KAKO NAPRAVITI VLASTITI VULKAN

Kako zabaviti dijete kada pada kiša ili kada je zbog bolesti prisiljeno biti u kući?

Glinamol je prvo potrebno omekšati kako bi se lakše oblikovao

Nije ugodno ni zabavno provoditi vrijeme u kući kroz duže vrijeme, dok vani pada kiša. Ove je godine zaista ima u izobilju.... No, to nije jedina nezgoda koja nas je zadesila. Nas su mučile vodene kozice. I to ne bilo kakve. Čitava invazija njih, čak 426!!! (prebrojali i svaku ponaosob namazali tekućim puderom za liječenje kozica.) Nego, vratimo se temi.

Za gnječenje glinamola potrebno je biti strpljiv.

Zakamuflirana bočica vode dobila je oblik vulkana

Nakon što se vulkan osušio obojali smo ga.

Internetskim bespućima kruže i mogu se pronaći najrazličitije inačice vulkana: od onih jednostavno napravljenih od slanog tijesta, preko običnih malih kanti ili plastičnih boca raznih veličina, do onih turbo kompliciranih, pravih malih remek djela rađenih tehnikom kaširanja, čak sam vidjela i neke isklesane u kamenu. No, kako osobno volim poticati dijete na što je moguće više samostalnosti odlučila sam se na najjednostavniju inačicu koju mogu napraviti klinci starosti 3 do 5 godina uz vrlo malo asistencije odraslih. Osim toga, a ne manje važno, uzela sam u obzir i činjenicu da ovo sve radimo u zatvorenom prostoru skromnih proporcija, s tepihom na podu pa sam prilagodila izradu vulkana minimalnoj količini nereda koji nastaje ovim projektom. 

Kratimo vrijemedok se boja suši.      

Za izradu naše verzije vulkana koristili smo slijedeće materijale:

1. glinamol koji se lako gnječi i oblikuje
2. najmanju plastičnu bočicu vode ili soka (onu za bebe)
3. vrh aplikatora za nanošenje pjene za pranje kose (kako bi napravili plitak spremnik te da ne točimo ogromne količine tekućine i spriječimo nered), za to može poslužiti pažljivo oblikovana folija za pečenje
4. tempere u bojama vulkana (mi smo koristili bijelu, žutu, oker, smeđu, crvenu, zelenu i plavu)
5. pumpicu



Pripremili smo se za erupciju.

6. žličica za kavu ili čaj

Za lavu smo koristili:

1. jestivu boju za slastice s okusom maline
2. alkoholni ocat
3. sodu bikarbonu

Postupak izrade:

Prvo dodamo sodu bikarbonu.

U vrh grla bočice umetnemo komad folije oblikovane u tuljac kako bi smanjili zapremninu bočice. Mi smo u tu svrhu koristili mali aplikator za nanošenje pjene za pranje kose (cilj je bio napraviti mali spremnik kako bi izbjegli veliki nered, no ako vi želite malo žešću erupciju slobodno preskočite ovaj dio s aplikatorom, no onda u gore navedenu mješavinu za lavu obavezno dodajte i deterdžent za pranje suđa.

Glinamolom omotajte bočicu i postupno oblikujte vulkan prema vlastitoj mašti i želji.

Zatim za efekt crvenu jestivu boju (okus jagode)

Time je prvi dio izrade za ovaj dan gotov jer se glinamol treba osušiti preko noći, no kako nisam tako naprasno željela završiti s vulkanima, posvetili smo se enciklopediji, slikovnicama i zanimljivostima s interneta. Isprintali smo razne fotografije vulkana i pričali o tome kako nastaju, kakvih sve vrsta vulkana postoji, zašto neki eruptiraju dok drugi „spavaju“. Razgovarali smo i o materijalima, stanjima i temperaturi u prirodi. To smo sve objedinili u crtežima vulkana, a prije spavanja smo još i pogledali emisiju o vulkanima što je baš bilo super zanimljivo!

Idućeg dana smo vidjeli razliku u boji vulkana i tvrdoći te smo utvrdili znanje od prethodnog dana, dok smo pripremali pribor za bojanje. Odabrali smo boje vulkana i obojali ga prema sjećanju. Kada je sve bilo gotovo otišli smo prošetati u vrt da se boja malo osuši.

Erupcijaaaa...

Dodajemo ocat.

I konačno.... ta-raaaaa.... najzabavniji dio! Onaj kada se igramo malih kemičara. Malom žličicom zagrabili smo sodu bikarbonu. Rekla sam jednu žličicu no na kraju ih je bilo barem dvije – tri (iz štosa)  zatim smo nakapali nekoliko kapi jestive crvene boje s okusom maline. Baš je izgledalo štosno! Na koncu smo došli do najzabavnijeg dijela, a to je kapanje octa pomoću male pumpice (mi smo koristili onu tekuće Stevie)

Sada kreće zabavni dio...

Ovaj simpatični i vrlo jednostavni projekt donosi gomilu zabave, veselja i silne sreće, a vulkan se može upotrebljavati iznova koliko got bude donosio zabave... sadržaj se samo opere, osuši i spreman je za nove avanture! I uvijek, ali baš uvijek pali! (barem kod nas)

Veseljeeeee

<3  

Koja fora! A sada vi!

BROJALICE II

I dalje su nam brojalice apsolutna fora pa nastavljamo dalje.... u veselom tonu :)

MACO, MACO
Maco, maco
gdje si bila?
-U babinu gaju.
Što si radila?
-Žlice sam prala.
Što su ti dali?
-Kuhačom po glavi.

GORI, VATRO, GORCEM
Gori, vatro, gorcem
Eto babe kocem;
Gori, vatro, plamenom,
Eto babe kamenom.

ŽURI, ŽURI
Žuri, žuri patka stala,
Sigurno je blizu bara,
Iza nje se preko brijega,
mala pačad gega.

BR, BR, BROJALICA
Stoja, trica,
brojna lica
pa nastane brojalica!
Sto mornara
svi sa Hvara,
brojalica
tu se stvara!
Zumba, zumba,
al bez gumba
tu se pleše
samba, rumba!
Eci, peci
i pereci!
Mjesto peci
reci, leci!
Što, ča, kaj,
djeco, baj,
brojalici,
tu je kraj!
(ovu je brojalicu napisao Pajo Kanižaj)

MALI, BALI
Mali, bali
Luk ti se vari
Dolje na strani,
Na zelenoj grani:
Dok ti dotrko,
Mačak luk posrko.

ENCI, BENCI
Enci, benci na kamenci,
tamo kuca dvanajst sati,
on bon kape lon,
ti si moj zagrebački zvon.

1, 2, 3...
Jedan, dva, tri, četiri, pet šest, sedam , osam, devet, deset
Izašao bijeli mjesec.
Na mjesecu koliba,
Na kolibi stolica,
Na stolici Robin Hood,
Ljubi cure kao lud.



 

NABAVITI ILI NE NABAVITI KUĆNOG LJUBIMCA – PITANJE JE SAD

Naš mali tigar

Poznajem mnogo djece koja tužno uzdišu maštajući o svojim kućnim ljubimcima koje im roditelji ne žele nabaviti. No, to neki čine s pravom, jer imati kućnog ljubimca nije tako jednostavno i lako kako mnogi misle. To su živa bića kojima je potrebno posvetiti svo svoje vrijeme, pažnju i ogromnu količinu ljubavi i strpljenja. O njima je potrebno brinuti se i u ono vrijeme kada nisu dobre volje, kada se ne osjećaju dobro, kada su bolesni i neraspoloženi. Kućni ljubimci su različiti i  imaju svoj karakter, stoga je vrlo važno prepoznati svoju osobnost i svoj bioritam, kao i sklonosti. Jer naravno da se onda neće slagati razigrani psić prepun energije s zamišljenim klincem koji provodi svoje dane u maštanju i lebdenju oblacima. Ili pak nikako ne odgovara jednom vrckastom klincu ribica ili spora kornjačica, što opet ima svojih izuzetaka i nijansi. I vjerujem da i ti izuzeci imaju prelijepih priča. Zato i jest toliko teško pronaći  odgovarajuću životinjicu. Jer one nisu plišani medvjedići koje po završetku igre šutneš u kutiju s igračkama i zaboraviš do iduće igre. Oni zahtijevaju pažnju i onda kada ti nije ni do igre s njima ni do maženja, pa i onda kada imaš druge, u našem svijetu „važnije“ obaveze. No, baš zbog toga za uzvrat od njih dobivamo neograničene količine ljubavi i beskrajno puno zabavnih trenutaka. Mnogi svoje ljubimce biraju prema trenutnoj modi i trendovima, no to uopće nije dobra ideja jer se tu onda može dogoditi svašta ružnoga. Mnoge tužne priče ostaju iza trendovski impulzivno kupljenih životinjica.

Ovdje gdje živim, najegzotičniji ljubimci koje sam vidjela su lasica, majmunčić i pravi mali Bambi. Ili možda Jelenko? Prekrasno maleno lane.

No, poznajem ljude koji su svoje ljubimce pronašli u iguanama, ježevima, rakunima, zmijama, tarantualama, kakadu papigama pa majmunčićima kapucinerima, a sjećam se da sam jednom ispred marketa na Srdočima u Rijeci vidjela pravu crnu pumu. Bila je prekrasna! No, zaista joj se ne bih željela približavati onako, bez veze. Ja, sam pak, kao dijete imala svoju malenu kokicu koja me pratila kuda sam got išla i bila okružena gomilom službenih pasa koje sam obožavala, hranila male telčiće i prasad na dudu, a nerijetko sam doma dovlačila svakojake ozlijeđene životinjice od ptica sjenica, preko psića pa sve do šumskih stanovnika, tako da smo čak nekoliko sezona u svom dvorištu imali pravu malu nestašnu obitelj ježeva, zbog kojih se susjedov pas gotovo otrgnuo s lanca!

Misty Norris

Zašto sve ovo pišem? Jer mi je žao što mnoge životinje, a među njima kod nas najviše mace i psići bivaju odbačeni nakon nekoliko trenutaka pukog hira njihovih vlasnika i čekaju tužni, nevoljeni i  napušteni poput starih krpa čekajući  svoje nove vlasnike koji se ponekad nikada ni ne pojave, pa provode svoj život u razno raznim uvjetima o kojima bi se mogle raspredati razne priče horor sadržaja i neljudskih uvjeta. To uglavnom krene ovako: ponukani trenutnim hirom ljudi nabave kućnog ljubimca: savršenu, prekrasnu lopticu koju s puno ljubavi donesu kući i prvih tjedana im dopuštaju svašta, non stop se bave njima i smišljaju što im novog i zabavnog nabaviti. Obilaze sve moguće i nemoguće trgovačke centre i specijalizirane trgovine, nakupuju gomilu hrane, još veću gomilu potpuno nepotrebnih dodataka, poput igračaka, prostora za igru ili pomodnih kućica koji odražavaju osobnost njihovih vlasnika. Onda se dogodi da im ti isti ljubimci postanu opterećenje jer prde, njihov izmet i mokraća strašno neugodno smrdi, jer im „pobjegne“ tamo gdje ne bi trebalo, povrate u najnovije mamine salonke ili najudobnije tatine papuče, uništavaju namještaj oštreći kandžice, u žaru igre sakrivaju ključeve i druge bitne sitnice, kradu sjajne bakine unikatne naušnice, grickaju papuče, kljuckaju i pojedu cijeli račun ili vrlo važnu poruku, od ponosno istaknute diplome koja čeka uokvirivanje naprave ugodno mjesto za spavanje ili se nastane u nekoj zaboravljenoj cijevi i izlegu malene na najluđem mogućem mjestu (a vi mislili da imate dečka)… i tako dalje i tako dalje… Da ne govorim o tome da ima trenutaka kada kišu i kašlju, kada imaju upale, kada ih nešto boli, kada povraćaju ili se ozljede u uličnoj borbi za teritorij…. Pa su tu onda posjeti veterinaru, brojne injekcije, kućna njega, … A teško je ocijeniti što ljubimca boli kada ne govori i ne možemo mi umjesto stručnjaka postavljati dijagnoze… Tu dolazimo do gomile problema, poput onih financijskih, ali i čisto praktičnih o kojima mnogi ne razmišljaju na početku priče gledajući naivno svoj budući suživot s životinjicom kroz svoje srcolike ružičaste naočale. I, onda, samo nakon nekoliko tjedana, mjeseci, možda koje godine… ljubljeni ljubimac, omiljeni član neke obitelji dođe na ulicu i potpuno izbezumljen i zbunjen svoju ugodnu košaricu ili prostranu kućicu, krletku, terarij ili nešto potpuno drugo zamjenjuje za hladan prostor neke ustanove koja udomljava ovakve nesretnike i to u nekom boljem scenariju. Takvih je nesretnika zaista jako puno. I sve više.

Čupavi istraživač

Budući da sam čitav svoj dosadašnji život imala ljubimce koji su mi jako puno značili u životu, željela sam da i moje dijete doživi to prekrasno iskustvo. No, u novim okolnostima i u novoj obitelji stvari su malo drugačije od onih na koje sam navikla do sada, pa smo proveli jako puno vremena u odabiru najboljeg rješenja za sve nas. Karakterom bi nam svima najviše odgovarao pas manjeg rasta i strpljivog karaktera, no zbog obaveza koje imamo shvatili smo da se njemu u ovom trenutku naših života ne bi mogli posvetiti u potpunosti i kvalitetno brinuti. Pas zahtijeva predanost i izuzetno puno ljubavi, strpljenja i pažnje koju mu u ovom trenutku ne bi mogli pružiti u dovoljnim količinama. Iako, osobno smatram da je pas idealan izbor za malu djecu. Tome u prilog govori činjenica da sam odrasla uz čopor vučjaka koji su bili predivni, kod bake sam imala njemačkog ovčara (njemački ovčar i vučjak nisu isto!), rotvajlere i dobermane. Svi do jednog su bili divni! Osim toga, sjećam se jedne zgode s mojim mališanom. Prijateljica me odlučila voditi na imanje gdje je upravo gradila kuću. Ja sam vodila svog malenog koji je tek prohodao, misleći kako će mu goditi boravak na čistom zraku. Protrnula sam kada sam shvatila da je prijateljica odlučila sa sobom povesti svoje dvije kujice pasmine Rhodesian ridgeback o kojoj pojma nisam imala, a impresivne su visine i snage. Uglavnom, maleni je čitav posjed prehodao uz izuzetno strpljivu kujicu Bellu koja ga je odmah uzela „pod svoje“ i iako na prvi pogled robusne vanjštine, izuzetno nježno pazila na njega. Bilo je dirljivo gledati kako mališan nespretno hvata ravnotežu i prolazi ispod ove krasne kujice gotovo se ne sagnuvši. I tepa sretno: „Beja, moja Beja!“ Još je danima pitao za nju i govorio kako hoće Bellu. Na žalost, uvjeti u kojima živimo nisu primjereni za jednu takvu krasotu od psa poput Belle. Stoga smo nastavili svoju potragu za životinjom koja bi bila dovoljno samostalna da ne ovisi o nama, a opet dovoljno privržena i umiljata da se njome svi bavimo i da nam dopušta da ju povremeno uzmemo u ruke i mazimo. Osim toga obratili smo pažnju na to da neke životinje kod ljudi izazivaju alergije što nam je bilo posebno važno zbog našeg nestaška. Uzevši u obzir sve navedeno i potencijalnoj opasnosti od alergija unatoč, odabrali smo mačka. Suprugov kolega s posla ponudio nam je jednog i mi smo ga otišli pogledati s tim da sam bila spremna na to da ga nećemo voziti sa sobom ako nam se ne svidi njegov karakter. Osim toga, najviše od svega me zanimalo kako će naš mališan reagirati i prihvatiti ga. Ako bi bio isuviše grub ne bi ga uzimali jer bi zaključili da još nije spreman. Prije nego što smo otišli po njega kod kuće smo puno razgovarali o budućem članu obitelji, o obavezama, o svemu što će se promijeniti u našim životima s njegovim dolaskom. I konačno otišli, misleći prvo nekoliko puta doći u posjet, a tek ga zatim donijeti doma, no osvojio nas je na prvi pogled! Naš mu je mališan odmah dao ime Misty Norris (Misty, kao Misty Island iz crtića Thomas and Friends, a Norris, kao Miss Norris, Filtchova mačka iz Harry Pottera). Uglavnom, naš Misty je veseli mačak koji vrijeme provodi izležavajući se na suncu na balkonu, ili u dnevnom boravku na svojoj mekanoj dekici, kada se zaželi igre malo skoči do vrta gdje se voli penjati po voćkama, s kojih ponekad ne zna sići pa nas doziva pomalo sramežljivim nježnim mijaukanjem. Imao je i jednu traumu kod prvog izlaska u istraživanje novog teritorija, u vidu bliskog susreta s Bingom, susjedovim psom zbog čega je ostatak te kobne subote proveo nakostriješenog repa u svojoj košarici dok smo ga svi mazili kako bi se smirio. Više ne posjećuje susjedov posjed, ali se voli jako šepuriti u našem dvorištu. Vrlo je čist uredan i pristojan i već smo naučili razlikovati njegove molbe kada traži obaviti nuždu, ići van ili kada pak samo želi hranu ili da ga netko pomazi. Naš mališan ima obavezu davati mu čistu vodu i krekere (zna točnu količinu i vrlo je pažljiv u tome), a mi brinemo o čistoći i onim drugim obrocima.  Mazimo ga svi, a bilo nam je prekrasno kada smo mačka tek donijeli u kuću , s koliko ga je ljubavi i dječjeg žara mališan upoznavao mačića sa svojim omiljenim igračkama i prostorom. Bilo je i situacija da je maleni bio ljut i vrlo ljubomoran jer je ocijenio da micek dobiva više pažnje od njega! (ah ti jedinci!) Uglavnom, Misty nam je pružio beskrajno mnogo prekrasnih trenutaka: od svoje predstave i ludiranja u tandemu s našim nestaškom pa sve do divnog terapeutskog zvuka njegovog predenja koje smiruje nakon naporno provedenog dana. I puno je narastao od onog dana kada smo ga pomalo tužnog srca odvojili od njegove mame.  

A vi… Ako razmišljate o ljubimcu, pokušajte za početak usvojiti virtualnog. Ako vam ne ugine, imate veliku šansu usvojiti pravog. Šalim se, naravno! Ljubimac zahtjeva mnogo, i budite vrlo pažljivi u odabiru. Za uzvrat očekujte puno svega divnog!

POSLIJE KIŠE… LOKVICE

Vjerujem da ljetni pljusak i kiša u svakome od nas bude nježna sjećanja na djetinjstvo i bezbrižno skakanje po lokvicama. No, od tog se doba puno napredovalo i još više toga promijenilo kako u igrama, tako i odgoju djece. Dječica su danas odjevena po posljednjoj modi kao preslatke kopije svojih modernih roditelja, pa se često dogodi da se već i mališani predškolske dobi znaju zgražati nad tako primitivnim načinom zabave.

Ne znam da li su u našem slučaju geni u pitanju, ali naš mališan koristi svaku našu nepažnju kako bi svojom nestašnom nožicom ugazio u jednu od tih neodoljivih lokvica. Lokvice ga privlače od najranije dobi i uopće mu nije važno da li su na nožicama platnene tenisice, šminki cipelice ili neodoljive šarene gumene čizmice. Svaka lokvica je njegova! I mogu se ljutiti koliko got hoću. Čak i vikati! Ništa ne pomaže!

Jednom je prilikom jedna najobičnija šetnja centrom grada završila skakanjem po ogromnoj lokvetini na početku prilično prometne ulice na koju puca pogled s obližnjih terasa. I sudbina je, valjda, htjela da se baš toga dana terasama okupi valjda pola grada! Mi smo skakutali, voda je prskala na sve strane, mališanov grleni smijeh i cika odjekivali su gradom, a blatnjava lokvica odbacivala je svoje blatnjave krpice i lijepila nam blatnjave ukrase po kosi, majicama, hlačama…. U tom sam trenutku zaboravila na sav oprez i gadne boleštine koje takva prljava mjesta skrivaju. Bilo je sunčano i mi smo se glupirali pred očima svih onih pristojnih ljudi poput prave šašave obitelji Peppe Pig! Kraj nas su prolazili automobili i njihovi su nas zbunjeni vozači promatrali kroz svoja kristalno čista vjetrobranska stakla. I u nevjerici su trljali oči, jer je ovaj prizor djelovao gotovo nestvarno ludo! Nakon otprilike petnaestak minuta otrčali smo do parkiranog nam auta, malenog sam brzinski skinula do gole kože, umotala ga u mekanu, toplu dekicu i brzinom munje odjurila kući direktno u kadu prepunu toplih mirisnih balončića gdje smo samo nastavili igru, dok smo zbunjene promatrače ostavili u svojim mislima.

lokvice su naaaaaaaaaaajbolje!

Nakon nekoliko dana, slučajno sam srela susjedu koja me brižno pitala što mi se dogodilo u glavi kada sam mogla dopustiti djetetu da onako luduje u samom centru grada (i još pomalo i sama sramežljivo se, s vremena na vrijeme pridružiti). Bila je naprosto zgrožena!

Možda bih i sama tako reagirala kada bih vidjela sličan prizor, zaista ne znam što bi bilo da mi je razum bio u prvom planu, no u tom trenutku nisam željela izgubiti ni moment čiste sreće! Bez kišobrana. Sa zelenim gumenim čizmicama na crvene traktore i tenisicama za suhe uvjete.