LEKCIJA PLIVANJA

Fotografija je skinuta s interneta

Naslov koji sam odabrala za ovaj post neodoljivo me podsjetio na jedan davni vic koji otprilike ide ovako nekako (nikada nisam bila dobra u pričanju viceva): Putuju dva Škota u Ameriku. Poslije nekog vremena pita jedan drugog: 

- Ima li još puno? 

- Šuti i plivaj, odgovara drugi.

 Mi doista jako često sami sebe guramo u situacije u kojima je pitanje hoćemo li potonuti ili zaplivati. Mnogi smatraju kako je ovaj način učenja najučinkovitiji. No, da li je doista tako? Da li je ovakav način učenja zaista i najbolji?

Zanimljivo mi je što je na tu temu rekla poznata spisateljica i pripovjedačica Oriah Mountain Dreamer. Ona se prisjetila jedne prispodobe kada je netom prije polaska u prvi razred osnovne škole sa svojim ocem pošla do kanala Welland gdje su brodovi prolazili između jezera Eire i Ontario ploveći Velikim Jezerima. On je osobno bio izuzetno loš plivač i vjerojatno je iz tog razloga smatrao kako je za nju osobito važno usvojiti ovu korisnu vještinu koju sam nije imao prilike steći. Zavezao joj je konopac oko struka i gurnuo je u vodu, smatrajući kako će je naša prirodno uređena želja za održavanju na životu i situacija koja je nalikovala na neki dramatični film potaknuti na plivanje. Zaista ju je od srca želio poučiti plivanju. Iz iskrene i velike ljubavi prema njoj. Jer, želio joj je samo dobro. On je smatrao kako je to najbolji i najbrži način da ona nauči plivati. 

Ona u biti nije bila ni u kakvoj opasnosti, no bila je prestravljena. Betonski zidovi kanala njoj kao djevojčici činili su se ogromni, daleki i neosvojivi, hladna i tamna voda opasna po život i čitava situacija bezizlazna. Ona tada nije naučila lekciju o plivanju. Naučila je lekciju o preživljavanju. 

U knjizi poezije pod nazivom New and Selected Poems uvrštena je i pjesma Mary Oliver: 

Lekcija plivanja

Osjetivši ledeni udarac, beskrajne valove

koji se pružaju oko moga života, 

pomaknula sam ruke 

i zakašljala se, i na kraju 

ugledala kopno

Netko, pretpostavljam 

sjetivši se srednjovjekovne maksime, 

bacio me, 

želio da naučim plivati

Ne znajući da nitko od nas, 

tko se ikad vratio

iz dugog, usamljenog pada

i mahnitog podizanja

nikada nije naučio ništa

o plivanju, 

nego samo

kako odgurnuti od sebe

jedan po jedan

snove i samilost

ljubav i velikodušnost

Kako preživjeti na svakome mjestu. 

Prijevod: Svjetlana Vukušić   

DA MI JE OPET PROŽIVJETI ŽIVOT

Želja mi vas je podsjetiti na prekrasne, zabavne i nadahnjujuće stihove pjesme u prozi koje je 1991. godine zapisala osamdeset petogodišnja Nadine Stair iz Kentuckya. Prekrasno je napisala kako bi ona drugi puta proživjela život... Pročitajte ju kada vas got treba podsjetiti na prave vrijednosti u životu.

The book of life by David Kracov

DA MI JE OPET PROŽIVJETI ŽIVOT
Nadine Stair

Usudila bih se činiti više pogrešaka. Opustila bih se. Dobro se razgibala. Bila bih šašavija nego što sam bila ovog puta. Manje toga bih shvaćala ozbiljno. Više bih riskirala.

Uspela bih se na više planina i preplivala više rijeka. Jela bih više sladoleda, a manje graha i mahuna. Možda bih imala više pravih nevolja, ali manje izmišljenih problema.

Znate, ja sam jedna od onih koje sat za satom, dan za danom, žive razumno i pametno.

Oh, da, i ja sam imala svojih žutih minuta. Kad bih sada krenula ispočetka, imala bih ih više. Zapravo, sve od sebe bih dala da budu takve.

Ne bi li to bilo predivno? Živjeti ovdje i sada, umjesto stalno razmišljajući što će biti sutra.

Oduvijek sam bila jedna od onih koje nikada i nikamo ne idu bez termofora, termometra, kabanice i padobrana... Kad bih mogla sve to ponoviti, putovala bih više, a s manje prtljage.

Kad bih mogla živjeti ispočetka, bosa bih hodala čim grane proljeće i obuvala cipele tek u kasnu jesen. Više bih plesala i češće se vrtila na ringišpilu. Brala bih više tratinčica.

If I Had My Life to Live Over, Nadine Stair.

CICIBAN

(Pjesmice za djecu)

CICIBAN SLUŠA OČEV SAT

Gle igračke zlatne! Što je u njoj, tata?
Kakav li je ovo tihi, tanki glas?

-Cicibane, to je odjek zvonkog bata,
to kovači mali kuju čas po čas.

Kuju dane, tjedne i godine kasne,
čekićima naglo kuju čas po čas,
svemu što pod suncem plamti ili gasne,
rođenju i smrti zvoni njihov glas.

Tika-taka! Bodrečovjeka na djelo,
pute naše mjere, vječno prate nas,
poju pjesmu svoju ponosno i smjelo,
srcu ljudskom kažu gdje će naći spas.

Oče, reci: Kako? Kada kuju oni...
Da li poju svoju pjesmicu za nas?
-Cicibane, sinko, slušaj kako zvoni
sa nakovnja malog i tvoj čas po čas.

Čudna čuda, oče! Čekaj časkom, stani
"Cicibane dragi!" Čujem jasni glas
ko ptičice cvrkut na procvaloj grani;
"Zlatni vijek se kuje za te, čas po čas!"

Oton Župančić
(pjesmu je sa slovenskoga preveo Gustav Krklec)

xoxoxoxox


CICIBAN

 

 Trči mali Ciciban
u lug zelen svaki dan.
Kad on stigne sred šumice,

kliče ptica sa grančice:
“Doš’o nam je Ciciban,
Cicibane, dobar dan!”

Cicibane, što je to?
Kakovo te snađe zlo?
Danas ptica sred šumice
zapjevala sa grančice:
“Doš’o nam je Cicisram,
Neću da mu pozdrav dam.”

Misli mali Ciciban:
“Čemu danas – Cicisram?”
Ruke gleda: “Sada znam.
Nit’ sam miven, nit’ sam pran;
pa je Cicibanac
dječak neopranac.”

Potok teče – skok! skok! skok!
Lak i bistar mu je tok.
Ciciban se u njem pere.
S pjesmom ptić se lugom vere:
“Doš’o nam je Ciciban,
Cicibane, dobar dan!”
 

Oton Župančić

MOJA NOVOGODIŠNJA ODLUKA

Fotka Izvor: internet

Od kada postoji blog kao medij razmišljam o otvaranju svog. I kada ta želja postane toliko neizdrživo jaka, krenem: otvorim svoj profil na nekoj tamo adresi i manijakalno pišem tjedan, dva... bez pauze i sve te zbrčke objavim. I onda, nakon nekog vremena sve to čitam iznova.
I obrišem.
I tako već godinama.
Pitala sam prijateljice, iskusne blogerice u čemu je tajna dobrog bloga?
Sve do jedne odgovorile su: u predanosti i fokusu, uskoj specijalizaciji. Kažu: piši o onom što najbolje poznaješ!
Ha! Već sam tu naišla na prepreku.
Mislima sam se vratila u doba osnovne škole kada smo koncem osmog razreda organizirano odlazili psiholozima u svrhu 'profesionalne orjentacije'
Sjećam se da sam ispunjavala gomilu testova i ama baš svi su na koncu doveli do toga što već odavno znam: da sam kreativna, društvena, uljudna, maštovita, suosjećajna, logična, no matematika mi šteka. Ovo potonje me prati čitav moj život. Zbog toga što 'više truda trebam posvetiti matematici' propustila sam mnoge koncerte omiljenih bendova, gledala vrata ormara u kojoj mi je zaključana ležala gitara, propustila brojne igre, izlete, zabavu, priliku da budem u prirodi i s prijateljima... More suza sam prolila nad brojkama koje nikada nisam voljela i koje ne razumijem. Čak štoviše (evo rekla sam na glas) bojim ih se.
Testovi o kojima sam maločas govorila predviđali su mi blistavu budućnost uspješne znanstvenice, stručnjakinje humanističkih i društvenih znanosti od kojih su često izdvajali psihologiju kao nešto u čemu bih se mogla 'pronaći'. A predlagali mi da što je moguće dalje bježim od arhitekture, strojarstva, fizike, matematike, ekonomije....
Još mi danas nije jasno kako sam se onda našla kao ova potonja. Zaista pojma nemam. Znam samo da si mi rekli da je ekonomska 'dobra škola' i da me ne puste dalje od obližnjeg grada jer sam 'povodljiva' i mogla bih zastraniti.
Rezultat svega je da sam na pragu svoje četrdesete i još uvijek ne znam kako započeti blog!
Da li lebdjeti u oblacima ili hodati čvrsto na zemlji? Slijediti srce ili pravila? Prepustiti se ili biti glas razuma u svakoj prilici?
U čemu sam, dakle, najbolja?
U prosječnosti? Zbrčkanosti? Skakanju s teme na temu? Nestalnosti? Izgaranju i naglom hlađenju? Možda svaštarenju? Mogu reći da sam svjetska prvakinja u svaštarenju u dalj, površnosti u vis i raspršenosti s preponama.
Edukacijom sam prilično daleko dogurala u turizmu. Jer sam na dugoj godini fakulteta shvatila da neprijatelja trebaš upoznati kako bi ga pobijedio. Negdje na trećoj godini sam u biti shvatila da mi studij turizma daje tu slobodu, da me ne ograničava.... štoviše, da objedinjuje sve ono što volim, tada sam s puno žara prionula u istraživanje i kopanje, putovala do besvijesti, koristila svaki trenutak da upijem nešto novo, iskusim nešto drugačije, doživim nove emocije. I to s velikim žarom prenesem ljudima koji se odluče na putovanje. Osobno smatram da je osobno iskustvo u tome svemu presudno, tako sam željela upoznati svaki najskriveniji kutak svoje zemlje. No, ni tu nije sve teklo glatko, onako kako sam mislila... Nekim dijelom sam u svemu tome sama kriva (no to su teme za iduće postove). Uglavnom, ukratko... moj profesionalni put ne prati moj put edukacije i sklonosti. Zašto? E, pa do toga ću, nadam se, doći.
Što želim? Želim pronaći sebe, kroz svoja učenja, iskustva i interakciju s drugima.
I kako bih odgovorila u čemu sam najbolja odgovaram: najbolja sam u maštanju, a najgora u realizaciji! Kada uskladim to dvoje dostići ću svoj osobni cilj. Ovaj blog bi mi trebao pomoći na tom putu. A ako netko ovdje pronađe nešto korisno, to će mi ispuniti srce radošću.