subota, 31. svibnja 2014.

SAVRŠENO PEČENI LJUDI I JEDNA COCA COLA



Kada sam otprilike imala nekih dvanaest, trinaest godina prvi puta sam čula jednu romsku legendu o nastanku Roma. Ide otprilke ovako: Jednoga dana, kada su zemljom hodale samo životinje i rasle bezbrojne biljke Bog odluči stvoriti čovjeka. Uzeo je glinu i modelirao oblik savršene figure čovjeka te stavio u pećnicu da se peče. Da bi prikratio vrijeme čekajući, otišao je u šetnju pritom zamišljajući kako će ispasti njegovo djelo. Tako zadubljen u mislima daleko je odmakao, te kada se vratio natrag bilo je prilično kasno. Kad je otvorio pećnicu, imao je što vidjeti: čovjek je od pre dugog pečenja bio potpuno crn. Tako su nastali Crnci. 
Izvor: Wikipedija

Kako mu se nije svidjelo to što je napravio, uzeo je novi komad gline i iznova oblikovao lijepog čovjeka. I njega je stavio u pećnicu da se peče, no budući da se uplašio da će se pre peći, ovog je puta čovjeka izvadio malo pre rano, tako da je čovjek bio potpuno bijel. Tako su nastali Bijelci.

Razočaran ponovnim neuspjehom, Bog odluči po treći puta načiniti čovjeka. Od gline je napravio novog čovjeka, stavio ga u pećnicu i čekao malo kraće nego prvi i malo duže nego drugi put. Kada je čovjeka izvadio iz pećnice bio je zadovoljan onim što je vidio jer je njegov čovjek imao prekrasnu boju starog zlata. Bilo je to njegovo najbolje djelo. Tako su nastali Romi. 

O azijatima, indijancima i drugima nisu ništa rekli. No to i onako nije poanta moje priče. 

Od četvrtog razreda osnovne škole svoje sam školske klupe djelila s romima. U školi ih je bilo svakakvih: simpatičnih, zločestih, problematičnih, dragih... No, u našem razredu su se najduže zadržali Antun i Marijan. Znali su se često nakon škole doći igrati s nama u ulici. Antuna škola baš i nije zanimala, no Marijan je volio školu. I prekrasno je crtao. Još negdje u svojoj djevojačkoj sobi u ladici čuvam spomenar i njegovog krasnog patka. Nedavno sam ga srela zajedno s dvije kćerke i suprugom. Pozdravili smo se i ostali pričati dosta dugo. Ima devetoro djece i pucao je od ponosa kada mi je rekao da mu je najstarija kćerka završila školu, a ona odmah iza nje samo što nije. I ni jedna se još nije udala! Bilo mi je jako drago čuti ga tako sretnog. Supruga ga je pohvalila kako je vrijedan i kako izrađuje krasne stvari od drva. Pitala sam ju da li još uvijek slika. Odgovorila je da još uvijek, ali jako rijetko. Šteta, jer zaista ima krasan dar! Požalili su mi se i da im je teško uopće pronaći posao djeci jer ih se stavlja u isti koš s onima koji iskorištavaju i prose bez želje za radom. Kada sam stigla kući, dugo sam razmišljala koliko im je u biti teško uvjeriti ljude da su pošteni i da svojim radom žele nešto postići. Jedna kćerka je završila za kuharicu, druga obožava svoju školu gdje uči za slastičarku. Silno im od srca želim da otvore svoj restoran i slastičarnu u tipično romskom stilu koji bi odražavali njihovu tradiciju i kulturu. 

Izvor: www.zajebanko.com
Neki smo dan sjedili suprug, maleni i ja s prijateljima s kojima se često družimo. Sjedili smo u našoj omiljenoj pivnici Kraluš na terasi. Bilo je lijepo toplo vrijeme, savršeno vrijeme za osvježavajuću pivicu. Djeca su pijuckala sok i svako nas malo tražila sitniš: za kuglicu sladoleda, za malo pecivo, za skakanje na trampolinu... Kada su im sve te zabavne aktivnosti dosadile, sjeli su ponovno s nama za stol. Naš je mališan zvjerkao uokolo, odjednom sišao s klupe i otrčao do obližnjeg stola za kojem je sjedila obitelj roma s djecom. Počeo je vikati na ženu toliko glasno da su se svi s terase okrnuli prema njima. Žena je mislila da on viče zato jer jedu sladoled i uzbuđenim glasom govorila da su oni kupili taj sladoled, da ga nisu ukrali i neka ih ostavi na miru. To se odigralo u nekoliko trenutaka tako da nisam ni stigla odmah odreagirati. On je i dalje vikao, a budući da ga nitko nije razumio ja sam im prevela to što je htio reći. On se strašno uzrujao jer je vidio da malena djevojčica, po mojoj procjeni tek nešto starija od dvije godine, pije Coca Colu. A on zna da su i Coca Cola i Pepsi i Sky Cola bljakane vode i nisu zdrave za malu djecu. On je vikao na ženu kako je mogla biti tako zločesta i davati bljakanu vodu djevojčici kad bljakanu vodu piju samo tate. Kada sam to rekla, svi su se na terasi počeli glasno smijati, a i gospođa se umirila i opustila. Maleni je ostao neko vrijeme sjediti s njima, tako da je s njihovom curicom dijelio vafel iz sladoleda. Znam da su se mnoge mame s terasa zgražale na to, no meni je to bio presladak prizor. Žao mi je samo što nisam imala foto aparat.

petak, 30. svibnja 2014.

VREMENSKA KUTIJA



Ideju o vremenskoj kutiji dobila sam još puuuuno prije nego što je Zagrebačka banka osmislila svoj „vremenski trezor“. Ideja je došla spontano.
Oduvijek sam fascinirana starim stvarima i poviješću, i mnoge sam dane provodila na noninom tavanu. Silno me privlačilo to, meni zagonetno mjesto koje sam često krišom pohodila ne bih li doznala koje divne tajne skriva... da li ću pronaći neko tajno ljubavno pismo, ili neku staru mapu zakopanog blaga, neku davno zaboravljenu igračku, vrijedan komad nakita ili barem stare tetine štikle u kojima sam nespretno pokušavala balansirati i maštati jedva čekajući da odrastem....
Ne znam u čemu je privlačnost tih mračnih, prašnjavih zakutaka i skrivenih kutija prekrivenih paučinom. Možda zato što je djelovalo skriveno, tajno i mrvu zabranjeno....

                                       Ukrasna kutija Mad'n'mess kreativnog dvojca (možete pronaći na Pinterest)

U vrijeme kada sam se pripremala za porođaj uz sve prijeko potrebne stvarčice počela sam skupljati neke emotivne koje sam spremila za povijest. Svašta se tu pronašlo... a suprug i ja smo proveli mnogo zabavnih dana planiajući što će se pronaći u toj neobičnoj kutiji za budućnost. Prvo što smo stavili je pisamce koje sam napisala svojoj bebi prije nego što sam išta znala o njoj, u nekom ganuću zbog činjenice da sam zanijela. Tu su se našla sva novinska izdanja koja su se mogla pronaći na kiosku onoga dana kada je naše malo čudo ugledalo svjetlo dana. Tu su i, već tradicionalno narukvice iz rodilišta s našim brojevima, pramenčić kose kao uspomena s prvog šišanja, prva duda uz pripadajuću priču kako ju u biti nikada nije volio, već mu je palac zamijenio njenu ulogu, pa prva četkica za zube s fotkom prestrašenog mališana koji promatra fotić visoko sa zubarskog stolca... prva slikovnica s pričom o tome kako je i kada išao u knjižnicu, karta s prvog konceta, omot omiljenih rižinih keksića, papučice koje mu je s puno ljubavi isplela baba, prva kapica, rukavice, prvi crteži, prvi autić, prvi cd-i s posvetom Milivoja Štefanca i Overflow-a, gomila čestitki, razglednica i ostalih čuda, omiljeni crtići, cd-i s fotografijama i filmićima, zatim scrapbook, pa samo njegov riječnk stranih riječi i tako dalje i tako dalje... kutija je sve punija i mislim da će možda biti malo pre tijesna za sve ono što tek pronaći mjesto u toj kutiji. Uglavnom, prepuna je ljubavi, samo njegovih šala, dogodovština, anegdota, prepuna je njegovog karaktera, njegovih zgoda i nezgoda koje želimo sačuvati od zaborava kako bi mu tu istu kutiju jednog dana mogli pokloniti kao jedan vrlo osobit dar od nas dvoje.

Ukoliko i sami želite na neki način sačuvati od zaborava sve te posebne trenutke koje imate sa svojim najdražima prijedlog je da se povodite srcem, makar za sebe mislili kako niste kreativni, na ovaj način, isprva pomalo nespretno, no kasnije sa sve više žara i neizmjerne ljubavi pospremat ćete Vama i Vašem djetetu posebne sitnice i kreirati samo Vašu priču. Tako možete sami napraviti svoj album s fotografijama, ali i sami ukrasiti kutiju. Ako se u takav pothvat ipak ne bi upuštali, predlažemo Vam čitav niz prekrasnih ideja:

1.  Zoran Vidaković je učitelj likovnog odgoja privatno zaljubljen u umjetnost, a najviše u knjige. Njegove ručno i spuno ljubavi i pažnje izrađene knjižice prekrasan su poklon u svakoj prilici. Ukoliko ne pronađete ono nešto što ste zanislili svakako ga kontaktirajte. Njegovo vrelo mašte nepresušno je!
  1. Branka Mijolović je grafička urednica u zadarskom lokalnom dnevniku koja izrađuje prekrasne personalizirane foto albume u stilu scrappbook. Osim foto albuma izrađuje razno razne sitnice koje možete poglradati na njenom facebook profilu ili na http://www.omnisart.com/hr/content/14/omnis-art-zajednica-omnisartovci/283/modelina/
  1. Ivana Kranželić i Zoran Gavrilović su kreativni i životni partneri koji pršte od ideja i mašte. Ivana stvara krane rime, a Zoran ilustrira. pronađite ih na http://www.pinterest.com/madmessdesign/ ili http://www.woohoo.hr/profili/mad-mess-32967
  2. Andreja Živko je nekadašnja teta u vrtiću koja nijee mogla obuzdati svoju razigranu dječu maštu pa je stoga odlučila u potpunosti se posvetiti svom hobiju – slikanju i oslikavanju svega što Vam padne na pamet. Njeni motivi prekrasno će se uklopiti u izradu Vama posebne vremenske kutije.https://www.facebook.com/andreja.zivko/info
  1. Ako pak poželite prelijepu figuricu s šaljivom porukicom, nakitić ili nešto slično pravi izbor za Vas je Nakitarna izlog https://www.facebook.com/nakitarna?fref=ts
  2. Ako Vam ovi prijedlozi ipak nisu dovoljni predlažemo Vam da se sami date u potragu u čemu Vam mogu pomoći ove smjernice:
i još mnogo mnogo... Želimo Vam prekrasne trenutke u pohranjivanju uspomena 

četvrtak, 22. svibnja 2014.

VILINSKI VRT




Kad se beba prvi put nasmijala, taj se smijeh raspršio na tisuću komadića koji su se razletjeli posvuda i tako su nastale vile.“  Petar Pan, J. M. Barrie

Prikupili smo gomilu izgubljenih stvari
Ne poznajem ni jedno dijete (a znam ih jako puno) koje ne voli priču o Petru Panu i vili Zvončici. Poslijednjih nas je nekoliko godina Disney zaista očarao svojim čarobnim vilinskim svijetom kroz serijal cjelovečernjih crtića u kojoj vila Zvončica igra glavnu ulogu. U crtiću „The great fairy resque“ možemo naučiti jako puno zanimljivih činjenicama o vilama. Upravo je taj crtić kod mog mališana potaknuo njegovu znatiželju za vilinskim svijetom bajki tako da smo danima čitali i proučavali sve do čega smo mogli doći, a da se tiče vila i vilinskog svijeta. Vrlo sam se ugodno iznenadila vidjevši zaista impresivan broj prekrasno opremljenih slikovnica i knjiga o vilama namijenjenim malenima, kao i onim malo većima, čega u mom djetinjstvu nije bilo toliko dostupno i toliko kreativno izrađeno.
Početak gradnje
Kada smo upoznali čitav niz činjenica o čudesnom životu tih malih pomagača prirode, odlučili smo se i sami okušati u izradi vilinskog vrta. Zvončica nam je jako simpatična zbog svoje osobnosti, goleme znatiželje, a slatko je i to što je pomalo smušena, ponekad nespretna i jako dobrog srca. A najviše od svega jer voli izgubljene stvari! I mi ih volimo, tako da smo se odmah na početku dali u potragu, a sve što bi pronašli stavljali smo u jednu malu kartonsku kutiju.
Tu se na koncu našlo nekoliko ukrasnih drvenih štipalica za rublje, malo klupko špage za vezanje paketa, nekoliko ukrasnih kamenčića čija je prvobitna namjena bila poliranje matica i vijaka, pronašli smo i lijepe oblike 'običnih' kamenčića, ali i onih koji služe za ukras. Zatim suhog cvijeća, šarene dugmadi, raznih vrsta češera, ukrasnih tikvica, komada starih dasaka, razbijenih lončića, šalica i puuuuno drugih svjetlucavih sitnica.
Kada smo napunili kutiju svojim blagom dali smo se u potragu za najmirnijim i najljepšim mjestom u dvorištu. Kada smo odabrali prostor gdje ćemo sagraditi vilinsku kućicu i urediti joj vrt, isprva smo zajedno krenuli čistiti prostor, a dalje sam postepeno ulogu glavnog projektanta i izvodioca radova predala mom mališanu jer se u potpunosti uživio, a ja sam se uhvatila fotoaparata.
Cijelo smo poslije podne uživali smišljajući najljepše i najudobnije verzije vilinskog novog doma. Kada je sve bilo gotovo rekla sam da bih sada mogla otići kupiti jednu figuricu vile i kao ukras ju staviti pred kućicu, no mališan se usprotivio: 'Ma daaaj mama... pa vidi kako je ovo lijepo. Budu prave vile došle! I zaista.... te smo večeri vidjeli nestašne malene krijesnice koje su se igrale iznad vilinske kućice. Njih je sigurno predvodio Blaze. Vjerujem da im se svidjelo to što su vidjele. Iako djeluje pomalo nespretno, to je ljupko djelo proizvod velike mašte, silne ljubavi i ogromnog truda i pažnje jednog četvrogodišnjeg dječaka.
Mi vjerujemo u vile, a vi?

Knjige o vilama koje volimo:

1.   Gdje žive vile i vilenjaci?
Izvorni tekst i ilusracije Cicely Mary Barker 1923.
Hrvatsko izdanje Planetopija, listopad 2008.
ručno izrađena knjiga, limitirana naklada
Ova zabavna knjiga puna je tajnih pretinaca, džepića, umjetnički oslikanih knjižica, omotnica i čarobnih malih umjetničkih djela koja se izdižu pred čitateljem dok ju lista. Velikog je formata i tvrdih korica, ukrašena zlatnim listićima i nije za čitanje u krevetu. Mary Cicely Barker je širom Ujedinjnog kraljevstva poznata kao stručnjakinja za vile i vilinski svijet. U ovoj zanimljivoj i zabavnoj knjizi piše o najdražim mjestima na kojima se vile i vilenjaci vole zadržavati. To su: krošnje stabla, šumsko tlo, vrtovi, aleje i živice i močvarno tlo. Svoje spoznaje o vilinskom svijetu pohranila je u ovoj predivnoj knjizi punoj iznenađenja. Na svakoj stranici nalazi se trodimenzionalni prikaz svakog mjesta gdje obitavaju vile i vilenjaci.
Listajući ovu knjigu pronaći ćete mnoštvo savjeta, raznih crtica iz vilinskog svijeta pa čak i vilinsku prašinu. Zavirite na trenutak u njihov svijet i kroz njega naučite osluškivati prirodu.

2. Vile – magični vodič kroz čarobno kraljevstvo
Profil, Zagreb, travanj 2010., cijena 139 kn
Ova knjiga, velikog formata, reljefnih tvrdih korica ukrašenih zlatnim i srebrnim prahom ima lijepo ukrašene stranice prepune zanimljivosti i krasnih ilustracija vila. Unutrašnjost knjige otkriva mnoštvo skrivenih džepića u kojima se nalaze iznenađenja, a na kraju knjige skriven je poseban dar – vilinska krila! Knjiga je sva u ružičastim tonovima i vjerojatno jee prvenstveno namijenjena djevojčicama, no mi smo ju čitali i bila je zabavna, tako da dečki n moraju brinuti... nađe se puno zabavnih stvari i za vas. I, ne... nećete postati djvojčice ako čitate ovakve knjige, tako da bez straha možete istraživati, jer je prepuna tajni i vrlo je zabavna!
Ovdje možete pronaći sve o pravilima vilinske kraljice, detaljno je opisana vilinska zemlja, vilinska prašina i vilinska mast i zašto služe, čarobni štapić i ostali rekviziti kojma se vile koriste. Zatim se tu mogu pronaći zanimljivosti o različitim vilama poput vrtinih vila, šumskih vila, božićnih vila, vila sna, kućnih vila, vilinskih kuma i gdje najčešće obitavaju. Ovdje su opisane i sve najpoznatije vile:  Zubić vila, Palčica, Plava vila i Zvončica, ali isto tako i  zločeste vile i neprijatelji vila poput vještica, trolova i goblina.  Ova knjiga skriva još puno toga, no za to se trebate uputiti u knjižnicu ili knjižaru jer baš ne bi bilo fora baš sve odmah otkriti.

3. Twig the Fairy and the Curious Land of Real
Ovo je knjiga o vili Twig koju je ona sama napisala i prva je njena knjiga. Njena se priča bazira na njenom djetinjstvu i svemu što je doživjela u svom vilinskom i ljudskom svijetu. Ona živi u magičnoj dolini i često je ljudi mogu vidjeti na renesansnim festivalima diljem Amerike. Ova se knjiga ne može kupiti kod nas, no na popisu je jer je zaista prekrasno čarobna.





nedjelja, 11. svibnja 2014.

PRVI MAJČIN DAN BEZ MAME



Ilustracija skinuta s neta

Danas mi je toliko teško da jedva mogu disati od tuge. Na trenutke imam takav osjećaj. Nekoliko me poslijednjih godina život toliko ispljuskao da se ponekad sama sebi čudim od kuda mi snaga da ustanem iz kreveta svakog jutra. Gradacija životnih udaraca, zbog kojih imam osjećaj da ću se jednostavno raspasti. Umrijeti od duboke boli. I takav me osjećaj uhvati potpuno nespremnu tolikom snagom i jačinom da se teško s tim nositi. Okidač je svuda oko mene: kada pogledam kroz prozor i vidim Njen auto, čujem pjesmu na radiju koju je voljela, ili neki izraz koji je često koristila, ponekad vidim nekog tko silno liči na nju... kada vidim cvijeće, naročito ruže ili repicu u cvatu... u snu, dok vozim, šećem.... nebrojeno je takvih trenutaka. Ponekad imam osjećaj da me taj osjećaj tuge paralizira u potpunosti. Toliko je snažan! Taj osjećaj potpune tuge i beznađa često se odrazi i na posao. Trudim se iz petnih žila normalno funkcionirati. Biti na radost svima oko sebe. Biti predana, odgovorna i točna. Ne opterećivati druge svojom nutrinom. No onda me tuga tako snažno tvrdom šakom udari u pleksus, da se naprosto oduzmem. I onda griješim. Puno. Jer se ne mogu fokusirati. Ne mogu se koncentrirati...Pa me kritiziraju... I ne pada mi ta kritika teško... Teško mi pada to što se ponekad ne mogu nositi s tim bolom... A jednostavno moram. Moram disati. Moram biti radosna. Radovati se ovome što imam. Biti tu za one koji me trebaju. A kako to činiti kada mi i disanje predstavlja napor. I težinu.
Znam da nisam razumjela što znači i kakav je osjećaj koji se čita u Bibliji, kada starac Šimun prorekne Djevici Mariji pri dolasku u hram: "A i tebi će samoj mač probosti dušu!" Teško je pojmiti snagu i dubinu te boli dok ne iskusiš na vlastitoj koži, vlastitim iskustvom. Ta oštra, snažna bol koja ne prestaje, čiji se intenzitet ne smanjuje i koju je teško pojmiti, opisati ovim šturim rječnikom koji imamo, koliko got se pjesnički željeli izraziti kićenim formama.
Ponekad osjećam da šećem rubom ludila, no nikada ne prijeđem granicu jer me drži silna ljubav mog djeteta. Ta iskrena bezuvjetna ljubav je ono što se ne da s ničim usporediti. Zato sam danas i sretna. Beskrajno zahvalna na predivnom djetetu koji je kao blagoslov došao u moj život.
Teško je objasniti kako je to biti radosna i tužna u isto vrijeme i jednakom snagom. Sretna sam što sam imala tako čvrstu, ponosnu mamu. Praktičnu mamu. Mamu stijenu. Mamu koja je imala snagu kakvu nikada prije i nikada kasnije nisam kod nikoga vidjela. Odlučnu mamu. Hrabru mamu. Pronicljivu mamu. Mamu vrijednu, kreativnu, upornu. Tvrdoglavu. Nekonvencionalnu. Žestoku. Snažnu. Mamu koja nas je odgajala kroz primjer, koja nas je učila da ne možemo sve dobiti na tanjuru. S razlogom.
Bile smo silno različite i veoma slične. Znale smo se žestoko posvađati, ali i još više voljeti. I samo mi je jako žao što ju iz obzira nisam više i češće pohodila. Čak i kada je rekla da ne dolazim. Zašto nisam više obraćala pažnju na detalje? Možda zato što sam mislila da je nesalomljiva. Da ju ništa ne može uništiti! Žao mi je što nisam više slavila svaki trenutak. Majčin dan je bio kao i svaki drugi... Jer moja... naša mama nije bila osoba od slavlja. Bila je vrlo praktična. Gruba, no to je, mislim stoga što nas je željela zaštititi od patnje. Mislim da je vjerovala da ako očvrsneš srce, lakše prolaziš kroz život...
Svoju ljubav nije pokazivala grleći i ljubeći nas... Ali mogu do u nedogled nabrajati koliko nas je voljela.

U prvom razredu osnovne škole slavili smo dan crvenog križa. I svi smo dobili zadatak malene trokutaste papirnate zastavice uz pomoć roditelja pričvrstiti na drvce-štapić. Toga me dana na putu kući uhvatio pljusak i smočio mi zastavicu. Bila sam tužna, kako to samo dijete u prvom razredu može biti. A ona je bez da mi je išta rekla uzela komad bijelog čvrstog platna i sašila mi novu zastavicu i natakla je na štap. Ne moram ni govoriti kako je moja zastavica bila najljepša!
No bilo je i trenutaka kada me ispljuskala jer sam zbog tučnjave u školi došla s plavim okom doma... Ili kad sam dobila poštene batine jer sam joj umjesto luka iz vrta donjela - poriluk. No, razumjela sam sve to. I nisam joj to zamjerala. Ono što nas je uvijek razdvajalo je ono što ja nikako nisam mogla shvatiti, a to je da prekrižiš onog tko te duboko povrijedi. I nosiš tu gorčinu u sebi. Vjerujem da je zbog te duboke povrijeđenosti bila često na odstojanju. I o njoj neke stvari ni dan danas ne znam, do tog dijela nje jednostavno nikada nisam uspjela doprijeti. I zbog toga i sama ne znam ostvariti dublje veze. I odbijam ljude. I unatoč silnoj brbljavosti nikad ne dopuštam mnogima blizu sebi. I unatoč silnoj komunikaciji ne znam komunicirati.
Znam da sam često patila zbog toga što nije bila od onih majki koje grle i ljube svoju djecu i da sada svoje toliko maltretiram silnim izljevima nježnosti. Ponekad imam osjećaj da sam je uzimala zdravo za gotovo. Ona je jednostavno za mene bila stijena. Čvrsto je s obje noge stajala na zemlji. Bila je mudra. Načitana. Znala je toliko toga... Učila nas je kako praktično iskoristiti sve što pronađemo u okolini. Bila je intuitivna i vrlo je dobro znala procijeniti ljude. Gotovo nepogrešivo. Uvijek sam joj se divila zbog toga.
A najviše sam joj se divila koliko je bila strpljiva u svojoj boli zadnjih dana, kada je bolest uzela maha. Postidila me svojim vedrim duhom i snagom volje. Žao mi je što joj nisam rekla koliko je silno volim. Iako sam do zadnjeg dana bila uz nju. Žao mi je i to što nisam bila grublja prema onima koji su mi ukrali nekoliko bitnih trenutaka s njom. Žao mi je što smo obje često brbljale, a vrlo rijetko razgovarale.
Znala me ljutiti kada bih ju pitala za savjet primjerice u trudnoći... kada sam ju znala pitati neka podijeli sa mnom svoja iskustva. Ona je rekla da o trudnoći ne zna ama baš ništa (a rodila je pet puta!) Neka pitam one koje imaju jedno dijete. Kasnije sam shvatila koliko je mudrosti bilo u tim njenim riječima. Znam koliko je silno voljela svoje unuke. Do zadnjeg tjedna života im je šivala, plela, izrađivala razne sitnice. Kad bi ju uhvatila manija izrade nekih predmeta radila je danonoćno.... I sve poklanjala. Sjećam se da nam je svima išla na živce s kičastim pletenim pilićima u koje je smjestila sapune i poklanjala nam ih kako bi nam ormari mirisali. Koliko smo je samo zadirkivali zbog njih... A sada bih ih sve skupila na hrpu i ljubomorno ih grlila i čuvala. Ne bih ih dala nikome!
Kada sam slomila nogu pohađala me svakodnevno. I vozila na obranu rada na fax, unatoč tome što je njoj više trebalo pomoći nego meni, jer je već tada imala karcinom. No, tako se s tim nosila da uopće nismo dvojili da će ga pobijediti. U biti nismo ni željeli prihvatiti da ga ima. Jer, ako prihvatiš tu činjenicu, to znači da se događa zaista. Bila sam uvjerena da njoj nikakva bolest ništa ne može. Jer osim što je operirala žuč, ona nikada nije bila bolesna. Nikada nije uzimala ljekove. Sve tegobe rješavala je prirodnim putem i živjela je zdravo. Kada je bolest uzela maha završila sam tečaj Theta iscjeljenja jer sam duboko vjerovala da joj na taj način mogu pomoći i da ću je na taj način izlječiti. Kada nas je napustila osjećala sam isprva potpunu tupost, možda i šok, zatim negiranje, nevjericu, pa bijes i neopisivu ljutnju! U biti čitav spektar ružnih, razarajućih osjećaja. Bila sam ljuta na sebe, na Boga, na sve oko sebe. Sve mi se srušilo. Čitav svijet. Mama nas je sve držala na okupu. Sada smo se raspali. Rasuli. Na komadiće. Ja sam osjećala odgovornost prema mlađim sestrama i trudila se biti stup, glas razuma, glumiti mamu. Ali nisam. Pobjegla sam. Ili sam na momente reagirala bijesom. Zbog silne praznine u srcu. Praznine koju ništa ne može ispuniti. A od nas je svatko u obitelji tugovao i tuguje na svoj način, za sebe... potpuno sam... Ne znam zašto se nismo i ne možemo povezati u toj tuzi, što nas toliko razdvaja? Što nas udaljuje? Od kuda više crpiti snagu? Koga zvati kada po ne znam koji puta vrtiš broj mobitela na koji se više nikada nitko neće javiti? Kako preživjeti dane kada se samo želim sklupčati u neki kut gdje me nitko ne vidi i plakati glasno, izbaciti ovu bol! Ponekad samo želim pronaći od kuda dolaze osjećaji. Da li je to srce? Ili mozak? Ponekad želim lobotomiju ovih organa, samo da mogu preživjeti dan. Od disati. Odraditi ga.
U tim groznim trenucima toliko sam sebična u svojoj tuzi da zapostavljam one koje ovise o meni. I onda se osjećam još lošije.
Tada u sebi vrištim i zapomažem. Preklinjem svog Anđela da me obgrli svojim krilima i da mi utjehu.
Ostalo je toliko pitanja na koja nemam odgovor. Ima toliko neizgovorenih misli, neizrečenih osjećaja.... Boli me to što moje dijete nikada neće upoznati svoju babu. (Kako je ona znala reći: "Nisam ti ja baka... To ti je k'o pol žene. Ja sam ti baba!") I kada mi kaže: "Mama, i meni fali baba!" Srce mi puca. Jer nisu imali prilike uživati jedno u drugome.
Zamolila sam mnoge da mi napišu barem jednu zgodu koja ih najviše podsjeća na moju mamu. Željela bih ih sakupiti sve zajedno i pokloniti sinu kad odraste, da ju barem kroz priče drugih upozna. Bojim se da ju ne zaboravi.
No, na žalost, još mi nitko nije odgovorio. Ili je tuga još pre jaka. Ili smatraju da je to što tražim tek neki hir. Željela bih zamrznuti neke trenutke. Otrgnuti ih zaboravu. Želim da ih nikada ne zaboravim!
Znam da često ne cijenimo i ne znamo što imamo i koliko je to vrijedno dok to isto ne izgubimo. Ja sam znala što imam, samo što sam mislila da imam svo vrijeme ovog svijeta. I da vremena imam dovoljno. Sada znam koliko sam bila u krivu.
  
Teško mi je kada slušam prijateljice koje izluđuju njihove mame i svađaju se zbog kojekakvih sitnica i neslaganja, jer ni one kao ni ja nedavno nisu svjesne kako je vrijeme ograničeno, koliko svoje mame uzimamo zdravo za gotovo i koliko je teško kada ju izgubiš. Nju koja ti je dala život i koja je disala za tebe!
Svakoga mi dana nedostaje sve više i koliko god da sam ispunjena srećom i veseljem kada gledam svog malog anđela, toliko mi zbog istog razloga svaki dan poteče čitav potok suza.

Molim vas, nemojte ni jedan dan zaboraviti svojoj mami reći da ju volite, da ju zagrlite kad god možete i s druge strane da pazite na sebe kako biste mogli paziti na svoje najbliže.

<3 Sretan vam majčin dan! <3

subota, 10. svibnja 2014.

MALO POEZIJE ZA DANAS



SREĆA

Ne vjerujte kad vam kažu
da je život prepun tuge,
da u njemu nema sreće
ili je za neke druge.

Istina je, ima trnja
i svakoga dana katkad stiže,
al' na njemu ruža raste
koja dušu k suncu diže.

Kroz život se boriš, mučiš,
malo želja se ostvari,
al' nam ipak svakog dana
nešto lijepo on podari:

Osvit zore, ptice, cvijeće,
a u večer slatki san,
pogled, susret i riječ dobru,
prijatelja topli topli dlan.

Zavičaja znane staze
rodnog doma topli prag,
prva slova, ljubav prvu,
dragih lica trajni trag.

Ako sreća ne dolazi,
za nju trudi se i sam!
Dok je više drugom daješ,
ti je više imaš, znam.

Elizabeta Herceg (iz zbirke Čarobne svjetiljke)