždire djecu. Tada mu neki stari seljak ispriča ovo: „Kad sam još bio dječak, čuo sam da u ovom dvorcu spava lijepa kraljevna, koja čeka kraljevića da je probudi!“

Kraljević se zaputi prema dvorcu, od uzbuđenja srce mu jače zakucalo. Kad se približio guštari koja je okruživala dvorac, kupina i trnje neobjašnjivo se počnu razmicati, otvarajući mu put, a zatim se , jednako tajanstveno i neobjašnjivo, za njim zatvarahu.

Kraljević se doskora nađe u dvorištu dvorca i silno se začudi kad je ugledao sva ona tijela ljudi i životinja koja su, kao mrtva, ležala svuda unaokolo.  Zatim ode u stražarnicu i vidje stražare, poredane u redu, s kopljima na ramenima, kako svi odreda hrču. On zatim uđe u svaku sobu, sve dok se na kraju ne nađe u odaji u kojoj je ležala princeza spavajući.

Zadivljen njezinom ljepotom, koja kao da je usnulu djevojku okruživala krugom blještava svjetla, kraljević padne na koljena i probudi je poljupcem. „Jesi li to ti, moj prinče?“ nasmiješi se ona. „Toliko sam te dugo čekala.“ Kraljević nježno zagrli kraljevnu.

Za to vrijeme po cijelome su se dvorcu budili muškarci, žene i životinje. Pečenka se iznova počne okretati na ražnju, pa čak su i muhe ponovno zazujale.

Kraljević i kraljevna sjedoše tada u odaju ogledala da objeduju, dok je glazba svirala na glazbalima koja su, premda nijema punih stotinu godina, iznova zvučala slatko i milozvučno. Svećenik ih vjenča još iste večeri zato što, kao što, kao što reče kraljevna, stotinu godina čekanja na taj svečani čin bijaše više nego li dovoljno!

I živjeli su sretno do kraja života.