MOJA NOVOGODIŠNJA ODLUKA

Fotka Izvor: internet

Od kada postoji blog kao medij razmišljam o otvaranju svog. I kada ta želja postane toliko neizdrživo jaka, krenem: otvorim svoj profil na nekoj tamo adresi i manijakalno pišem tjedan, dva... bez pauze i sve te zbrčke objavim. I onda, nakon nekog vremena sve to čitam iznova.
I obrišem.
I tako već godinama.
Pitala sam prijateljice, iskusne blogerice u čemu je tajna dobrog bloga?
Sve do jedne odgovorile su: u predanosti i fokusu, uskoj specijalizaciji. Kažu: piši o onom što najbolje poznaješ!
Ha! Već sam tu naišla na prepreku.
Mislima sam se vratila u doba osnovne škole kada smo koncem osmog razreda organizirano odlazili psiholozima u svrhu 'profesionalne orjentacije'
Sjećam se da sam ispunjavala gomilu testova i ama baš svi su na koncu doveli do toga što već odavno znam: da sam kreativna, društvena, uljudna, maštovita, suosjećajna, logična, no matematika mi šteka. Ovo potonje me prati čitav moj život. Zbog toga što 'više truda trebam posvetiti matematici' propustila sam mnoge koncerte omiljenih bendova, gledala vrata ormara u kojoj mi je zaključana ležala gitara, propustila brojne igre, izlete, zabavu, priliku da budem u prirodi i s prijateljima... More suza sam prolila nad brojkama koje nikada nisam voljela i koje ne razumijem. Čak štoviše (evo rekla sam na glas) bojim ih se.
Testovi o kojima sam maločas govorila predviđali su mi blistavu budućnost uspješne znanstvenice, stručnjakinje humanističkih i društvenih znanosti od kojih su često izdvajali psihologiju kao nešto u čemu bih se mogla 'pronaći'. A predlagali mi da što je moguće dalje bježim od arhitekture, strojarstva, fizike, matematike, ekonomije....
Još mi danas nije jasno kako sam se onda našla kao ova potonja. Zaista pojma nemam. Znam samo da si mi rekli da je ekonomska 'dobra škola' i da me ne puste dalje od obližnjeg grada jer sam 'povodljiva' i mogla bih zastraniti.
Rezultat svega je da sam na pragu svoje četrdesete i još uvijek ne znam kako započeti blog!
Da li lebdjeti u oblacima ili hodati čvrsto na zemlji? Slijediti srce ili pravila? Prepustiti se ili biti glas razuma u svakoj prilici?
U čemu sam, dakle, najbolja?
U prosječnosti? Zbrčkanosti? Skakanju s teme na temu? Nestalnosti? Izgaranju i naglom hlađenju? Možda svaštarenju? Mogu reći da sam svjetska prvakinja u svaštarenju u dalj, površnosti u vis i raspršenosti s preponama.
Edukacijom sam prilično daleko dogurala u turizmu. Jer sam na dugoj godini fakulteta shvatila da neprijatelja trebaš upoznati kako bi ga pobijedio. Negdje na trećoj godini sam u biti shvatila da mi studij turizma daje tu slobodu, da me ne ograničava.... štoviše, da objedinjuje sve ono što volim, tada sam s puno žara prionula u istraživanje i kopanje, putovala do besvijesti, koristila svaki trenutak da upijem nešto novo, iskusim nešto drugačije, doživim nove emocije. I to s velikim žarom prenesem ljudima koji se odluče na putovanje. Osobno smatram da je osobno iskustvo u tome svemu presudno, tako sam željela upoznati svaki najskriveniji kutak svoje zemlje. No, ni tu nije sve teklo glatko, onako kako sam mislila... Nekim dijelom sam u svemu tome sama kriva (no to su teme za iduće postove). Uglavnom, ukratko... moj profesionalni put ne prati moj put edukacije i sklonosti. Zašto? E, pa do toga ću, nadam se, doći.
Što želim? Želim pronaći sebe, kroz svoja učenja, iskustva i interakciju s drugima.
I kako bih odgovorila u čemu sam najbolja odgovaram: najbolja sam u maštanju, a najgora u realizaciji! Kada uskladim to dvoje dostići ću svoj osobni cilj. Ovaj blog bi mi trebao pomoći na tom putu. A ako netko ovdje pronađe nešto korisno, to će mi ispuniti srce radošću.