 |
| Tuljanica |
Glavar Wastnessa bijaše neki naočiti neženja. Sve neudane
djevojka otočja Orkney salijetahu ga ženidbenim ponudama, ali on ne htjedne
uzeti ni jednu. „Sretan sam ovako kako živim“, običavao je govoriti.
Jednoga dana pođe on u šetnju pokraj mora i tamo, na obali,
ugleda družinu morskih perajara, tuljanskog naroda koji nastava ocean u onim
krajevima. Odloživši svoja teška krzna, bijahu svi odreda nagi, sunčajući se na
toplom suncu. Igrahu se, smijahu i
skakahu sa stijena u more. Premda je more bilo dovoljno duboko za skakanje na
mjestu gdje se obala strmo rušila u ocean, na obalnoj strani ono nije bilo
dublje od plitke lokve.
Glavar dopuže s obalne strane i domogne se jedne od koža.
Tuljani pograbe svoje kože i pobjegnu. Isplivaju na more, okrenu se da dobro
odmjere čovjeka koji im se usudio tako prišuljati. Sve su glave bile tuljanske,
osim jedne. Glavar tad, naoko, pođe svojim putem. Nije još ni stao nogom na
suhu zemlju, kadli za sobom začu djevojku kako jeca i moli. Bila je to ona
sirota čiju je kožu ugrabio. „Čovječe, ako u tebi ima milosrđa, vrati mi moju
kožu!“ preklinjaše one.
„Ja nikako, nikako ne mogu živjeti u moru bez nje. Ja
nikako, nikako ne mogu živjeti s mojima bez tuljanske kože. Iskaži mi svoje
milosrđe, kao što se i sam milosrđu nadaš.“
 |
| Bijela tuljanica |
Iako je Glavar zaista žalio djevojku, manje je njime vladalo
sažaljenje negoli zaljubljenost. Od ta dva osjećaja, ljubav bijaše jača. I tako
on zadrža kožu. Djevojka ga je i dalje usrdno molila, i suze prolijevala, ali
na kraju ipak pristane za nj se udati. I tako se oni vjenčaju. Kako je vrijeme
prolazilo morska djevojka rodi svome mužu sedmoro djece, četiri dječaka i tri
djevojčice. Njezin se osmijeh mreškao poput morskih valića i svatko bi pomislio
kako joj sreće ne manjka. Ali pogled bi joj često lutao morskom površinom, a
svoju je djecu učila sjetnim napjevima, koji nisu bili nalik ičemu što je itko
ikada čuo. Sve to vrijeme ona nije ni slutila gdje bi se tuljanska koža mogla
nalaziti. Jednoga dana Glavar povede trojicu starijih sinova u ribolov, a
njegova žena pošalje ostalu djecu na morsku obalu da skupljaju morske puževe.
Jedino najmlađa djevojčica ostane kod kuće, jer je bila povrijedila stopalo.
Čim su svi otišli, žena počne pretraživati kuću. Zavirila je na sva mjesta, ali
tuljansku kožu nije mogla pronaći.
„Što to tražiš?“, upita je najmlađa djevojčica.
„Tuljansku kožu da u nju zamotam tvoju povrijeđenu nožicu.“
„Ja znam gdje se koža nalazi“, reče djevojčica. „Vidjela sam
kako je jednom otac uzima iz pregrade između zida i krova.“ Držao je kožu i
malo je gledao, a zatim vratio na isto mjesto.“
Žena pohrli onamo i izvuče odande svoju dugo traženu kožu.
„Zbogom, malena moja!“ poviče, otrči na morsku obalu, navuče tuljansku kožu i
zaroni u more. Glavar se vraćao kući svojim čamcem, kadli tuljanova ženka
zapliva u njegovoj blizini. Njegova žena!
Ona otkri lice i zapjeva:
„Glavaru Wastnessa, ostaj sada zbogom!
Ja voljah te, dobrim bio si drugom,
Prem' djece naše sjećat ću se s tugom
Ljubav stara zove, ja vraćam se drugom!“
I tako glavar Wastnessa nikada više nije ugledao prelijepo
lice svoje žene – tuljanice.
Nema komentara:
Objavi komentar