USPAVANI PRINC

Uspavani princ autorice De-Saphire sa stranice Deviant Art

Postoji jedna priča o uspavanom princu koju je prepričala i prilagodila Alison Lurie. Neki izvori govore da ova priča potječe iz Grčke, ali da je vrlo popularna u Armeniji i Italiji i, naravno, postoje mnoge verzije priče. Alison ju je ispričala na ovaj način: 

Jednom, jako davno živio je kralj s kraljicom. Oni su imali kćer jedinicu koju su voljeli najviše na svijetu. Jednoga je zimskoga dana, kada je krajolik bio prekriven snijegom, ona sjedila na prozoru svoje hobi sobe za šivanje. Sjedeći na prozorskoj dasci, iglom je i koncem izrađivala ručni rad. Nespretno se ubola iglom u prst, a kap crvene krvi kanuo je na dasku obasjanom zlatnim suncem. Ubrzo zatim začula je kako ptice na drvetu pjevaju:

"Zlato, bijelo i crveno,

u krevetu princ svom spava 

tajanstveno. "

Princeza, neobično dirnuta njihovom pjesmom zamolila ih je: "Molim vas, ptičice nebeske, pjevajte mi ovu pjesmu opet" 

I ptice su je poslušale i zapjevale:

"Bijelo, crveno i zlatno,

On će spavati dok je vrijeme stalo."

Ptičice su poželjele odletjeti dalje, no princeza povika za njima: "Ah, ptičice, mile pjevajte mi iznova!" I ptice su pjevale:

"Crveno, zlatno i bijelo,

On se budi na Ivanje sijelo".

"Ali, ptičice mile, što to vaša pjesma znači?" upitala ih je princeza. A ptičice joj mile odgovorile da im je netko davno rekao da je da je u dvorcu daleko, daleko, i još dalje, nastanjen najplemenitiji i najljepši princ na svijetu. S kožom poput snijega bijelom i usana crvenih poput krvi, kose zlatne kao sunce. Princ je začaran. Čini je na njega bacila jedna zločesta vješticakoja se zagledala u njega, a on je nije želio, tako da je pao u dubok san iz kojeg ga je mogao probuditi netko samo jednoga dana u godini, u noći svetog Ivana, na Ivanje. Tako da će to biti do kraja vremena, no ako djevojka poželi bdijeti pokraj njegovog kreveta, tako da ju on može vidjeti kad se probudi, čarolija će biti uništena.

"A gdje se nalazi taj dvorac?" upitala je princeza.

"Ne znam", odgovorila joj je ptica ", Znam samo da je jako daleko, daleko, i još dalje, tako da bi se doputovalo do tog dalekog zamka trebalo istrošiti par željeznih cipela."

Dani su prolazili, a princeza nije mogla zaboraviti pjesmu koju su joj ptičice pjevale. Napokon je rekla sama sebi da mora na put krenuti i da će pronaći usnulog princa, te ga osloboditi čarolije. Ali znala je da njezin otac i majka nikada ne bi pristali pustiti je na tako dalek put, pa njima ništa nije rekla. Imala je par željeznih cipela napravljenih posebno za nju, i čim je bila spremna, kasno jedne noći, ona ih stavi na svoje noge i tiho napusti palaču.

Kada su se kralj i kraljica probudili sljedećeg jutra, vidjeli su da princeza nije u svojoj sobi. Tražili su je po cijelom dvorcu i kada ju nisu pronašli, poslali su svoje ljude da je traže po čitavom kraljevstvu. No princeza se dobro sakrila i pobjegla kraljevskoj potjeri. Izašla je iz kraljevstva bez da ju je itko vidio. Njezin otac i majka jako su tugovali i plakali još više, misleći da je princeza mrtva. 

Princeza je hodala u svojim željeznim cipelama daleko, daleko, i još dalje, sve dok nije stigla do velike tamne šume. Iako je šuma izgledala sablasno, nije odstupila i nije se uplašila, već je krenula ravno kroz šumu. Kasno navečer stigla je do usamljene malene kolibe. Pokucala je na vrata, a otvorila joj je starica i zapitala je što želi tako kasno i tako daleko od svog doma.

"U potrazi sam za dvorcem uspavanog princa", jednostavno je rekla djevojka. "Znate li gdje se dvorac nalazi?"

"Ne bih znala", odvratila joj je starica. "Ali mogu ti dati nešto pojesti i popiti, no odmah nakon toga te moram otpraviti dalje. Vrti se dijete od kuda si došla, jer ovo nije mjesto za djevojku, kao ni za bilo kojeg smrtnika."

"Ne", usprotivila se princeza. "Ja moram ići dalje."

"Ako morate, onda tu ja ništa ne mogu", odvratila joj je starica. "Uđi, onda, drago moje dijete, a kad moj sin, zapadni vjetar dođe kući, ja ću ga pitati da li on zna put do prinčevog dvorca. Ali moram te upozoriti. On te ne smije ni vidjeti ni čuti."

Tako je princeza ostala kod starice. Starica joj je ponudila večeru i zatim ju sakrila u ormar za metle. Uskoro se čula lagana grmljavina i šum rominjanja kiše. To je kući stigao Zapadni vjetar. 

"Majko", rekao je, "Osjećam smrtno tijelo u kući."

"O, sine moj", rekla je starica: "Nemoj se ljutiti! Danas je navratila jedna siromašna djevojka u željeznim cipelama koja je u potrazi za putem do dvorca uspavanog princa."

"Draga majko, ja ti puta do tog dvorca ne znam", rekao je zapadni vjetar. "No, možda moj rođak Istočni vjetar možda zna gdje se dvorac nalazi. Možda on zna put do njega."

Čim je idućeg jutra svanulo sunce, princeza je iznova krenula na svoj put. Hodala je daleko, daleko, i još dalje, u svojim teškim, neudobnim i tvrdim željeznim cipelama. Sunce ju je grijalo i kiša je umivala. Napokon jedne je kasne večeri stigla do druge kolibice, gdje je živjela druga starica. I ona e začudila što ona radi ovdje tako kasno i što želi.

"Ja sam u potrazi za dvorcem uspavanog princa", rekla je princeza. "Znate li gdje se dvorac nalazi?"

"Dijete moje, ne bih ti to znala reći", reče starica. "Ali mogu ti dati nešto pojesti i popiti, a zatim te moram otpraviti tamo od kuda si došla jer ovo nije mjesto za djevojku. Ni za kojeg smrtnog stvora."

"Ne", usprotivila se princeza. "Ja jednostavno moram ići dalje."

"Ako moraš, drago dijete" reče starica, "onda dođi, draga moja, i kada moj sin Istočni vjetar stigne kući, ja ću ga pitati da li on možda zna put. Ali moraš se sakriti i ne pustiti ni glasa, jer će inače biti jako ljut." Starica stoga ponudi princezi sklonište i skloni princezu u ormar za lonce.

Doskora se čulo zavijanje i snažno puhanje vjetra, to je sam Istočni vjetar stigao svojoj kući.

"Majko," poviče on, "Osjećam smrtnu dušu u kući" 

"O, sine moj", reče mu majka: "nemoj se ljutiti! Ovdje je u prolazu bila i navratila samo jedna siromašna djevojka u željeznim cipelama koja je danas prolazila ovuda i pitala me znam li puta do dvorca uspavanog princa."

"Draga majko, ja ti do tog dvorca puta ne znam", rekao je Istočni vjetar. "No, možda moj rođak Sjeverni vjetar može put do dvorca znati."

Čim je sljedećeg dana svjetlo probudilo princezu, ona se dala na dug put. Hodala je daleko, dalje i onda zatim još dalje, hodajući u svojim željeznim teškim cipelama. Sunce ju je opržilo, a kiša ju okupala, dok joj od finih haljina nisu ostale samo poderane krpe. Jednoga dana, nakon dugo hodanja, princeza je konačno stigla do ruba još jedne šume, jedne kasne večeri stigla je na prag još jedne kolibe u kojoj je živjela još jedna starica. Kad ju je starica koja je živjela tamo vidjela, bila je prizorom toliko uplašena da u je na sve načine pokušala otjerati.

"Nemojte me potjerati, dobra starice", rekla joj je princeza. "Ja moram ići jer sam u potrazi za dvorcem uspavanog princa."

"Ako moraš onda ti trebam pomoći", rekla je starica. "Dođi onda, draga moja, u kad se moj sin Sjeverni vjetar večeras kasno vrati kući ja ću ga pitati da li on zna put do dvorca. Ali moraš se pobrinuti da te ne vidi i ne čuje, jer će te ubiti."

Tako je opet princeza ostala i objedovala večeru koju joj je starica pripremila, te ju potom sakrila u ormar za kapute. Uskoro se čuo strašan zvuk. Kao da neka opasna zvijer urliče i kao da svi vihori pušu i kao da je najveća ledena mećava vani uz zavijanje bure.

"Majko", zagrmio je Sjeverni vjetar došavši kući, "Osjećam prisustvo smrtnika u kući!"

"O, sine moj mili", reče mu majka: "nemoj se ljutiti! Ovdje je danas samo prolazila jedna siromašna djevojka sva u dronjcima i željelznim cipelama na nogama koja je samo željela znati pravi put do dvorca uspavanog princa."

"Pa, to je barem lako", zagrmio je Sjeverni vjetar. "Put od naših ulaznih vrata vodi ravno do njega."

"To znači da će ukoliko slijedi ovaj put stići do dvorca i pronaći ga", rekao je svojoj majci, "jer to je pravi put do njega."

"No", nastavi Sjeverni vjetar uz smijeh, "uz to joj treba i malo volje i puno sreće, jer gvozdena vrata dvorca čuvaju dva velika lava koji proždiru sve one koji se pokušavaju približiti dvorcu i proći."

"Pa, mili sine moj, zar onda ne postoji neki način da se uđe u dvorac?"

"Naravno da postoji jedan način", rekao je Sjeverni vjetar. "Potrebno je ubrati dvije bijele ruže koje rastu iza naših ulaznih vrata. Te ruže potrebno je baciti u usta lavova i oni će leći i pustiti je da prođe."

Čim je svanulo idućeg jutra, princeza je krenula na svoj dugi put, noseći dvije bijele ruže iz grma iza vratiju kuće Sjevernog vjetra, koje joj je dobra starica ubrala. Uputila se ona na daleki put, pazeći da ne skrene s onog puta o kojem je vjetar govorio. Sunce joj je pržilo ramena, dok ju je kiša potpuno smočila, a snijeg je ohladio. Konačno, nakon dugog puta, pogledala je u svoje željelzne cipele, a zatim je podigla pogled i pred sobom ugledala tornjeve dvorca uspavanog princa.

Uskoro je stigla i do vrata, i ugledala, upravo kako je Sjeverni vjetar rekao, dva velika lava koji čuvaju ulaz u dvorac. Lavovi su se naskora probudili i kada su ugledali princezu počeli su rikati i rikom buditi sve uokolo, grebući velikim šapama zemlju i pokazivati joj oštre zube, ne bi li je uplašili. Princeza se veoma uplašila i umalo se dala u bijeg, no ipak je krenula bliže. I baš kad asu se lavovi spremali na skok kako bi ju proždrijeli, ona se dosjeti da u ruci drži one bijele ruže koje su njima namijenjene i baci ih na njih. Najednom, dogodilo se čudo! Lavovi su postali pitomi, i počeli presti i umiljavati se oko nje poput kakvih umiljatih mačića. Vrata se otvoriše za princezu, a ona uđe bosonoga u dvorac.

U dvorcu je pronašla nebrojeno mnogo soba koje su je mamile veličanstvenim uresima i umješnim uresima kakve bi blo koji knez poželio. No, osim prekrasno urešenih soba, još joj je nešto privuklo pažnju. Začudila se što je sve u dvorcu pozaspalo najtvrđim snom i nikakav ih zvuk nije mogao probuditi. Sluge su spavali u hodniku, kuharica i sluškinje u kuhinji, vrtlar u vrtu, mladoženja i konji u staji, krave u štali, kokoši i patke s peradi u dvorištu, pa čak i muhe spavale su na zidovima u neobičnim položajima.

Princeza pretraži sve prostorije dvorca, te na kraju dođe do spavaonice čije su prozore resile zavjese od čistog srebra, a na krevetu je napokon pronašla kako spokojno spava najljepši princ na svijetu. Koža mu je bila bijela kao snijeg, usne su bile rumene kao krv, a njegova kosa zlatila se poput najsjajnijeg sunca. Princeza ga nije mogla probuditi, pa je sjela pokraj njegova kreveta. Kada je pala noć, u sobi se pred njom pojavio stol prekriven najukusnijom večerom; i čim bi se princeza najela, stol bi nestao isto onako kako se i pojavio. Princeza je strpljivo i milo čitave noći probdijela i noćima promatrala uspavanog princa. Zorom bi se stol iznova pojavio s najboljim doručkom, i nakon što bi se princeza najela, isto bi nestao kao i u vrijeme večere i ručka. 

Prolazili su dani, a zatim tjedni i konačno mjeseci. Ipak, princeza je svake večeri sjedila pokraj uspavanog princa i strpljivo čekala da se on probudi. Nakon dugog vremena, napokon je došao dan svetog Ivana, dan kada je prema proroštvu bilo određeno da se princ probudi, no princeza to nije znala, jer je izgubila osjećaj za vrijeme tijekom svog dugog puta i vremena provedenog bdijući uz uzglavlje uspavanog princa.

Točno u ponoć, sat na najvišem tornju dvorca koji do sada nije davao nikakvih zvukova, počeo je otkucavati. Kada je otkucao dvanaest sati princ je zijevnuo, otvorio oči i ugledao princezu koja je sjedila pokraj njegovog kreveta, bosa i u krpama kao neka prosijakinja ili kakva sluškinja.

"Knačno, čarolija je poništena!" uzviknuo je.

Odjednom se čula buka glasova sa svih strana, pričanje, mukanje, kokodakanje, njakanje, rzanje, kvakanje, mijaukanje i lajanje.... Svi su se pomalo budili iz svog dugog sna: sluge u dvorani, kuhari i sluge u kuhinji, vrtlari u vrtu , magarci i konji u staji, krave u štali, kokoši, patke i ostala perad u dvorištu, pa čak i muhe na zidu. Ali princ kao da nije ništa od ovoga čuo ni vidio, jer on je samo gledao princezu.

"Tko god da ste mlada gospođice, moj život pripada vama", reče on. "Hoćeš li se udati za mene?"

Princeza ga pogleda u oči i vid da je dobar i hrabar isto onoliko koliko je i lijep, te mu odgovori sretna: "Svim svojim srcem".

I tako su se oni vjenčali s velikom svečanosti i slavljem koje je trajalo tri dana. Tada su sretni princ i princeza uzeli svoje najbrže konje, i odkasali i u dvorac tužnih kralja i kraljice, koji su se nemalo iznenadili i silno obradovali vidjevši ponovno svoju ljubljenu kćer. Što se tiče princa, iako je bio nemalo iznenađen otkrivši da njegova ljubljena supruga nije bila prosjakinja ni služavka već kraljevskog roda, to mu na koncu ništa nije više značilo i on zbog toga nije bio sretniji, jer on je već svoju sreću pronašao ljubivši je više od svega na svijetu.

Čiča miča, gotova je priča!