PISMO POTPORE GRADSKOJ KNJIŽNICI FRAN GALOVIĆ KOPRIVNICA

Gradska knjižnica i čitaonica "Fran Galović" iz Koprivnice ove se godine po prvi puta kandidira za knjižnicu godine i iz tog sam razloga odlučila napisati pismo potpore jer ovu knjižnicu pohađam od svoje dvanaeste godine i jako volim sve njene djelatnike, a do sada im nisam imala priliku reći što zaista o njima mislim, tako da mi je ovo sjajna prilika za to.

 

Odgovorno i neosporivo tvrdim: gradska knjižnica i čitaonica "Fran Galović" iz Koprivnice je definitivno "Knjižnica godine" i ne samo godine!

To je naša knjižnica - obitelj. A kako bih Vam to pokušala objasniti (nadam se da neću odlepršati u stranputice i da ćete razumijeti bit priče) krenut ću na sam početak svoje osobne priče...

Ne da mi se pisati koliko je knjižnica "Fran Galović", odnosno svi njeni djelatnici važna u kulturnom životu grada i koliko doprinosi zajednici na globalnom planu jer kada vidite koliko je uvučena u svaku poru svakog stanovnika koji se usudio učlaniti se, to neće biti ni potrebno.

Dakle, ovo je jedna osobna, moja priča o Mojoj Knjižnici!

 

Knjižnica i čitaonica "Fran Galović" Koprivnica

Jedna sam od onih sretnika koji su zaljubljeni u slova od najranijeg djetinjstva. Privlačili su me ti neobični, meni mistični oblici, tako da sam sama vrlo rano naučila čitati ispitujući odrasle značenje tih zanimljivih "čvrknji". U svom životu prošla sam kroz mnogo knjižnica i kod nas i inozemstvu (simpa su one britanske starinske ooooooogromne i divne). No, prva knjižnica koja me posebno i uvijek iznova oduševljavala je bila putujući odjel naše gradske knjižnice - bibliobus! A u njoj stričeki Ivo i Mladen: dragi, simpatični, topli ljudi, uvijek nasmijani i spremni na šalu s velikim osjećajem za psihologiju čitača uvijek su nepogrešivo pogađali u kojem sam raspoloženju ili trenutnoj čitalačkoj fazi. Osim što su znali preporučiti knjigu, odgajali su me, otvarali mi obzore novih spoznaja, otkrivali mi nove svjetove, nova iskustva... ponekad imam osjećaj da su oni bili produžena ruka naših roditelja, nastavnika, a kasnije i profesora, ona nježna ruka koja se očinski miluje male mudre glave i potiče na istraživanje. Imam osjećaj kao da ih oduvijek poznajem... od onih svojih sramežljivih prvih dolazaka, pa sve do trena kada sam bibliobus zamijenila statičnom i gordom zgradom koja se tako ponosno diže u samom centru grada. No i sada kada iz daleka vidim veselo oslikan plavi autobus bude mi toplo oko srca. Nikada neću zaboraviti onaj poseban miris knjiga u tom malom ali tako pomno osmišljenom i do najmanjeg zakutka iskorištenom prostoru. Bibliobus je atrakcija, vrlo korisna atrakcija, a on opet bez svojih stričeka ne bi bio to što jest.

 

Upisom u srednju školu krenula sam u "pravu" knjižnicu "Fran Galović". Iako učlanjenjem nisam prvi put kročila u njen prostor. Bilo je to puuuuuno ranije. Vrijeme kada su njen prostor ispunjali topli zvuci prebiranja žica gitare te nježnih i usklađenih glasova "Dua anime" u njenom prostoru puno prije renoviranja.

Moju prvu člansku iskaznicu ovdje ispunio je Darko. Darko koji je znao sve probleme i tajne svih gradskih tinejdžera, koji je uvijek od nekuda "iskopao" neki posebno dobar naslov zbog kojeg bi s ručnom baterijom i knjigom pod dekicom dočekala mnoga jutra.

Tu je i Ljilja koja je nekada bila pedagog škole koju sam pohađala, a sada izvrsna u svom poslu u gradskoj knjižnici (naročito kao vodič kroz knjižnicu u vrijeme "otvorenih vrata" i grupnih posjeta). Sjećam se i jedne divne duše ove knjižnice - Jadranke, tople, vrlo stručne i samozatajne.

Danijela, jedna od onih dragih teta s dječjeg odjela dijelila je sa mnom školske klupe, a sada predivne tajne šarenih slova iz prvih slikovnica u sklopu pričaonice za djecu otkriva mom djetetu. Josipa je uvijek nekako znala pronaći svu potrebnu literaturu dok sam studirala. Ponekad sam imala osjećaj da ima nešto zajedničko s Sport Billijem (jer kako je ama baš uvijek bilo knjiga koje sam poželjela čitati? Često vrlo rijetkih i nedostupnih). Tu su i Kristian (koji je s pravom zaslužio titulu naj knjižničara), Goga, Vesna, Karlo, Milena, Mirjana, Karmen, Petar, Zvjezdana ili... teta Ranka koja uvijek ima zanimljivu i poučnu priču ili pak Jasminka? Teta zbog koje se ne bih začudila da u budućnosti moj sin poželi biti - knjižničar!

 

Ivo i Mladen ispred bibliobusa

Kroz život sam, kao što sam već negdje gore rekla puno putovala, bila član mnogih knjižnica. Bilo ih je svakojakih i divnih i onih malo manje divnih. I koliko je got knjižnička građa bit svake knjižnice, knjižnica ipak nije Knjižnica bez ljudi! Jer oni daju onaj poseban "štih".

Sigurno se svi sjećaju kako su se knjižnice nekada doživljavale - kao tmurna i dosadna mjesta s knjižničarkama - zločestim usidjelicama koje su ti vrlo zorno pokazivale koliko ih "oduševljava" vaš posjet. Vjerujte da takvih knjižnica ima i danas. No to nikada, ama baš nikada nije bilo i s koprivničkom knjižnicom. Ona gotovo da i nije ustanova (ta mi riječ zvuči uštogljeno i strogo), ona je poput neke drage debele tete iz čije se kuhinje širi miris najrazličitijih slastica...onako, pravo domaćih. Jer kako onda objasniti da sam slobodne trenutke u srednjoj školi više voljela provoditi na studijskom odjelu knjižnice  (točno sam znala koja daska parketa škripi) nego u brojnim kafićima kojima Koprivnica obiluje.

Sjećam se nadahnutih književnih večeri, divnih promocija knjiga, zanimljivih predavanja, prezentacija, projekcija, putopisa od kojih ste imali osjećaj kao da ste i sami putovali s autorima, pa sve do kreativnih radionica i već spomenutih izuzetno korisnih pričaonica.

 

Uberi priču

Naša je knjižnica dnevni boravak, mjesto gdje maleni mogu pronaći najdražu igračku, upoznati još jednog prijatelja ili otkriti nove tajne ili vještine, mladi uživati u istraživanju, znanstvenici u traganju, mame pronaći novi recept ili savjet, tate otkriti novi sport ili hobi, naučiti strani jezik, slabovidni uživati u Harry Potteru i mnogim drugim zanimljivim knjigama, romi u svojem kutku posvećenu njihovoj kulturi, religiozni ovdje mogu pronaći mnoštvo nadahnutih tema.... a umirovljenici se mogu prisjetiti nekih divnih vremena, ili samo uživati u čitanju dnevnog tiska u društvu. Šteta samo što zaista ne postoji prostor koji bi uključivao kamin, debeli tepih i nekoliko mekanih kauča (na kojima spava knjižnički mačak) gdje bi bila posebna mjesta za storytellere i njihove priče, legende te sve one zabavne stvari koje samo zaljubljenici u knjige mogu raditi. Naši su knjižničari poput osobnih terapeuta, obiteljskih liječnika ili sasvim osobitih frizera, osobe kojima se s povjerenjem obraćamo i koji poznaju čitavu povijest čitanja pojedinca ili njegove obitelji, pa čak i cijelog niza generacija. A lijepo se družiti uz knjigu, ubirati knjigu, kupovati knjigu, poklanjati je ili zamijeniti. Ili se samo odmoriti i čitati pod suncobranima... A to nam sve naša Knjižnica pruža.

 

Stručno-studijski odjel

Što reći? Moj je sin vrlo aktivan dvogodišnjak član knjižnice od perioda kada su mu puna dva tjedna nedostajala do punih 6 mjeseci. I već je tada uz pomoć stručnih teta pronašao slikovnicu koja mu je zaokupila pažnju. Možete li samo zamisliti ponos i sreću jednog dvogodišnjaka kada s malom torbicom na leđima dođe vratiti svoje "KINJGE", a sve mu tete znaju ime i dozvole mu da im sjedne u krilo i onim čarobnim bar kod čitačem razduže pročitane i zaduže novo izabrane slikovnice? To je neprocjenjivo! One su (već) pronašle put do srca jednog budućeg velikog čitača kojem će knjižnica ostati u sjećanju kao mjesto mogućnosti, bajki, igara, znanja. I uvijek će joj se vraćati. To već sada pouzdano znam.

 

A znate li zašto su oni još najnaj knjižnica? Jer i kada izgubite pojam o vremenu i utrčite u njihov prostor tik pred zatvaranje, oni nikada svoju možebitnu nervozu ne pokazuju, već Vam ljubazno požure izaći u susret.

Znam da ima i van ove knjižnice dragih i požrtvovnih knjižničara, ali ovdje se bira ona posebna, a ova koprivnička je, vjerujte zaista takva! I zavrijeđuje biti nagrađena. Hvala Dijani i njenim predhodnicima na tome što sve tako lijepo i ugodno u našoj gradskoj knjižnici i čitaonici "Fran Galović" iz Koprivnice. 

Jedna nevjerojatno talentirana i kreativna mama

Zatvorite oči. Sada zamislite djevojčicu bijelu kao snijeg, rumenih obraza i usana

poput jabuke i kose tamne...  ne kao ebanovina, ali ipak tamna...ispletena u

pletenice, odjevena u najluđe kombinacije koje samo Njoj stoje...I u glavi vam se

odmah stvori slika Snjeguljice ili neke dražesne miljenice iz dječjih bajki. No, što bi

rekli na to da Vam kažem da je ona itekako stvarna osoba, toliko stvarna i toliko

neobična koliko samo može biti jedna osoba koju krasi ime Andreja Živko. 

I, ona definitivno nije djevojčica, već mama. Mama prepuna neobičnih i divnih priča... Kada ju netko pogleda, ona naoko krhka i sitna poput malene stanovnice omiljenih nam priča, s kistom u ruci, uopće ne ostavlja dojam osobe koja bi nam svima mogla poslužiti kao primjer. Koliko je

samo odlučnosti, upornosti i snage potrebno da se krene plivati uz struju, prkoseći

svim konvencijama, sve kako bi se ostvario San! Ona je pametna mlada žena,

majka dvoje školaraca i umjetnica u punom smislu riječi. Iako po struci odgajateljica,

oduvijek je gajila sklonost ka ukrašavanju raznih predmeta na što je bila prisiljena,

obzirom da je odrastala u skromnim uvjetima. Već je tada znala reći da se sve

može iskoristiti i oplemeniti, a ona svakom i najmanjem predmetu utka dušu s toliko

ljupkosti i srca. Ona svojim čarobnim kistom stvara likove iz mašte i sve nas osvaja

svojom toplinom i iskrenim djetinjem srcem. Kroz njen se rad vidi koliko je zaljubljena

u prirodu, stvaranje, putovanja, more, lijepe interijere, vožnju na biciklu, djecu,

ljude, boje, shabby stil... 

Iako odrasla u i živi u nepoticajnom okruženju malenog grada Đurđevca koji je skloniji tradicionalno naivnom izričaju i vizualizaciji Picoka koji se kao folklorni element pojavljuje gotovo svugdje gdje se okom pogleda, ona se uspjela oduprijeti dodvoravanju publici i pronašla svoj vlastiti umjetnički izričaj. Kroz svoj dugogodišnji rad s djecom njezina je kreativnost isplivala na površinu, ali joj dala i podstrijek da se u potpunosti profesionalno posveti svojoj najvećoj ljubavi- slikanju i oslikavanju i svojoj vlastitoj djeci. Iako je bila potrebna nevjerojatna količina snage kako bi se u ovim posebno teškim trenucima oduprijeti uvriježenom shvaćanju, ona je napustila sigurnost stalnog posla i krenula uz veliku podršku svog supruga Hrvoja (koji isto isto slika) u borbu za svoj komadić neba. I na najboljem je putu da to sve

i ostvari...

Svakako posjetite njezinu facebook stranicu, uživajte i... odaberite nešto za sebe ili svoje najdraže! http://www.facebook.com/pages/GALERY-%C5%BDIVKO/109939335707550 

Atelier:

Gallery Živko

48350 Đurđevac, Đ. Basaričeka 66

mob:+38598/1625-273

Odgoj djeteta - da li činim ispravno?

Znam da sam kao mala znala mami odbrusiti kako nikada neću biti poput nje i poput nje odgajati svoje dijete. No, sada sam i sama majka i svakog dana se susrećem s brojnim izazovima koji me muče i često ne znam da li sam donjela ispravnu odluku ili nisam. Ovo promišljanje mi je još jače nametnula knjiga "Majka uspjeha" Amy Chua koju sam sasvim slučajno kupila čekajući red na pošti.

Iako nisam sklona kupovanju knjiga u samoposlugama, kioscima, pa ni poštama, naslovnica mi je privukla pažnju, pa nisam mogla odoljeti.

Jedva sam dočekala kraj smjene kako bih se požurila kući otkriti što prije što ova knjiga skriva među svojim koricama. Već me prvo poglavlje potaknulo da u potpunosti preispitam vlastite metode odgoja te razmišljam o tome da li je moja mama ipak u mnogim svojim postupcima bila u pravu?

Za one koji se nisu susreli s njom knjiga "Majka uspjeha - kako sam odgojila pobjednike",  govori o prednosti odgoja djece na tzv. tradicionalni kineski način iako autorica i sama tvrdi da postoje mnoge kineske majke koje tako ne odgajaju djecu, ali da i mnoge europske ili afričke mame odgajaju na kineski način. U početku svoga nastajanja, prema pričanju autorice, ovo je prvenstveno trebala biti knjiga o nadmoćnosti kineskih roditelja u kvaliteti odgoja svoje djece u odnosu na roditelje sa zapada. Na koncu je nastala duhovita samoironična knjiga u kojoj autorica govori o svojim uspjesima i neuspjesima u provođenju odgoja te o tome kako je odgoj djeteta puno kompleksnija tema i kako često roditelji uz najbolju volju znaju podbaciti. Jer i dijete ima svoju osobnost i svoj način razmišljanja. Dijete nije stroj i autorica je svoju lekciju o odgoju dobila od svoje mlađe kćeri. Knjiga osim toga govori o velikom sukobu kultura, nerazumijevanju istih, prolaznom osjećaju slave i mnogim drugim vrijednostima.

Njena teza kojom je krenula pisati knjigu je da su Kinezi obrazovaniji i napredniji upravo zbog čvrstog odgoja u kojem ništa manje od savršenog nije prihvatljivo ni dopušteno. Dijete koje će uspjeti u životu svoj slobodno vrijeme mora utrošiti na usvajanje novih znanja, da ne smiju gubiti vrijeme na računalne igre, televiziju...S druge strane tzv. zapadnjačka majka se opisuje kao prototip roditelja kojem je važnija sreća djeteta od formalnog obrazovanja. Zapadnjački roditelj, kaže, više inzistira na učenju kroz igru i sport dok nametanje akademskog obrazovanja čak smatraju lošim.

Sama autorica objašnjava da se izraz "kineska majka" može pripisati mnogim roditeljima, bez obzira na spol, bilo gdje u svijetu. Recimo ja sam sada sigurna da je moja majka "kineska majka" kao i mnoge druge tradicionalne hrvatske majke. Primjerice, Amy Chua objašnjava kako svojim kćerima nije nikad dopuštala da prespavaju kod prijateljica, a bome nije ni meni moja, iako je rođena tisuće kilometara dalje od Kine. Televizija je u mojoj kući bila gotovo zabranjena, kompjuteri nisu postojali, a da ne govorim o tome kako je lakiranje noktiju ili tada vrlo popularna trajna ondulacija i bojanje kose bilo ravno samoubojstvu. Da ne govorim o tome koliko sam suza prolila zbog čudnih odjevnih kombinacija kojima sam izazvala nebrojenja izrugivanja vršnjaka. A tek izlasci??? Moj prvi pravi izlazak se zbio u ljeti prije odlaska na fakultet. Tako da mi je bilo logično odabrati fakultet što dalje od doma. No, kako sam odrastala shvatila sam da odgoj koji sam imala uopće bio loš - pripremio me je za mnogobrojne izazove u životu. I na tome sam zahvalna svojoj "kineskoj majci".

A kako ću sama odgajati svoje dijete? Željela bih ga odgajati na "kineski način" uz puno ljubavi. Iako se moj suprug ne slaže. On kaže da će mu u životu biti dovoljno teško i da ga zbog toga moramo sada maziti najviše što možemo. Ne znam.... vidjet ćemo.
Do tada, toplo vam od srca preporučam knjigu Majka uspjeha

PJESME - ELIZABETA HERCEG

"Utrka" Zdravko Šabarić

Nekoliko pjesama Elizabete Herceg, pjesnikinje

SOSED ROK
Beciklina sem se nafčila voziti,
Ali nesem znala z njega dole ziti,
Pak sem tak i poleg svoje hiže prešla
I soseda Roka malo dale našla.

"Primite me, strah me, nemrem doli stati"
Al' je čovek gluhi, nemreš ga dozvati.
"Grabu kopam", veli, "kaj bo voda tekla"
Ja sem mu još jempot, da me prime, rekla.

Dok je pital kam je mama me poslala,
Ja sem se kre njega dale otpelala.
I što zna do gda bi se vozila po selu
Da mi neje kotač zašel vu blato debelo.
KAK ČRLENI MAK
Kak drfteči črleni mak
Z kojega so zdavnja
Latice opale,
Još me k soncu vleču senje
Koje so me negda
K tebi zvale.

Med zrelim klasjem
Z zrnjem postiha
Na vetru zvoni.

Da bi otprl šaku
Videl bi na dlanu
Skrita
Kak črlena
Još latica spi.


JALŽA
I vezda se zmislim;
Još sem bila mala
Dok je stara Jalža
V hižu dojti znala.

Hodila je sama
Od sela do sela.
Vu njezinem culanjku
Bil je kruh i mela.

Od hiže do hiže
Prosila sirota,
Strplivna na stezi
Bogečkog života.

Al navek me z rokom
Pogladiti znala
I z žepa bombona
Zmusanoga dala.

Zela sem bombona
I rekla joj fala
Da ga nesem jela,
Ona neje znala.

Makar sem slatkoga
Jako želna bila,
Zmazanog bombona
NA dvor sem hitila.

Denes sega jega,
Samo fali ona,
Al se rada zmislim
Jalžinih bombona.

Morti bi jih rada
I sama pojela,
Ali rajši za me
Vu žep jih je dela. 

KAJ VU SRCU - ELIZABETA HERCEG

Pisati o gđi Elzi samo kao o pjesnikinji jednostavno ne bi bilo moguće, jer čitavo njezino djelovanje zaokružuje jednu divnu cjelinu koju se ne bi moglo u potpunosti doživjeti zanemari li se koji dio.

Elza Herceg rođena je 06. lipnja 1945. g. u Legradu gdje je kroz siromašno, ali sretno djetinjstvo prikupljala prva iskustva i učenja. Danas živi u Koprivnici kao aktivna umirovljenica. Aktivna, jer ne bi mogli ni zamisliti koliko se energije krije u tako maloj, naizgled krhkoj ženi!

A sve je krenulo kada je 1997. g. na poziv prijatelja posjetila Australiju, gdje susret s Učiteljem iz temelja mijenja njezin život, te se to odražava i na duhovnom i na fizičkom izgledu.

23.03.1999. g. osnovala je Udrugu za terapeutske vještine u okviru kojega djeluje klub Tai-chi. Dugi niz godina surađuje s Domom umirovljenika gdje organizira večeri poezije. Također, sudjeluje u različitim javnim manifestacijama gdje je rado viđen gost. U prostorijama škole za djecu s posebnim potrebama u Koprivnici

vodi klub Tai-chi, te u klubu "Latica" vodi vježbe Chi-kung (Chi znači

energija) za bivše učenike te škole koji ranije nisu imali nikakve

osmišljene programe. Nenamteljivo već dugi niz godina održava zdravim kako fizičko, tako i mentalno zdravlje ljudi različitih uzrasta: od djece do umirovljenika!

Do danas je izdala tri zbirke pjesama: "Ja sam putnik" 1995. g., "Odsjaji duše" 1997. g., "Čarobne svjetiljke" 2000. g., zatim prozno djelo "Drugi život" 2002. g., knjigu pjesama i kratkih priča pod nazivom "Vrelo" objavila je 2005. g., nakon čega slijede životopisni roman "Erna", koji je objavila te iste godine, te zbirku pjesama "Znamenja", koju je objavila u jesen 2007.g.

Pjesme Elizabeta Herceg su živahne, iskrene, duhovne, dirljive,

sentimentalne s dozom duhovitosti, ali i blage nostalgije. Kao što ona sama kaže: "Napisati pjesmu znači staviti u okvir stiha trenutak i vječnost, sliku tkanja života u najdirljivijoj dubini duše. Biti pjesma, to je postati ogledalo nečijoj duši..." Ona sa istom ljubavlju i nježnošću piše o svojim roditeljima ("Došla sam ti tatek", "Mamiki"), kao i o osobama koje su po nečemu bile posebne i dirnule je na neki poseban način. Na taj ih je način zaštitila od zaborava ("Jalža", "Sosed Rok", "Jel se zmisliš našeg pota?", "Šalica kave" i dr.) Sa posebnim intenzitetom i senzibilnošću doživljava prirodu ("Protuletje", "Blago života", "Zraka", "Kak črleni mak" i dr.), dodiruje joj živi kamen, osjeća nježnost i miris cvijeta, no u isto

se vrijeme žalosti zbog ljudi koji ne doživljavaju sva ta savršenstva i

prirodne fenomene, te time ostaju uskraćeni. Žalosti je kada netko u utrci s vremenom, trčeći pogazi cvijet, a da nije ni primijetio njegovu ljepotu i raskoš, nego se skriva među zidove i otuđuje od prirode i ljudi koji ga okružuju. Govori i o tipičnim temama i motivima karakterističnim za dijalektalnu poeziju ("Pavočkova klet", "Grozdje", "Martinje", "Pedenj zemle"), o djetinjstvu ("Školski cajti"), ljubavi ("Čkomi srce"), te velik opus posvećuje duhovnim temama (cijela zbirka pjesama "Znamenja", kao i neke ranije pjesme poput pjesme "Pakel i nebo" iz zbirke pjesama "Čarobne svjetiljke", a u svima je podjednako uspješna. Mislim da tajna njenog uspjeha leži u jednostavnosti, neposrednosti, bespoštednoj iskrenosti, dubokoj proživljenosti, velikom iskustvu, a ponajviše u njezinoj toplini i

ljubavi koje u obilju dijeli svima koji je okružuju.

U njezinu poeziju kao da je unjeta elegancija i elastičnost polaganih

kretnji u kojima se odražava poseban duh Tai-chija. Zaista, njezina je

poezija "čarobna", koju otkriva kroz "Znamenja". Poželimo joj samo da što dulje i intenzivnije svijetli...

Jedna kratka priča: 

Elizabeta Herceg: Vrhnje

"No, tak", zadovolno je mislila debela Bara, dok je gledala za gosponom z cekerom. Pak sem prodala sira i vrhnje kaj bu mom Štefu za cigaretline, a ja si bodem zutra v jutro spila štamperlin rakije "Pod pikom". Sela si je na svoj stolček i z jednim jokom merila kak prodavleju druge kumice, a z drugim al bo morti došla još koja mušterija. Gospe so bile dosta izbirljive, ali njezin sir i vrhnje su bili na glasu, z čem se je jako štimala.

"Kaj se ti mali tu smucaš? Kaj bi štel?"

"Znate, kumica, ja bi štel kupiti vrhnje, ali nemam flašicu, nego mi bote sim nalejali."

"Kam to?" Bara ga je odmerila od glave do pete i mam je znala da je šegrt. Imel je nekakve zmucane cipele, prekratke hlače i kaputa kaj je negda bil novi. Takvi baš neso kupuvali vrhnje i več ga je skoro namerila stirati, samo da ju neje tak ponizno gledal, a imel je i tak lepe plave joči. "Nigdar nišče neje došel bez flaše po vrhnje, tobože se zdrla. "Kam to misliš da ti nalejem?"

Dečko se neje niti pomeknul, samo je obrnol gori polovicu kruha koju je

držal v roki, od kojega je ostala samo kora. Sredinu je pred tem pojel v

parku. "No, daj, mogel si mam tak reči!" Dok je Bara poginjala z žlicom vrhnje z svojega kriglina, on je z obadvema rokama držal svojo "posodo" i ogledaval se po pijacu. Onda je pak pogledal v kruh i tak kak slučajno nagibal ga sim tam, tak kaj je Bara mislila da se bo vrhnje zlejalo po pultu. "Kulko košta?", pital je, dok je i dale držal kruha i premeščal se z noge na nogu.

"Deset".

"Deset dinari?"

"To je preskopo. Ona tam kumica drži po osem."

"Moje je vrhnje najbolše i saka gospa mi rada plati kulko iščem."

"Onda prodajte gospom. Ja nemam tulko penez. Nate, tu Vam je nazaj Vaše

vrhnje!" Fletno je nalejal kulko se dalo nazaj i zgubil se med svetom, predi nego se baba zmislila da ju je fkanil.

"Primite ga! Lopov jeden, pol vrhnja mu je ostalo v kruhu! Što bi mu rekel, tak je ponizno zgledal!"

Friški kruh nasaftani z vrhnjem, bil je bogati šegrtski obed, samo bo moral paziti drugi pot kaj ne dojde Bari na joči.

PRIČE I LEGENDE: KAKO JE NASTALA BABINA GREDA U POSAVINI

Nekoć davno, dok su još mitska bića posjećivala nam zemlju živjela je prekrasna djevojka čija je majka bila vila koja se zaljubila u jednog prekrasnog momka koji je često pecao ribu. Iz njihove ljubavi rodila im se malena, nježna djevojčica. Prozvali su je Sava. Sava je izrasla u prekrasnu djevojku koju je osim nevjerojatne ljepote krasilo dobro i plemenito srce. Jednoga dana, jedan je vrač tražio rijetke trave i na jednoj livadi ugledao Savu kako plete vjenčić od poljskoga cvijeća. Očaran njenom ljepotom pokušao ju je navesti da se uda za njega. No ona je odbila njegovo udvaranje, kao i udvaranje brojnih oholih i bogatih mladića koji su se natjecali za njezinu naklonost. Kada je shvatio da ju ne može imati, pretvorio ju je u rijeku. Rijeku Savu. No, ona je i kao rijeka bila očaravajuća. Privlačila je svojom ljepotom, bila prepuna riba i bilo je lijepo i ugodno živjeti uz njezinu obalu. No zbog svoje nesretne sudbine znala je često biti vrlo okrutna. Prije no što su je ukrotili, izlijevala se i razlijevala iz svoga korita svuda uokolo. Tako je natapala šume, močvare i polja. Tamo gdje je donosila mulj i ljubila zemlju bila je vrlo korisna i ljudi su je voljeli, no negdje je poput zle maćehe uništavala i nosila sve pred sobom. Kako je vrijeme prolazilo ona je bila sve tužnija i sve okrutnija. Uništavala je i kuće i vrtove, uništavala usjeve i sav trud i muku težaka. Jadnim ljudima koji su je nekoć voljeli zbog njzine ljepote i koristi odnosila je sve što su imali donoseći im jad, čemer i propast. 

Uz njene obale nekoć je živjela i jedna starica. Zvali su je baba Keda. Živjela je poviše poplavljenog dijela, na mjestu koje su svi znali kao Greda, jer je i izgledalo poput jedne velike i dugačke grede. Zbog toga je njeno zemljište uvijek bilo zaštićeno od brojnih poplava. Mnogi su na splavima i u čamcima dolazili sakriti se od vodene stihije. Dobra je baba Keda imala veliko srce i sve je siročiće koje bi put doveo k njoj širokih ruku dočekivala. S velikom je ljubavlju goste dvorila i prihvaćala. Pridošlice su vidjeli da je kod babe Kede lijepo i ugodno, te su malo pomalo mnogi došljaci ovdje i ostali. Vrijeme je teklo, žitelji se namnožili i gradeći kuće osnovali naselje. Napokon je ovdje prekrasno selo zablistalo, a njegovi žitelji iz zahvalnosti prema dobroj babi Kedi prozvali je Babina Greda. Danas svako dijete zna:“Ge današnja Babina je Greda, živjela je njekad baba Keda!“

Babina greda se nalazi u Vukovarsko – srijemskoj županiji.

Legenda ispričana prema kazivanju starijih stanovnika općine Babina Greda.