PLETENJE KAO UMJETNOST

prekrasna instalacija umjetnice Toshiko Horiouchi

Moja mama počela je plesti kao odrasla. Kako smo živjeli na vrhu planine, u jednom dijelu godine znalo je biti prilično pusto, prazno i jako dosadno. Te dosadne, mahom zimske večeri ispunjavala je raznim hobijima. Jedan od njih postalo je pletenje, kukičanje i izrada makramea. U riječkoj robnoj kući Ri nakupovala bi gomilu vune, a tatu je angažirala neka joj izradi pletaće igle načinjene od granja iz šume. Tako joj je on napravio nekoliko parova pletaćih igala različitih debljina pomoću kojih je izrađivala isprva jednostavne šalove, prostirke, dekice, da bi se samo nekoliko dana kasnije upustila u avanturu izrade dvobojnih haljina za sestru i mene. Jedna je imala plavo bijelu haljinu s apliciranim cvijetom, dok je druga imala bjelo plavu s malim borićem. Haljine je isplela od bijele i plave debele vune i izrađivala ih je nekoliko mjeseci. Počimala, zatim parala i onda opet ispočetka. Nakon bezbrojnih pokušaja, napravila je dva prekrasna primjerka haljina po mjeri, dostojnih najmondenijih modnih časopisa. Takva je ona bila. Izrađivala je čudesne stvari. Izrađivala nam je najljepše primjerke haljina i minijaturnih kupaćih kostima za naše Barbike, a svaki kutak kuće bio je urešen nekim od njenih radova. U dnevnom boravku dominirao je luster koji je oplela mrežom koja se inače koristi za izradu ribarskih mreža, zidove su ukrašavali brojni makramei i tapiserije. Dječju sobu krasila je tapiserija Pink Panthera, dok je šareni pachwork krasio naše krevete. Svako godišnje doba imalo je posebne urese. U proljeće su prozori, ormari i stolovi bivali preplavljeni cvjetićima, travom, pačićima, pilićima, labudovima, šarenim cvijećem i gljivama, dok bi zimi ti isti prostori bili napučeni zvijezdama, borićima, sobovima i jaslicama...

čudesna igraonica za djecu

Često sam se znala čuditi koliko toga stigne napraviti i u kojem vremenu! Za jednu novu godinu iskukičala mi je čitavu haljinu dužine do gležnja! a plela mi je i jedan prekrasan zimski ogrtač, nebrojene kape, šalove, rukavice, džempere, čarape, pa čak i torbe i ukrase. I svi su ti predmeti savršeno izgledali. Promatrajući je dok je izrađivala silna čuda, sve je djelovalo jednostavno i lako. Tako sam poželjela i sama se okušati u pletenju. Jako sam brzo odustala neimavši strpljenja i volje ispravljati krive očice. Okušavši se u ne baš tako jednosatvnoj aktivnosti, izuzetno cijenim rad i trud onih koji izrađuju pletiva.

Internet je čudo! Toliko prekrasnih informacija samo nekoliko klikova od nas! Ta prekrasna mogućnost me često puta satima zarobi ispred ekrana. Zaboravim na sve drugo i divim se nevjerojatnim vještinama, ljepoti, umješnosti, predanosti i kreativnosti ljudi diljem svijeta.

čista uživancija

Surfajući tako bespućima interneta naišla sam na stranicu japanske umjetnice Toshiko MacAdam Horiouchi. Oduvijek je njen medij bilo pletivo. Plela je sve moguće materijale i svarala čudesna djela još davnih kreativnih, ludih, šarenih i slobodoumnih sedamdesetih (rođena je 1940 godine), a tehnike kojima je stvarala uključivala su makrame, pletenje, kukičanje, vezenje, tehnika vezanja čvorova i mnoge druge. Djela po kojima je poznata diljem svijeta posvećena su dječjoj igri i kretanju. A nastala su pukom slučajnošću. Baš kao i sve neobične i prekrasne stvari.

Dakle, prilikom jedne svoje izložbe, prišla joj je malena djevojčica i zamolila ju neka joj dozvoli popesti se na njeno umjetničko djelo. Dozvolila joj je i nervozno promatrala što djevojčica čini. Ona je rad izvrtala, provlačila se kroz pojedine oblike, klizala se i ljuljala.

Umjetnici danima iz glave nije izlazio prizor iskrene radosti i čiste sreće kojom je malena zračila uživajući u njenom umjetničkom djelu na način na koji samo djeca mogu uživati: igrom!

Tada joj je sinula ideja te je od toga trenutka svu svoju stvaralačku energiju i veliku kreativnost usmjeravala u stvaranje interaktivnih djela koji su od tada očaravali velike i male zaigrane djevojčice i dječake diljem svijeta. Uz pomoć stručnjaka koji razumiju statiku i principe fizike stvorila je prekrasne šarene mreže i neobične oblike od pletenog najlona koji, osim što plijene izgledom čine čaroliju, pretvarajući svaki prostor u čarobni svijet iz mašte.

Toshiko Horiouchi u svom carstvu boja

Na žalost, nisam imala priliku vidjeti ovu krasotu u živo, ali nadam se da ću se odvažiti i uhvatiti u koštac s učenjem kukičanja i pletenja. Možda jednog dana napravim mrežu za ležanje. Ili, tko zna... jedan paučinasti dvorac za jednog ljubitelja paukova, buba i svih kukaca. Nadam se da mi samo neće tako skoro odrasti. Vrijeme je neumoljivo.

Ako vas zanimaju prekrasni radovi ove neobične umjetnice posjetite njenu stranicu Netplay