PISMO POTPORE GRADSKOJ KNJIŽNICI FRAN GALOVIĆ KOPRIVNICA

Gradska knjižnica i čitaonica "Fran Galović" iz Koprivnice ove se godine po prvi puta kandidira za knjižnicu godine i iz tog sam razloga odlučila napisati pismo potpore jer ovu knjižnicu pohađam od svoje dvanaeste godine i jako volim sve njene djelatnike, a do sada im nisam imala priliku reći što zaista o njima mislim, tako da mi je ovo sjajna prilika za to.

 

Odgovorno i neosporivo tvrdim: gradska knjižnica i čitaonica "Fran Galović" iz Koprivnice je definitivno "Knjižnica godine" i ne samo godine!

To je naša knjižnica - obitelj. A kako bih Vam to pokušala objasniti (nadam se da neću odlepršati u stranputice i da ćete razumijeti bit priče) krenut ću na sam početak svoje osobne priče...

Ne da mi se pisati koliko je knjižnica "Fran Galović", odnosno svi njeni djelatnici važna u kulturnom životu grada i koliko doprinosi zajednici na globalnom planu jer kada vidite koliko je uvučena u svaku poru svakog stanovnika koji se usudio učlaniti se, to neće biti ni potrebno.

Dakle, ovo je jedna osobna, moja priča o Mojoj Knjižnici!

 

Knjižnica i čitaonica "Fran Galović" Koprivnica

Jedna sam od onih sretnika koji su zaljubljeni u slova od najranijeg djetinjstva. Privlačili su me ti neobični, meni mistični oblici, tako da sam sama vrlo rano naučila čitati ispitujući odrasle značenje tih zanimljivih "čvrknji". U svom životu prošla sam kroz mnogo knjižnica i kod nas i inozemstvu (simpa su one britanske starinske ooooooogromne i divne). No, prva knjižnica koja me posebno i uvijek iznova oduševljavala je bila putujući odjel naše gradske knjižnice - bibliobus! A u njoj stričeki Ivo i Mladen: dragi, simpatični, topli ljudi, uvijek nasmijani i spremni na šalu s velikim osjećajem za psihologiju čitača uvijek su nepogrešivo pogađali u kojem sam raspoloženju ili trenutnoj čitalačkoj fazi. Osim što su znali preporučiti knjigu, odgajali su me, otvarali mi obzore novih spoznaja, otkrivali mi nove svjetove, nova iskustva... ponekad imam osjećaj da su oni bili produžena ruka naših roditelja, nastavnika, a kasnije i profesora, ona nježna ruka koja se očinski miluje male mudre glave i potiče na istraživanje. Imam osjećaj kao da ih oduvijek poznajem... od onih svojih sramežljivih prvih dolazaka, pa sve do trena kada sam bibliobus zamijenila statičnom i gordom zgradom koja se tako ponosno diže u samom centru grada. No i sada kada iz daleka vidim veselo oslikan plavi autobus bude mi toplo oko srca. Nikada neću zaboraviti onaj poseban miris knjiga u tom malom ali tako pomno osmišljenom i do najmanjeg zakutka iskorištenom prostoru. Bibliobus je atrakcija, vrlo korisna atrakcija, a on opet bez svojih stričeka ne bi bio to što jest.

 

Upisom u srednju školu krenula sam u "pravu" knjižnicu "Fran Galović". Iako učlanjenjem nisam prvi put kročila u njen prostor. Bilo je to puuuuuno ranije. Vrijeme kada su njen prostor ispunjali topli zvuci prebiranja žica gitare te nježnih i usklađenih glasova "Dua anime" u njenom prostoru puno prije renoviranja.

Moju prvu člansku iskaznicu ovdje ispunio je Darko. Darko koji je znao sve probleme i tajne svih gradskih tinejdžera, koji je uvijek od nekuda "iskopao" neki posebno dobar naslov zbog kojeg bi s ručnom baterijom i knjigom pod dekicom dočekala mnoga jutra.

Tu je i Ljilja koja je nekada bila pedagog škole koju sam pohađala, a sada izvrsna u svom poslu u gradskoj knjižnici (naročito kao vodič kroz knjižnicu u vrijeme "otvorenih vrata" i grupnih posjeta). Sjećam se i jedne divne duše ove knjižnice - Jadranke, tople, vrlo stručne i samozatajne.

Danijela, jedna od onih dragih teta s dječjeg odjela dijelila je sa mnom školske klupe, a sada predivne tajne šarenih slova iz prvih slikovnica u sklopu pričaonice za djecu otkriva mom djetetu. Josipa je uvijek nekako znala pronaći svu potrebnu literaturu dok sam studirala. Ponekad sam imala osjećaj da ima nešto zajedničko s Sport Billijem (jer kako je ama baš uvijek bilo knjiga koje sam poželjela čitati? Često vrlo rijetkih i nedostupnih). Tu su i Kristian (koji je s pravom zaslužio titulu naj knjižničara), Goga, Vesna, Karlo, Milena, Mirjana, Karmen, Petar, Zvjezdana ili... teta Ranka koja uvijek ima zanimljivu i poučnu priču ili pak Jasminka? Teta zbog koje se ne bih začudila da u budućnosti moj sin poželi biti - knjižničar!

 

Ivo i Mladen ispred bibliobusa

Kroz život sam, kao što sam već negdje gore rekla puno putovala, bila član mnogih knjižnica. Bilo ih je svakojakih i divnih i onih malo manje divnih. I koliko je got knjižnička građa bit svake knjižnice, knjižnica ipak nije Knjižnica bez ljudi! Jer oni daju onaj poseban "štih".

Sigurno se svi sjećaju kako su se knjižnice nekada doživljavale - kao tmurna i dosadna mjesta s knjižničarkama - zločestim usidjelicama koje su ti vrlo zorno pokazivale koliko ih "oduševljava" vaš posjet. Vjerujte da takvih knjižnica ima i danas. No to nikada, ama baš nikada nije bilo i s koprivničkom knjižnicom. Ona gotovo da i nije ustanova (ta mi riječ zvuči uštogljeno i strogo), ona je poput neke drage debele tete iz čije se kuhinje širi miris najrazličitijih slastica...onako, pravo domaćih. Jer kako onda objasniti da sam slobodne trenutke u srednjoj školi više voljela provoditi na studijskom odjelu knjižnice  (točno sam znala koja daska parketa škripi) nego u brojnim kafićima kojima Koprivnica obiluje.

Sjećam se nadahnutih književnih večeri, divnih promocija knjiga, zanimljivih predavanja, prezentacija, projekcija, putopisa od kojih ste imali osjećaj kao da ste i sami putovali s autorima, pa sve do kreativnih radionica i već spomenutih izuzetno korisnih pričaonica.

 

Uberi priču

Naša je knjižnica dnevni boravak, mjesto gdje maleni mogu pronaći najdražu igračku, upoznati još jednog prijatelja ili otkriti nove tajne ili vještine, mladi uživati u istraživanju, znanstvenici u traganju, mame pronaći novi recept ili savjet, tate otkriti novi sport ili hobi, naučiti strani jezik, slabovidni uživati u Harry Potteru i mnogim drugim zanimljivim knjigama, romi u svojem kutku posvećenu njihovoj kulturi, religiozni ovdje mogu pronaći mnoštvo nadahnutih tema.... a umirovljenici se mogu prisjetiti nekih divnih vremena, ili samo uživati u čitanju dnevnog tiska u društvu. Šteta samo što zaista ne postoji prostor koji bi uključivao kamin, debeli tepih i nekoliko mekanih kauča (na kojima spava knjižnički mačak) gdje bi bila posebna mjesta za storytellere i njihove priče, legende te sve one zabavne stvari koje samo zaljubljenici u knjige mogu raditi. Naši su knjižničari poput osobnih terapeuta, obiteljskih liječnika ili sasvim osobitih frizera, osobe kojima se s povjerenjem obraćamo i koji poznaju čitavu povijest čitanja pojedinca ili njegove obitelji, pa čak i cijelog niza generacija. A lijepo se družiti uz knjigu, ubirati knjigu, kupovati knjigu, poklanjati je ili zamijeniti. Ili se samo odmoriti i čitati pod suncobranima... A to nam sve naša Knjižnica pruža.

 

Stručno-studijski odjel

Što reći? Moj je sin vrlo aktivan dvogodišnjak član knjižnice od perioda kada su mu puna dva tjedna nedostajala do punih 6 mjeseci. I već je tada uz pomoć stručnih teta pronašao slikovnicu koja mu je zaokupila pažnju. Možete li samo zamisliti ponos i sreću jednog dvogodišnjaka kada s malom torbicom na leđima dođe vratiti svoje "KINJGE", a sve mu tete znaju ime i dozvole mu da im sjedne u krilo i onim čarobnim bar kod čitačem razduže pročitane i zaduže novo izabrane slikovnice? To je neprocjenjivo! One su (već) pronašle put do srca jednog budućeg velikog čitača kojem će knjižnica ostati u sjećanju kao mjesto mogućnosti, bajki, igara, znanja. I uvijek će joj se vraćati. To već sada pouzdano znam.

 

A znate li zašto su oni još najnaj knjižnica? Jer i kada izgubite pojam o vremenu i utrčite u njihov prostor tik pred zatvaranje, oni nikada svoju možebitnu nervozu ne pokazuju, već Vam ljubazno požure izaći u susret.

Znam da ima i van ove knjižnice dragih i požrtvovnih knjižničara, ali ovdje se bira ona posebna, a ova koprivnička je, vjerujte zaista takva! I zavrijeđuje biti nagrađena. Hvala Dijani i njenim predhodnicima na tome što sve tako lijepo i ugodno u našoj gradskoj knjižnici i čitaonici "Fran Galović" iz Koprivnice.