Već
je prilično godina prošlo od doba kada sam kao studentica često
putovala vlakom na relaciji Koprivnica – Zagreb – Rijeka i obratno.
Putujući, doživljavala sam razno razna zanimljiva iskustva. Jedno od
njih je putovanje s jednom simpatičnom mamom i njezino dvoje preslatke
dječice za koje sam mislila da su stranci kada sam im se u Koprivnici
pridružila pitajući za slobodno mjesto u kupeu. Dječica su, po mojoj
slobodnoj procjeni imala oko 5 i 7 godina. Pričali su cijelo vrijeme i
komunicirali na engleskom jeziku. Kada smo stigli u Zagreb mama je rekla
nešto poput:“ok, sada krećemo s njemačkim!“ I nastavili su skroz negdje
do Delnica pričati njemački, da bi do Rijeke nastavili talijanski… Ja
sam ih već od Zagreba promatrala zadivljeno u čudu širom otvorenih očiju
i vjerojatno otvorenih usta. U razgovoru s mamom to dvoje mališana
saznala sam da su oni u biti hrvati koji iz Osijeka putuju tati u posjet
i krate vrijeme brbljajući na tečnih četiri jezika! A sve ih je učila mama,
profesorica. Ja sam bila oduševljena! I bez riječi. Ona mi je među
prvima objasnila vlastitim primjerom kako je rano učenje stranog jezika
odličan način da djeca kroz neopterećen i spontan način nauče
komunicirati. Tu je činjenicu potkrijepila primjerima iz
multinacionalnih obitelji gdje djeca imaju dva ili čak više materinjih
jezika i podjednako se dobro njima služe. Objasnila mi je i teorije raznih stručnjaka koji su se pozabavili ovom temom te su zaključili kako u razvoju djeteta
postoji razdoblje u kojem dijete jezike uči spontano i s neobičnom
lakoćom. To je vrijeme usvajanja materinjeg jezika. Osim toga, ona mi je
otkrila da do otprilike (ako se dobro sjećam) tri godine djeca ne
doživljavaju strane jezike na način na koji ih mi doživljavamo i puno
lakše međusobno komuniciraju nego stariji. Razlog tome je to
što djeca u tako ranoj dobi reagiraju na neverbalnu komunikaciju više
nego na verbalnu. Time mi je objasnila moj strah od komunikacije na
stranom jeziku, jer osobno sam od malena doživljavala strane jezike kao
bauk. Tome je najviše kumovao stav prema stranim jezicima u najužoj
obitelji i moj stric koji se postavljao tako da mi je uporno govorio
kako nikada neću naučiti talijanski jer je gramatika isuviše teška za
mene, te da ni mnogi rođeni talijani ne govore savršeno gramatički točno. Vjerujući
mu bezuvjetno danas ne govorim tim jezikom. Na žalost. Njemački pak s
druge strane nisam voljela zbog grubog izgovora (za čime danas jako
žalim), a ne bih prošla bolje ni s engleskim jezikom da nije bilo meni
najboljeg učitelja ikada, tada petogodišnjeg Johanna uz kojeg sam se
oslobodila straha i progovorila jer je bio neumoljiv („For God sake
Betsy it's film, not movie! You're silly!“) i poučio me da je govoriti
engleski „Easy Peasy Lemon Squeezy“.
Iako me fascinirala žena iz vlaka, nisam se usudila naučeno primjenjivati na svom djetetu. Sve dok…
Jedne
smo večeri ispraćali goste, dok se vani već dobrano spustio mrak i
pojavio (pun) mjesec u svoj svojoj raskoši! Tata je u naručju nosio
mališana i on nam je, nakon što smo krenuli natrag u kuću prstićem
pokazivao nešto i govorio: „mecenica, mecenica“ Mi pojma nismo imali o
čemu govori pa smo mu uporno nudili pogrešne pojmove da bi on na kraju
isfrustrirano patetično uzdahnuo i dalje upirući prstom izgovorio“Moon!“
nismo mogli vjerovati svojim ušima! Kada smo ušli u kući, potaknuti
novim saznanjem o vlastitom djetetu, krenuli smo s ispitivanjem da bi
zaključili kako dijete poznaje značenje više desetaka pojmova na
engleskom jeziku. A kako se to dogodilo? I kada? I kako to do sada nismo
primijetili??? Uglavnom, razlog tome nije možebitna otmica svemiraca
već činjenica da je jutra provodio gledajući i slušajući Baby tv dok se
baka bavila kućanskim poslovima, a mi bili na poslu.
Potaknuta
novim fantastičnim otkrićem o vlastitom djetetu ohrabrila sam se i
krenula komunicirati s njime – engleski. I sve je išlo vrlo glatko.
Uopće nisam imala dojam da ga učim, sve je upijao poput male spužvice i
mi smo spontano počeli vikendima komunicirati na stranom jeziku. Ja bih
pričala engleski gestama pokazujući značenje riječi. Ako me nije razumio
objašnjavala sam mu opisno i isto na engleskom. Neka djeca to
doživljavaju frustrirajuće. Mom je mališanu taj način učenja zabavan.
Ako se odlučite poučavati svoje dijete stranim jezicima pronađite svoj
način. Ja nisam pedagog. Niti sam ikada igdje predavala. Ali uspjela sam
svom mališanu prenijeti neka svoja znanja kroz pjesmu. Pokret. Gestu.
Šalu. Kroz sve kuda nas mašta povede, jer mašta može svašta. Meni je
super došlo jer sam jako zarđala u komunikaciji, budući da nemam prilike
često razgovarati, dok je njemu bio potreban izazov!
Tako
je došlo vrijeme polaska u vrtić i postepeno je naš mališa sve više
odbijao komunicirati na engleskom. Bila sam žalosna, ali sam poštovala
njegovo odbijanje komunikacije misleći da je to jedna od njegovih
(prolaznih) faza. Nakon dugo vremena (točnije tijekom ljetnih ferija)
spontano mi je rekao da više ne govori engleski jer živi u Hrvatskoj. I
da će ga istjerati odavde ako nastavi govoriti tako. Pitala sam ga tko
mu je to rekao, no do dana današnjeg nisam dobila odgovor. Nadam se da
je to samo njegova mašta. Jako se nadam.
Kako
bih ga malčice ohrabrila, upisala sam ga u školu stranih jezika koju
sada pohađa jednom tjedno. I uživa. Sviđa mu se njegova „teacher“ i već
je nakon tri dolaska s njom imao raspravu da li je ispravno „ trash can“
ili „trash bin“. Opet govori engleski. I pjevuši omiljene pjesmice.
Nadam
se da ćemo imati prilike učiti i druge jezike. Vidim da ga zanimaju jer
je uz crtić Dora the explorer usvojio velik broj riječi na španjolskom,
nekolicinu onog što mi je ostalo od talijanskog te uz Ni Hao Kai-lan
koji gleda na kanalu Nick naučio je i nekoliko izraza na kineskom! Bila
bih radosna kada bih i sama znala više i omogućila mu više. Jer vidim da
sve svladava uz igru s lakoćom i sve mu je silno zabavno!
I, prije no što zaključim današnji post željela bih reći onim roditeljima koji se dvoume oko upisa djeteta na strani jezik prije škole "jer će sve naučiti i kada krene u školu biti će mu/joj dosadno" neka ne ne boje. Baš naprotiv, biti će im mnogo lakše, a i učenje stranog jezika u predškolskoj dobi ima drugačiju metodologiju, stoga zaista nema bojazni.
U idućem ću Vam postu predstaviti škole stranih jezika na našem području. Do tada, see you <3
vrlo korisno i zanimljivo!
OdgovoriIzbrišiMnoge škole stranih jezika imaju programe za djecu, pa ne bi bilo loše upisati ih što ranije na tečaj jezika koji je prilagođen njima
OdgovoriIzbrišiPetra, slažem se u potpunosti! Možda sam baš iz tog razloga pisala o svom iskustvu kako bih potakla neke roditelje koji se dvoume. Danas su učitelji posebno educirani za rad s djecom i zaista u odabiru igraju nijanse. Jedino što je nedostatak malog grada je paleta jezika. Kod nas se sve svodi na engleski, tek se neke udruge i njihovi entuzijasti trude ponuditi više. No, to je i stvar potražnje. Uglavnom, želj mi je da što je moguće više roditelja uključi svoje mališane u rano učenje jezika jer ima višestruke koristi za dalje. Hvala na čitanju. Svako dobro!
OdgovoriIzbriši