 |
| Ilustracija skinuta s neta |
Danas mi je toliko teško da jedva mogu disati od tuge. Na trenutke imam takav
osjećaj. Nekoliko me poslijednjih godina život toliko ispljuskao da se ponekad
sama sebi čudim od kuda mi snaga da ustanem iz kreveta svakog jutra. Gradacija
životnih udaraca, zbog kojih imam osjećaj da ću se jednostavno raspasti.
Umrijeti od duboke boli. I takav me osjećaj uhvati potpuno nespremnu tolikom snagom
i jačinom da se teško s tim nositi. Okidač je svuda oko mene: kada pogledam
kroz prozor i vidim Njen auto, čujem pjesmu na radiju koju je voljela, ili neki
izraz koji je često koristila, ponekad vidim nekog tko silno liči na nju...
kada vidim cvijeće, naročito ruže ili repicu u cvatu... u snu, dok vozim,
šećem.... nebrojeno je takvih trenutaka. Ponekad imam osjećaj da me taj osjećaj
tuge paralizira u potpunosti. Toliko je snažan! Taj osjećaj potpune tuge i
beznađa često se odrazi i na posao. Trudim se iz petnih žila normalno
funkcionirati. Biti na radost svima oko sebe. Biti predana, odgovorna i točna.
Ne opterećivati druge svojom nutrinom. No onda me tuga tako snažno tvrdom šakom
udari u pleksus, da se naprosto oduzmem. I onda griješim. Puno. Jer se ne mogu
fokusirati. Ne mogu se koncentrirati...Pa me kritiziraju... I ne pada mi ta
kritika teško... Teško mi pada to što se ponekad ne mogu nositi s tim bolom...
A jednostavno moram. Moram disati. Moram biti radosna. Radovati se ovome što
imam. Biti tu za one koji me trebaju. A kako to činiti kada mi i disanje
predstavlja napor. I težinu.
Znam da nisam razumjela što znači i kakav je osjećaj koji se čita u Bibliji, kada starac Šimun prorekne Djevici Mariji pri dolasku u hram: "A i tebi će samoj mač probosti dušu!" Teško je pojmiti snagu i dubinu te boli dok ne iskusiš na vlastitoj koži, vlastitim iskustvom. Ta oštra, snažna bol koja ne prestaje, čiji se intenzitet ne smanjuje i koju je teško pojmiti, opisati ovim šturim rječnikom koji imamo, koliko got se pjesnički željeli izraziti kićenim formama.
Ponekad osjećam da šećem rubom ludila, no nikada ne prijeđem granicu jer me drži silna ljubav mog djeteta. Ta iskrena bezuvjetna ljubav je ono što se ne da s ničim usporediti. Zato sam danas i sretna. Beskrajno zahvalna na predivnom djetetu koji je kao blagoslov došao u moj život.
Teško je objasniti kako je to biti radosna i tužna u isto vrijeme i jednakom snagom. Sretna sam što sam imala tako čvrstu, ponosnu mamu. Praktičnu mamu. Mamu stijenu. Mamu koja je imala snagu kakvu nikada prije i nikada kasnije nisam kod nikoga vidjela. Odlučnu mamu. Hrabru mamu. Pronicljivu mamu. Mamu vrijednu, kreativnu, upornu. Tvrdoglavu. Nekonvencionalnu. Žestoku. Snažnu. Mamu koja nas je odgajala kroz primjer, koja nas je učila da ne možemo sve dobiti na tanjuru. S razlogom.
Bile smo silno različite i veoma slične. Znale smo se žestoko posvađati, ali i još više voljeti. I samo mi je jako žao što ju iz obzira nisam više i češće pohodila. Čak i kada je rekla da ne dolazim. Zašto nisam više obraćala pažnju na detalje? Možda zato što sam mislila da je nesalomljiva. Da ju ništa ne može uništiti! Žao mi je što nisam više slavila svaki trenutak. Majčin dan je bio kao i svaki drugi... Jer moja... naša mama nije bila osoba od slavlja. Bila je vrlo praktična. Gruba, no to je, mislim stoga što nas je željela zaštititi od patnje. Mislim da je vjerovala da ako očvrsneš srce, lakše prolaziš kroz život...
Svoju ljubav nije pokazivala grleći i ljubeći nas... Ali mogu do u nedogled nabrajati koliko nas je voljela.
U prvom razredu osnovne škole slavili smo dan crvenog križa. I svi smo dobili zadatak malene trokutaste papirnate zastavice uz pomoć roditelja pričvrstiti na drvce-štapić. Toga me dana na putu kući uhvatio pljusak i smočio mi zastavicu. Bila sam tužna, kako to samo dijete u prvom razredu može biti. A ona je bez da mi je išta rekla uzela komad bijelog čvrstog platna i sašila mi novu zastavicu i natakla je na štap. Ne moram ni govoriti kako je moja zastavica bila najljepša!
No bilo je i trenutaka kada me ispljuskala jer sam zbog tučnjave u školi došla s plavim okom doma... Ili kad sam dobila poštene batine jer sam joj umjesto luka iz vrta donjela - poriluk. No, razumjela sam sve to. I nisam joj to zamjerala. Ono što nas je uvijek razdvajalo je ono što ja nikako nisam mogla shvatiti, a to je da prekrižiš onog tko te duboko povrijedi. I nosiš tu gorčinu u sebi. Vjerujem da je zbog te duboke povrijeđenosti bila često na odstojanju. I o njoj neke stvari ni dan danas ne znam, do tog dijela nje jednostavno nikada nisam uspjela doprijeti. I zbog toga i sama ne znam ostvariti dublje veze. I odbijam ljude. I unatoč silnoj brbljavosti nikad ne dopuštam mnogima blizu sebi. I unatoč silnoj komunikaciji ne znam komunicirati.
Znam da sam često patila zbog toga što nije bila od onih majki koje grle i ljube svoju djecu i da sada svoje toliko maltretiram silnim izljevima nježnosti. Ponekad imam osjećaj da sam je uzimala zdravo za gotovo. Ona je jednostavno za mene bila stijena. Čvrsto je s obje noge stajala na zemlji. Bila je mudra. Načitana. Znala je toliko toga... Učila nas je kako praktično iskoristiti sve što pronađemo u okolini. Bila je intuitivna i vrlo je dobro znala procijeniti ljude. Gotovo nepogrešivo. Uvijek sam joj se divila zbog toga.
A najviše sam joj se divila koliko je bila strpljiva u svojoj boli zadnjih dana, kada je bolest uzela maha. Postidila me svojim vedrim duhom i snagom volje. Žao mi je što joj nisam rekla koliko je silno volim. Iako sam do zadnjeg dana bila uz nju. Žao mi je i to što nisam bila grublja prema onima koji su mi ukrali nekoliko bitnih trenutaka s njom. Žao mi je što smo obje često brbljale, a vrlo rijetko razgovarale.
Znala me ljutiti kada bih ju pitala za savjet primjerice u trudnoći... kada sam ju znala pitati neka podijeli sa mnom svoja iskustva. Ona je rekla da o trudnoći ne zna ama baš ništa (a rodila je pet puta!) Neka pitam one koje imaju jedno dijete. Kasnije sam shvatila koliko je mudrosti bilo u tim njenim riječima. Znam koliko je silno voljela svoje unuke. Do zadnjeg tjedna života im je šivala, plela, izrađivala razne sitnice. Kad bi ju uhvatila manija izrade nekih predmeta radila je danonoćno.... I sve poklanjala. Sjećam se da nam je svima išla na živce s kičastim pletenim pilićima u koje je smjestila sapune i poklanjala nam ih kako bi nam ormari mirisali. Koliko smo je samo zadirkivali zbog njih... A sada bih ih sve skupila na hrpu i ljubomorno ih grlila i čuvala. Ne bih ih dala nikome!
Kada sam slomila nogu pohađala me svakodnevno. I vozila na obranu rada na fax, unatoč tome što je njoj više trebalo pomoći nego meni, jer je već tada imala karcinom. No, tako se s tim nosila da uopće nismo dvojili da će ga pobijediti. U biti nismo ni željeli prihvatiti da ga ima. Jer, ako prihvatiš tu činjenicu, to znači da se događa zaista. Bila sam uvjerena da njoj nikakva bolest ništa ne može. Jer osim što je operirala žuč, ona nikada nije bila bolesna. Nikada nije uzimala ljekove. Sve tegobe rješavala je prirodnim putem i živjela je zdravo. Kada je bolest uzela maha završila sam tečaj Theta iscjeljenja jer sam duboko vjerovala da joj na taj način mogu pomoći i da ću je na taj način izlječiti. Kada nas je napustila osjećala sam isprva potpunu tupost, možda i šok, zatim negiranje, nevjericu, pa bijes i neopisivu ljutnju! U biti čitav spektar ružnih, razarajućih osjećaja. Bila sam ljuta na sebe, na Boga, na sve oko sebe. Sve mi se srušilo. Čitav svijet. Mama nas je sve držala na okupu. Sada smo se raspali. Rasuli. Na komadiće. Ja sam osjećala odgovornost prema mlađim sestrama i trudila se biti stup, glas razuma, glumiti mamu. Ali nisam. Pobjegla sam. Ili sam na momente reagirala bijesom. Zbog silne praznine u srcu. Praznine koju ništa ne može ispuniti. A od nas je svatko u obitelji tugovao i tuguje na svoj način, za sebe... potpuno sam... Ne znam zašto se nismo i ne možemo povezati u toj tuzi, što nas toliko razdvaja? Što nas udaljuje? Od kuda više crpiti snagu? Koga zvati kada po ne znam koji puta vrtiš broj mobitela na koji se više nikada nitko neće javiti? Kako preživjeti dane kada se samo želim sklupčati u neki kut gdje me nitko ne vidi i plakati glasno, izbaciti ovu bol! Ponekad samo želim pronaći od kuda dolaze osjećaji. Da li je to srce? Ili mozak? Ponekad želim lobotomiju ovih organa, samo da mogu preživjeti dan. Od disati. Odraditi ga.
U tim groznim trenucima toliko sam sebična u svojoj tuzi da zapostavljam one koje ovise o meni. I onda se osjećam još lošije.
Tada u sebi vrištim i zapomažem. Preklinjem svog Anđela da me obgrli svojim krilima i da mi utjehu.
Ostalo je toliko pitanja na koja nemam odgovor. Ima toliko neizgovorenih misli, neizrečenih osjećaja.... Boli me to što moje dijete nikada neće upoznati svoju babu. (Kako je ona znala reći: "Nisam ti ja baka... To ti je k'o pol žene. Ja sam ti baba!") I kada mi kaže: "Mama, i meni fali baba!" Srce mi puca. Jer nisu imali prilike uživati jedno u drugome.
Zamolila sam mnoge da mi napišu barem jednu zgodu koja ih najviše podsjeća na moju mamu. Željela bih ih sakupiti sve zajedno i pokloniti sinu kad odraste, da ju barem kroz priče drugih upozna. Bojim se da ju ne zaboravi.
No, na žalost, još mi nitko nije odgovorio. Ili je tuga još pre jaka. Ili smatraju da je to što tražim tek neki hir. Željela bih zamrznuti neke trenutke. Otrgnuti ih zaboravu. Želim da ih nikada ne zaboravim!
Znam da često ne cijenimo i ne znamo što imamo i koliko je to vrijedno dok to isto ne izgubimo. Ja sam znala što imam, samo što sam mislila da imam svo vrijeme ovog svijeta. I da vremena imam dovoljno. Sada znam koliko sam bila u krivu.
Teško mi je kada slušam prijateljice koje izluđuju njihove mame i svađaju se zbog kojekakvih sitnica i neslaganja, jer ni one kao ni ja nedavno nisu svjesne kako je vrijeme ograničeno, koliko svoje mame uzimamo zdravo za gotovo i koliko je teško kada ju izgubiš. Nju koja ti je dala život i koja je disala za tebe!
Svakoga mi dana nedostaje sve više i koliko god da sam ispunjena srećom i veseljem kada gledam svog malog anđela, toliko mi zbog istog razloga svaki dan poteče čitav potok suza.
Molim vas, nemojte ni jedan dan zaboraviti svojoj mami reći da ju volite, da ju zagrlite kad god možete i s druge strane da pazite na sebe kako biste mogli paziti na svoje najbliže.
Znam da nisam razumjela što znači i kakav je osjećaj koji se čita u Bibliji, kada starac Šimun prorekne Djevici Mariji pri dolasku u hram: "A i tebi će samoj mač probosti dušu!" Teško je pojmiti snagu i dubinu te boli dok ne iskusiš na vlastitoj koži, vlastitim iskustvom. Ta oštra, snažna bol koja ne prestaje, čiji se intenzitet ne smanjuje i koju je teško pojmiti, opisati ovim šturim rječnikom koji imamo, koliko got se pjesnički željeli izraziti kićenim formama.
Ponekad osjećam da šećem rubom ludila, no nikada ne prijeđem granicu jer me drži silna ljubav mog djeteta. Ta iskrena bezuvjetna ljubav je ono što se ne da s ničim usporediti. Zato sam danas i sretna. Beskrajno zahvalna na predivnom djetetu koji je kao blagoslov došao u moj život.
Teško je objasniti kako je to biti radosna i tužna u isto vrijeme i jednakom snagom. Sretna sam što sam imala tako čvrstu, ponosnu mamu. Praktičnu mamu. Mamu stijenu. Mamu koja je imala snagu kakvu nikada prije i nikada kasnije nisam kod nikoga vidjela. Odlučnu mamu. Hrabru mamu. Pronicljivu mamu. Mamu vrijednu, kreativnu, upornu. Tvrdoglavu. Nekonvencionalnu. Žestoku. Snažnu. Mamu koja nas je odgajala kroz primjer, koja nas je učila da ne možemo sve dobiti na tanjuru. S razlogom.
Bile smo silno različite i veoma slične. Znale smo se žestoko posvađati, ali i još više voljeti. I samo mi je jako žao što ju iz obzira nisam više i češće pohodila. Čak i kada je rekla da ne dolazim. Zašto nisam više obraćala pažnju na detalje? Možda zato što sam mislila da je nesalomljiva. Da ju ništa ne može uništiti! Žao mi je što nisam više slavila svaki trenutak. Majčin dan je bio kao i svaki drugi... Jer moja... naša mama nije bila osoba od slavlja. Bila je vrlo praktična. Gruba, no to je, mislim stoga što nas je željela zaštititi od patnje. Mislim da je vjerovala da ako očvrsneš srce, lakše prolaziš kroz život...
Svoju ljubav nije pokazivala grleći i ljubeći nas... Ali mogu do u nedogled nabrajati koliko nas je voljela.
U prvom razredu osnovne škole slavili smo dan crvenog križa. I svi smo dobili zadatak malene trokutaste papirnate zastavice uz pomoć roditelja pričvrstiti na drvce-štapić. Toga me dana na putu kući uhvatio pljusak i smočio mi zastavicu. Bila sam tužna, kako to samo dijete u prvom razredu može biti. A ona je bez da mi je išta rekla uzela komad bijelog čvrstog platna i sašila mi novu zastavicu i natakla je na štap. Ne moram ni govoriti kako je moja zastavica bila najljepša!
No bilo je i trenutaka kada me ispljuskala jer sam zbog tučnjave u školi došla s plavim okom doma... Ili kad sam dobila poštene batine jer sam joj umjesto luka iz vrta donjela - poriluk. No, razumjela sam sve to. I nisam joj to zamjerala. Ono što nas je uvijek razdvajalo je ono što ja nikako nisam mogla shvatiti, a to je da prekrižiš onog tko te duboko povrijedi. I nosiš tu gorčinu u sebi. Vjerujem da je zbog te duboke povrijeđenosti bila često na odstojanju. I o njoj neke stvari ni dan danas ne znam, do tog dijela nje jednostavno nikada nisam uspjela doprijeti. I zbog toga i sama ne znam ostvariti dublje veze. I odbijam ljude. I unatoč silnoj brbljavosti nikad ne dopuštam mnogima blizu sebi. I unatoč silnoj komunikaciji ne znam komunicirati.
Znam da sam često patila zbog toga što nije bila od onih majki koje grle i ljube svoju djecu i da sada svoje toliko maltretiram silnim izljevima nježnosti. Ponekad imam osjećaj da sam je uzimala zdravo za gotovo. Ona je jednostavno za mene bila stijena. Čvrsto je s obje noge stajala na zemlji. Bila je mudra. Načitana. Znala je toliko toga... Učila nas je kako praktično iskoristiti sve što pronađemo u okolini. Bila je intuitivna i vrlo je dobro znala procijeniti ljude. Gotovo nepogrešivo. Uvijek sam joj se divila zbog toga.
A najviše sam joj se divila koliko je bila strpljiva u svojoj boli zadnjih dana, kada je bolest uzela maha. Postidila me svojim vedrim duhom i snagom volje. Žao mi je što joj nisam rekla koliko je silno volim. Iako sam do zadnjeg dana bila uz nju. Žao mi je i to što nisam bila grublja prema onima koji su mi ukrali nekoliko bitnih trenutaka s njom. Žao mi je što smo obje često brbljale, a vrlo rijetko razgovarale.
Znala me ljutiti kada bih ju pitala za savjet primjerice u trudnoći... kada sam ju znala pitati neka podijeli sa mnom svoja iskustva. Ona je rekla da o trudnoći ne zna ama baš ništa (a rodila je pet puta!) Neka pitam one koje imaju jedno dijete. Kasnije sam shvatila koliko je mudrosti bilo u tim njenim riječima. Znam koliko je silno voljela svoje unuke. Do zadnjeg tjedna života im je šivala, plela, izrađivala razne sitnice. Kad bi ju uhvatila manija izrade nekih predmeta radila je danonoćno.... I sve poklanjala. Sjećam se da nam je svima išla na živce s kičastim pletenim pilićima u koje je smjestila sapune i poklanjala nam ih kako bi nam ormari mirisali. Koliko smo je samo zadirkivali zbog njih... A sada bih ih sve skupila na hrpu i ljubomorno ih grlila i čuvala. Ne bih ih dala nikome!
Kada sam slomila nogu pohađala me svakodnevno. I vozila na obranu rada na fax, unatoč tome što je njoj više trebalo pomoći nego meni, jer je već tada imala karcinom. No, tako se s tim nosila da uopće nismo dvojili da će ga pobijediti. U biti nismo ni željeli prihvatiti da ga ima. Jer, ako prihvatiš tu činjenicu, to znači da se događa zaista. Bila sam uvjerena da njoj nikakva bolest ništa ne može. Jer osim što je operirala žuč, ona nikada nije bila bolesna. Nikada nije uzimala ljekove. Sve tegobe rješavala je prirodnim putem i živjela je zdravo. Kada je bolest uzela maha završila sam tečaj Theta iscjeljenja jer sam duboko vjerovala da joj na taj način mogu pomoći i da ću je na taj način izlječiti. Kada nas je napustila osjećala sam isprva potpunu tupost, možda i šok, zatim negiranje, nevjericu, pa bijes i neopisivu ljutnju! U biti čitav spektar ružnih, razarajućih osjećaja. Bila sam ljuta na sebe, na Boga, na sve oko sebe. Sve mi se srušilo. Čitav svijet. Mama nas je sve držala na okupu. Sada smo se raspali. Rasuli. Na komadiće. Ja sam osjećala odgovornost prema mlađim sestrama i trudila se biti stup, glas razuma, glumiti mamu. Ali nisam. Pobjegla sam. Ili sam na momente reagirala bijesom. Zbog silne praznine u srcu. Praznine koju ništa ne može ispuniti. A od nas je svatko u obitelji tugovao i tuguje na svoj način, za sebe... potpuno sam... Ne znam zašto se nismo i ne možemo povezati u toj tuzi, što nas toliko razdvaja? Što nas udaljuje? Od kuda više crpiti snagu? Koga zvati kada po ne znam koji puta vrtiš broj mobitela na koji se više nikada nitko neće javiti? Kako preživjeti dane kada se samo želim sklupčati u neki kut gdje me nitko ne vidi i plakati glasno, izbaciti ovu bol! Ponekad samo želim pronaći od kuda dolaze osjećaji. Da li je to srce? Ili mozak? Ponekad želim lobotomiju ovih organa, samo da mogu preživjeti dan. Od disati. Odraditi ga.
U tim groznim trenucima toliko sam sebična u svojoj tuzi da zapostavljam one koje ovise o meni. I onda se osjećam još lošije.
Tada u sebi vrištim i zapomažem. Preklinjem svog Anđela da me obgrli svojim krilima i da mi utjehu.
Ostalo je toliko pitanja na koja nemam odgovor. Ima toliko neizgovorenih misli, neizrečenih osjećaja.... Boli me to što moje dijete nikada neće upoznati svoju babu. (Kako je ona znala reći: "Nisam ti ja baka... To ti je k'o pol žene. Ja sam ti baba!") I kada mi kaže: "Mama, i meni fali baba!" Srce mi puca. Jer nisu imali prilike uživati jedno u drugome.
Zamolila sam mnoge da mi napišu barem jednu zgodu koja ih najviše podsjeća na moju mamu. Željela bih ih sakupiti sve zajedno i pokloniti sinu kad odraste, da ju barem kroz priče drugih upozna. Bojim se da ju ne zaboravi.
No, na žalost, još mi nitko nije odgovorio. Ili je tuga još pre jaka. Ili smatraju da je to što tražim tek neki hir. Željela bih zamrznuti neke trenutke. Otrgnuti ih zaboravu. Želim da ih nikada ne zaboravim!
Znam da često ne cijenimo i ne znamo što imamo i koliko je to vrijedno dok to isto ne izgubimo. Ja sam znala što imam, samo što sam mislila da imam svo vrijeme ovog svijeta. I da vremena imam dovoljno. Sada znam koliko sam bila u krivu.
Teško mi je kada slušam prijateljice koje izluđuju njihove mame i svađaju se zbog kojekakvih sitnica i neslaganja, jer ni one kao ni ja nedavno nisu svjesne kako je vrijeme ograničeno, koliko svoje mame uzimamo zdravo za gotovo i koliko je teško kada ju izgubiš. Nju koja ti je dala život i koja je disala za tebe!
Svakoga mi dana nedostaje sve više i koliko god da sam ispunjena srećom i veseljem kada gledam svog malog anđela, toliko mi zbog istog razloga svaki dan poteče čitav potok suza.
Molim vas, nemojte ni jedan dan zaboraviti svojoj mami reći da ju volite, da ju zagrlite kad god možete i s druge strane da pazite na sebe kako biste mogli paziti na svoje najbliže.
Nema komentara:
Objavi komentar