ZVIJEZDA PADALICA

Zvijezda padalica

Zvijezda padalica je najčešće u Zapdnom svijetu simbol Rođenja malog Isusa, no ova je priča Indijanskog porijekla koja se prenosila s koljena na koljeno u plemenu Čejena:

Jedne ljetne noći ležahu dvije djevojke izvan šatora, promatrajući zvjezdani svod. „Pogledaj onu tamo!“, reče Prva djevojka. „Najsjajnija je od svih. Voljela bih se za tu zvijezdu udati.“

Sutradan skupljale su te dvije djevojke drva, kadli ugledaju dikobraza kako se penje uz drvo.

„Ja ću ga uhvatiti i donijeti“, reče Prva djevojka, pa se stane uspinjati uz drvo za životinjom. Dikobraz se penjao i penjao, izmičući joj stalno izvan dohvata ruke, ali ni Prva djevojka nije odustajala.  

„Siđi, siđi!“, preklinjaše je Druga djevojka, ali Prva je djevojka već bila toliko visoko da je nije mogla čuti.

Bor se dizao i dizao uvis, sve dok nije dosegnuo nebeski svijet. Prva djevojka počne jecati od straha, vidjevši koliko visoko se popela. Tada reče neki glas: „Ne plači! Ja sam Najsjajnija zvijezda i želim da se vjenčamo!“

Prva djevojka i Najsjajnija zvijezda se vjenčaju. Najsjajnija zvijezda reče svojoj ženi da u nebeskome svijetu može činiti što je volja, ali neka nikako ne dira niti jednu bijelu repu koje tu rastu, jer će se, ako to učini, sigurno dogoditi nešto strašno.

Sretno su živjeli i uskoro dobili dijete. Ali Prva djevojka nikako nije mogla svladati silnu znatiželju kojom su je morile one bijele repe, pa jednoga dana iskopa jednu. Kad je repu iz zemlje iščupala, ostane iza nje otvor u nebeskome svijetu, kroz koje se nazirala Zemlja duboko, duboko dolje. Prva djevojka silno je željela opet vidjeti svoj dom, pa je od trave isplela uže. Činilo se da je ono dovoljno dugačko da dosegne Zemlju, pa se Prva djevojka počne spuštati kroz otvor, držeći dijete u naručju.

Ali kad se Prva djevojka spustila do kraja užeta, Zemlja je još uvijek bila vrlo, vrlo daleko. Žena se očajnički držala za uže, ali je snaga počne izdavati i ona na kraju padne…

Prva djevojka je umrla, ali je dijete, stvoreno od zvjezdana kamena, preživjelo. Poljska ševa odnijela ga je u svoje gnijezdo pa se za nj brinula zajedno sa svojim ptićima žutokljuncima. Nadjenula mu je ime Zvijezda padalica. Dječak je brzo rastao i doskora je mogao tako brzo trčati da nije zaostajao za pticama u letu. Ali ševa je bila žalosna zato što dječak nije imao krila. Kad se približila zima, a s njom i vrijeme da ševe odlete na jug, ptica je razabrala da dječak ne može pješice prijeći sav taj put. „Načini mi luk i strijelu i ja ću se sam sebe brinuti“, reče Zvijezda padalica.

S lukom i strijelama, koje su mu načinile ševe, dječak se zaputi niz rijeku pa doskora stigne do šatora koje podigoše suplemenici njegove majke. Tamo reče nekoj starici: „Bako, žedan sam.“

„Ne mogu ti dati vode“, odgovori ona. „U rijeci je čudovište koje proguta svakoga tko onuda želi proći.“

Ali Zvijezdi padalici grlo bijaše toliko suho da on posudi od starice vjedro bizonske kože i kutlaču od bizonskog roga i pođe na rijeku. Jedva je dječak uronio vjedro u vodu, kadli golemo čudovište izroni iz dubine, razjapi goleme ralje i proguta ga. U najdubljem dijelu želuca onoga čudovišta Zvijezda padalica pronađe šćućurene sve one ljude koje je čudovište žive bilo progutalo.

Majka Zvijezde padalice bila je djevojka iz čejenskog plemena, ali otac mu bijaše Zvijezda te Zvijezda padalica bijaše sazdan od zvjezdana kamena. Silnim udarcem učini on otvor u boku čudovišta i usmrti ga. Ljudi ispužu na svjetlo dana i Zvijezda padalica ih povede u logor. Tamo ode do starice pa joj reče: „Daj mi jednu bizonsku kožu i dva brza trkača.“

On reče brzim trkačima:“morate se praviti kao da me gađate strijelama.“

Zvijezda padalica navuče staru bizonsku kožu i pridruži se stadu bizona. Kad se dva brza trkača primaknuše, bijela vrana uzleti grakčući: „Zašto si trčao tako sporo?“ Vrana je letjela sve bliže i bliže. Zvijezda padalica hitro ispruži ruku ispod bizonske kože i uhvati vranu za noge.

On zatim odnese vranu u logor i pokloni je poglavici, koji svečano reče: „Ovu ću pticu uzeti u svoj šator, zavezati je za stup usred dimna otvora i dimiti je sve dok ne ugine.“

Od toga dana su Čejeni mogli ubiti onoliko bizona koliko im je trebalo i nikad nisu bili gladni. Ljudi su bili vrlo zahvalni pa su Zvijezdi padalici dali za vjerenicu najljepšu djevojku svoga plemena. Najsjajnija zvijezda, otac Zvijezde padalice, sjao je svake noći na nebu, blagoslivljajući njih dvoje svojim svjetlom.