Vjerujem da ljetni pljusak i kiša
u svakome od nas bude nježna sjećanja na djetinjstvo i bezbrižno skakanje po
lokvicama. No, od tog se doba puno napredovalo i još više toga promijenilo kako
u igrama, tako i odgoju djece. Dječica su danas odjevena po posljednjoj modi
kao preslatke kopije svojih modernih roditelja, pa se često dogodi da se već i
mališani predškolske dobi znaju zgražati nad tako primitivnim načinom zabave.
Ne znam da li su u našem slučaju
geni u pitanju, ali naš mališan koristi svaku našu nepažnju kako bi svojom
nestašnom nožicom ugazio u jednu od tih neodoljivih lokvica. Lokvice ga
privlače od najranije dobi i uopće mu nije važno da li su na nožicama platnene
tenisice, šminki cipelice ili neodoljive šarene gumene čizmice. Svaka lokvica
je njegova! I mogu se ljutiti koliko got hoću. Čak i vikati! Ništa ne pomaže!
Jednom je prilikom jedna
najobičnija šetnja centrom grada završila skakanjem po ogromnoj lokvetini na
početku prilično prometne ulice na koju puca pogled s obližnjih terasa. I
sudbina je, valjda, htjela da se baš toga dana terasama okupi valjda pola
grada! Mi smo skakutali, voda je prskala na sve strane, mališanov grleni smijeh
i cika odjekivali su gradom, a blatnjava lokvica odbacivala je svoje blatnjave
krpice i lijepila nam blatnjave ukrase po kosi, majicama, hlačama…. U tom sam
trenutku zaboravila na sav oprez i gadne boleštine koje takva prljava mjesta
skrivaju. Bilo je sunčano i mi smo se glupirali pred očima svih onih pristojnih
ljudi poput prave šašave obitelji Peppe Pig! Kraj nas su prolazili automobili i
njihovi su nas zbunjeni vozači promatrali kroz svoja kristalno čista
vjetrobranska stakla. I u nevjerici su trljali oči, jer je ovaj prizor djelovao
gotovo nestvarno ludo! Nakon otprilike petnaestak minuta otrčali smo do parkiranog
nam auta, malenog sam brzinski skinula do gole kože, umotala ga u mekanu, toplu
dekicu i brzinom munje odjurila kući direktno u kadu prepunu toplih mirisnih
balončića gdje smo samo nastavili igru, dok smo zbunjene promatrače ostavili u
svojim mislima.
 |
| lokvice su naaaaaaaaaaajbolje! |
Nakon nekoliko dana, slučajno sam
srela susjedu koja me brižno pitala što mi se dogodilo u glavi kada sam mogla
dopustiti djetetu da onako luduje u samom centru grada (i još pomalo i sama
sramežljivo se, s vremena na vrijeme pridružiti). Bila je naprosto zgrožena!
Možda bih i sama tako reagirala
kada bih vidjela sličan prizor, zaista ne znam što bi bilo da mi je razum bio u
prvom planu, no u tom trenutku nisam željela izgubiti ni moment čiste sreće!
Bez kišobrana. Sa zelenim gumenim čizmicama na crvene traktore i tenisicama za
suhe uvjete.
Nema komentara:
Objavi komentar