HROMA LISICA, priča iz Slovačke

Lisica

Bio jednom jedan čovjek, pa imao tri sina. Dvojica bijahu bistri mladići, a treći bijaše momak budalast. Desno oko onoga čovjeka uvijek je bilo nasmijano, ali lijevo se neprestance kupalo u suzama. Njegovi sinovi odlučiše upitati ga zašto je tako. 

Najstariji ga sin upita, ali čovjek na nj baci svoj nož. Drugi sin ga upita, ali dogodi se navlas isto. I jedan i drugi sin pobjegnu. Tada isto pitanje postavi oci i treći sin. Čovjek se maši noža, ali momak se i ne pomakne. Čovjek odloži nož i reče: "Dvojica mojih sinova su kukavice, a ti si hrabar. Meni se desno oko smije zato što imam sina junaka, a lijevo mi oko plače zato jer mi je netko ukrao čarobnu vinovu lozu koja daje dvadeset i četiri vjedra vina na dan."

Trojica braće dogovore se pa krenu u potragu za čarobnom vinovom lozom. Put se račvao u tri smjera pa svaki od njih krene svojom stazom. Dva starija sina doskora se opet sretnu. "Hvala Bogu, otarasili smo se one budaline!" nasmiju se pa sjednu blagovati hranu koju su sa sobom bili ponijeli. Naiđe u taj mah odnekud neka hroma lisica, i jadna i izgladnjela. No braća joj ne dadnu ni mrvice. Reknu ovako: "Vidi lisice! Hajde da je ubijemo!" Lisica odhrama dalje. 

Kad je budalasti momak sjeo blagovati, primakne mu se ista ona lisica. "Vremena su teška", reče on "Podijeli sa mnom ovaj zalogaj". 

Kad pojedoše, lisica reče: "Kamo si krenuo?" Prostodušni mladić, iznenađen što lisica umije govoriti, rekne joj po istini što je i kako je. 

"Pođi sa mnom", reče lisica. 

Dođu u vrt. "Vinova loza tamo je unutra", reče lisica. "Moraš poći pokraj dvanaestorice stražara. Njihove su oči otvorene, ali čvrsto spavaju. Naći ćeš dvije lopate, zlatnu i drvenu. Iskopaj lozu drvenom lopatom pa se vrati amo k meni. 

Ali kad se momak lozi primakao, zaboravi on sve kako ga je lisica bila naputila pa dohvati zlatnu lopatu. Zarine on lopatu u zemlju, a čuvari se svi odreda probude pa ga odvedu svome gospodaru.

"Loza pripada mome ocu", branio se budalasti momak. 

"Neka je i kako ti veliš", reče onaj gospodar, "ali ja ti je ne vraćam sve dok mi ne doneseš stablo zlatne jabuke na kojemu svakoga dana dozori jedna zlatna jabuka."

Momak se vrati lisici, a ona mu reče:"Pođi sa mnom." Odvede ga u drugi vrt i reče mu: "Da dođeš do stabla zlatne jabuke moraš proći drugu dvanaestoricu stražara. Kraj voćke se nalaze dvije motke: " jedna zlatna, druga drvena. Uzmi drvenu, pa udri njome po stablu. Zatim se vrati amo k meni."

Ali budalasti momak udari po stablu zlatnom motkom i probudi stražare. Gospodar onoga vrta reče: "Dat ću ti voćku, ako mi dovedeš zlatnoga konja sa zlatnim krilima."

Momak se vrati lisici, a lisica mu reče: "Pođi sa mnom."

Povede ga kroz mračnu šumu do nekog imanja pa mu reče:" Prvo moraš proći pokraj dvanaestorice čuvara. Zlatni se konj nalazi u staji, a pokraj njega vise dvije uzde, jedna od zlata, a druga od lika. Zauzdaj konja uzdom od lika, zajaši ga i vrati se amo k meni."

Ali budalasti momak zauzda konja zlatnom uzdom i probudi stražare. Gospodar reče: "Dat ću ti zlatnoga konja, ako mi dovedeš zlatnu djevojku u zlatnoj kolijevci."Momak se vrati lisici, a lisica mu reče: "Pođi sa mnom." Dovede ga do neke špilje. "U špilji su dvanaestorica stražara, a kad prođeš pokraj njih, eno se zlatna djevojka ljulja u zlatnoj kolijevci. Pokraj nje stoji golema sablast i viče: "Ne! Ne! Ne! Ti se na nju ne osvrći nego dohvati zlatnu kolijevku pa je donesi amo k meni."

Ovoga puta momak sve učini kako ga je lisica poučila. Vrate se na ono imanje, a momak reče: " Ova zlatna cura ljepota je da joj ravne nema. Sve mi se vidi, šteta bi bila bez nje ostati." I tako se lisica pretvori u zlatnu djevojku, smo joj oči ostale iste, lisičje. Momak dade liju-djevojku gospodaru pa uzme zlatnoga konja.

Te noći gospodar se bolje zagleda u zlatnu djevojku pa poviče: " U tebe su oči isičje!" Djevojka se opet pretvori u lisicu koja pobježe onamo gdje je na nju čekao momak zajedno s pravom zlatnom djevojkom i sa zlatnim konjem. 

Lisica se onda pretvori u zlatnoga konja, ali rep joj osta lisičji. Momak je zamijeni za stablo zlatne jabuke. Kad se zatim gospodar divio konju, reče: "Na tebi mane nema, samo da ti rep nije čupav, pravi lisičji." Konj se opet pretvori u lisicu koja pobježe onamo gdje je na nju čekao ma kraju, lisica se pretvori u stablo zlatne jabukei momak je zamijeni za očevu lozu. Ali kad se gospodar divio stablu, iznenada reče: "Kakvo čudo! Jabna njemu rastu kao lisičje glave!" Nato se stablo prometne u lisicu koja pobjegne da se pridruži momku, djevojci, konju, stablu i vinovoj lozi. 

Na putu kući momak susretne svoju braću. Oni ga zaskoče, bace u neki bunar i ukradu njegovo blago. Ali kad su sve ono donijeli natrag svome ocu, loza nije davala vino, jabuka nije htjela procvjetati, zlatni konj nije htio hrzati, a zlatnoj djevojci smijeh nikako da na ustima zaigra. A očevo lijevo oko suze i dalje lije i lije. 

U malo vremena lisica spasi momka aiz bunara. Dok je on ležao na travi, trudeći se dah povratiti, ona se pretvori u kraljevnu. Bila je začarana da luta zemljom kao lisica, sve dok ne spasi život prijatelju. "Sada sam slobodna", reče ona, "a slobodan si i ti. Ostaj mi zbogom prijatelju moj." Kraljevna pođe svojim putem, a momak ode kući. Ondje ispriča ocu cijelu priču i kad je završio loza počne davati vino, stablo jabuke procvate, konj zahrže, a zlatna djevojka zapjeva. I najbolje od najboljega - lijevo oko njegova oca prestane plakati i stade se smijati. 

Otac otjera od kuće dvojicu svojih sinova, nevaljaca, a budalasti se momak oženi zlatnom djevojkom. Živjeli su dugo i sretno, a žive još i danas ako nisu umrli. 

  

GLAVAR WASTNESSA

Tuljanica

Glavar Wastnessa stara je Škotska bajka, a govori o ljubavi jednog bogatog mladića prema morskom stvoru. 

Glavar Wastnessa bijaše neki naočiti neženja. Sve neudane djevojka otočja Orkney salijetahu ga ženidbenim ponudama, ali on ne htjedne uzeti ni jednu. „Sretan sam ovako kako živim“, običavao je govoriti.

Jednoga dana pođe on u šetnju pokraj mora i tamo, na obali, ugleda družinu morskih perajara, tuljanskog naroda koji nastava ocean u onim krajevima. Odloživši svoja teška krzna, bijahu svi odreda nagi, sunčajući se na toplom suncu. Igrahu  se, smijahu i skakahu sa stijena u more. Premda je more bilo dovoljno duboko za skakanje na mjestu gdje se obala strmo rušila u ocean, na obalnoj strani ono nije bilo dublje od plitke lokve.

Glavar dopuže s obalne strane i domogne se jedne od koža. Tuljani pograbe svoje kože i pobjegnu. Isplivaju na more, okrenu se da dobro odmjere čovjeka koji im se usudio tako prišuljati. Sve su glave bile tuljanske, osim jedne. Glavar tad, naoko, pođe svojim putem. Nije još ni stao nogom na suhu zemlju, kadli za sobom začu djevojku kako jeca i moli. Bila je to ona sirota čiju je kožu ugrabio. „Čovječe, ako u tebi ima milosrđa, vrati mi moju kožu!“ preklinjaše one.

„Ja nikako, nikako ne mogu živjeti u moru bez nje. Ja nikako, nikako ne mogu živjeti s mojima bez tuljanske kože. Iskaži mi svoje milosrđe, kao što se i sam milosrđu nadaš.“

Bijela tuljanica

Iako je Glavar zaista žalio djevojku, manje je njime vladalo sažaljenje negoli zaljubljenost. Od ta dva osjećaja, ljubav bijaše jača. I tako on zadrža kožu. Djevojka ga je i dalje usrdno molila, i suze prolijevala, ali na kraju ipak pristane za nj se udati. I tako se oni vjenčaju. Kako je vrijeme prolazilo morska djevojka rodi svome mužu sedmoro djece, četiri dječaka i tri djevojčice. Njezin se osmijeh mreškao poput morskih valića i svatko bi pomislio kako joj sreće ne manjka. Ali pogled bi joj često lutao morskom površinom, a svoju je djecu učila sjetnim napjevima, koji nisu bili nalik ičemu što je itko ikada čuo. Sve to vrijeme ona nije ni slutila gdje bi se tuljanska koža mogla nalaziti. Jednoga dana Glavar povede trojicu starijih sinova u ribolov, a njegova žena pošalje ostalu djecu na morsku obalu da skupljaju morske puževe. Jedino najmlađa djevojčica ostane kod kuće, jer je bila povrijedila stopalo. Čim su svi otišli, žena počne pretraživati kuću. Zavirila je na sva mjesta, ali tuljansku kožu nije mogla pronaći.

„Što to tražiš?“, upita je najmlađa djevojčica.

„Tuljansku kožu da u nju zamotam tvoju povrijeđenu nožicu.“

„Ja znam gdje se koža nalazi“, reče djevojčica. „Vidjela sam kako je jednom otac uzima iz pregrade između zida i krova.“ Držao je kožu i malo je gledao, a zatim vratio na isto mjesto.“

Žena pohrli onamo i izvuče odande svoju dugo traženu kožu. „Zbogom, malena moja!“ poviče, otrči na morsku obalu, navuče tuljansku kožu i zaroni u more. Glavar se vraćao kući svojim čamcem, kadli tuljanova ženka zapliva u njegovoj blizini. Njegova žena!

Ona otkri lice i zapjeva:

„Glavaru Wastnessa, ostaj sada zbogom!

Ja voljah te, dobrim bio si drugom, 

Prem' djece naše sjećat ću se s tugom

Ljubav stara zove, ja vraćam se drugom!“

I tako glavar Wastnessa nikada više nije ugledao prelijepo lice svoje žene – tuljanice. 

ZNATE LI TKO JE PIGULICA?

O Pigulici sam čula jaaaako jako davno. Čak mnogo prije nego što je nastala u papirnatom obliku kao jedna prekrasna zbirka sačinjena od 11 priča koje je autorica Anamarija Simčić Paulić namijenila "malim ljudima i velikoj djeci". Pigulica koje se ja sjećam je ovca. Mala plišana ovčica koja je vrlo posebna. Ovčica koja je vjerojatno prva čula sve priče koje je Anamarija smišljala radeći u vrtićima u Rijeci, Opatiji, Ičićima... O Anamariji bih mogla pričati danima. Ne znam kako zamišljate savršenu tetu u vrtiću? Tetu koja te na prvu kupi u potpunosti! Tetu koju djeca naprosto obožavaju. Teta kojoj djeca vjeruju, koju vole i kojoj se povjeravaju. A sve zato što uopće nije tipična teta. Čak ni ne izgleda onako kako tete u vrtiću obično izgledaju. I baš je zato posebna. I baš je zato djeca obožavaju! Od njenog blagog glasa do silne stvaralačke energije i nepresušne kreativnosti!!! S njom nikada nije dosadno i s njom uvijek odlazite u carstvo mašte. U njenom je svijetu sve šareno i toplo i vedro, a najljepše je to što je njen svijet prepun ljubavi! Prave ljubavi koju djeca prepoznaju! Osim svega toga, ona je mama jednog dragog dječaka Vanje zbog kojeg je ova knjiga vjerojatno i nastala.

Priče koje se skrivaju u knjizi "Pigulica" toliko su tople da se vrlo lako uroni u bajku. Likovi su uglavnom životinje ili prirodne pojave. Anamarija kroz poučne i tople priče govori o vrijednosti svakog bića, o vrlinama koje se cijene i koje treba razvijati, o ljubavi koja je najvažnija, o prihvaćanju svijeta iz perspektive koje su djeci vrlo bliske, razumljive i lake za usvojiti. Priče su vrlo poučne i govore o zaštiti prirode, značaju zajedništva i prijateljstva, ali i o tome kako je svaki i najmanji trenutak našeg života važan i da se ne treba gubiti u načinu života koje nam nameće društvo nego da se treba osluhnuti svoje srce koje nam govori što je ono najbolje za nas. To je ono na što obično nekako zaboravimo. A ona nas uči da budemo svoji. A kad smo svoji, kada smo orginali, pravi mi... onda tu nema mjesta dosadi, ali ni razočarenju. Jer, slijedimo svoje srce. A ono nas ne može razočarati. Ma kakve got izazovne prepreke naišli na našem putu.

Ova divna knjiga može pružiti mnogo divnih zajedničkih trenutaka odraslih i djece kroz njeno zajedničko istraživanje, ali i kao dobra ideja za kreativne igre i stvaranja. Ona je dokaz kako Hrvatska ima itekako puno kvalitetnih mladih autora kojima samo treba dati šansu i upoznati ih otvorena srca. Moj dječak najviše voli da mu čitam pričice "Kap na kap", "Roda na visokoj nozi", "Tratinčica", "Šutljivo drvo", "Puž samac" i druge. Nakon pročitanih priča još smo danima proživljavali i komentirali pročitano, a čak smo napravili svoje male igre koje su nastale spontano kao nadogradnja "Pigulice".

Knjigu možete naručiti od izdavača Meandarmedia. Tvrdog je i kvalitetnog uveza s prekrasnim veselim ilustracijama Ivane Devčić Bratonja. Najtoplije ju preporučam! Divna je.. http://www.meandar.hr/index.php?option=com_virtuemart&page=shop.product_details&flypage=flypage_images.tpl&category_id=20&product_id=191&Itemid=225

MUHA

Instalacija Saše Jantoleka www.jantolek.com

Poučna priča Muha Vijetnamskog je porijekla. Vrlo je kratka, ali i jako zanimljiva.

Bio jednom jedan bogataš pa posuđivao novac siromasima za silne kamate.

Neki siromašni seljak zaduži se preko glave. Bogataš pođe siromahu da vidi ima li ovaj imovine iole vrijedne, koje bi se mogao domoći ovrhom.

Kad bogataš dođe do kolibe onoga siromaha, nađe ondje njegova sinčića kako se igra u dvorištu.

„Jesu li ti roditelji kod kuće?“, upita on.

„Nisu“, odgovori dječak. „Otac je pošao obarati živa stabla da zasadi mrtva, a majka je na tržnici gdje prodaje vjetar i kupuje mjesec.“

Bogataš se dječaku prvo stane ulagivati, a zatim i prijetiti, ali je ovaj stalno odgovarao jednakim riječima. Napokon bogataš reče: “Slušaj, ako mi kažeš što time misliš, spreman sam zabroaviti novac koji mi tvoji roditelji duguju, bili mi i nebo i zemlja svjedoci.“

„Ni nebo ni zemlja ne umiju govoriti“, reče dječak. „Živi stvor neka bude naš svjedok.“

Bogataš pokaže muhu koja je sletjela na okvir vrata: „Neka nam ova muha bude svjedokom.“

I tada dječak reče: „Moj je otac pošao rezati bambusovu trsku da od nje napravi ogradu, a majka je pošla prodati lepeze da kupi ulja za svjetiljku.“

Bogataš se nasmije: „Ti si zaista bistar dječak“, reče on.

Prođe nekoliko dana, a bogataš se opet vrati i stane zahtijevati svoj novac. Dječak reče: „Oče, ništa mu više nisi dužan.“ No bogataš zaniječe da je ikad išta takva obećao.

I tako cijeli slučaj dođe pred mjesnog vlastelina. Bogataš zaniječe da je ikad i vidio tog dječaka, a nekmoli mu bilo što obećao, dok je dječak tvrdio da je bilo kako on tvrdi. „To je riječ osobe protiv riječi druge“, reče vlastelin. „Ne mogu presuditi bez svjedoka“.

„Imam svjedoka“, reče dječak. „Tamo je bila muha – velika, debela i sjedila je gospodinu na vrh nosa!“

„Ti mali lažljivče!“ poviče bogataš. „Nije ona bila na mome nosu, nego na okviru vrata!“

„Nos ili okvir vrata, nema tu razlike“, reče vlastelin. „Vi ste, vidim, zaista dali obećanje, a to znači da je dug vraćen!“.