PRIČA O MALENOM JOSEU

Prije jako puno godina, toliko puno da smo i zaboravili kada, u jednom selu u južnom Brazilu živio je dječak od sedam godina po imenu Jose. Dječak je vrlo rano ostao bez oba roditelja pa ga je usvojila njegova teta, velika škrtica od žene, koja mu, i unatoč tome što je imala jako puno novaca, nije kupovala gotovo ništa.

Kako je živjela jako bogatom susjedstvu, Joseova teta je iskoristila svoj utjecaj kako bi natjerala direktora škole da prihvati njenog nećaka za desetinu mjesečne školarine. Zaprijetila mu je da će se žaliti županu ako ne prihvati mališana. Direktor nije imao drugog izbora i primio je Josea, ali je zato uvijek, kad mu se pružila prilika, tjerao  učitelje da ponižavaju malog Josea. Nadao se da će se dječak početi loše ponašati, pa će tako imati razlog da ga izbaci iz škole. Ali Jose, koji nije znao za ljubav, vjerovao je da je život takav, i nije se bunio protiv toga. 

Bilo je Badnje veče. Svi su učenici trebali prisustvovati svečanoj misi u jednoj crkvici, dosta udaljenoj od sela, jer je lokalni svećenik otišao na put. Na putu prema crkvici svi su dječaci i djevojčice s oduševljenjem pričali o tome što će sliejdećeg jutra pronaći kao pokon ispod bora: modernu odjeću, skupe igračke, slatkiše, bicikle, mnoštvo zabavnih sitnica.... Svi su bili lijepo odjeveni, onako kako to biva u dane blagdana. Samo je mali Jose bio kao i do sada: i dalje je bio odjeven u svoju otrcanu odjeću i stare sandale koje su mu već bile jako tijesne (tetka mu ih je kupila kada je imao četiri godine i rekla mu da će dobiti nove kada napuni deset). Neka su ga djeca s čuđenjem zapitkivala zašto izgleda tako jadno i prigovarali mu govoreći koliko ih je sram imati za prijatelja nekoga tko je tako bijedno obučen i obuven. No, budući da mali Jose nije znao za ljubav nisu ga ni opterećivala njihova pitanja.

No, kada je ušao u crkvu i začuo svečani zvuk orgulja, promatrajući prekrasan sjaj bezbroj upaljenih svijeća i sve te ljude koji su bili odjeveni u svoje najljepše ruho... ljude koji su došli sa svojim obiteljima, koji su grlili svoju djecu, Jose iznenada osjeti kako je najnesretniji dječak na svijetu.

Nakon svete pričesti, on, umjesto da se vrati ostalim učenicima, on sjedne na prag crkvice i gorko zaplaka. Iako nikada nije znao što znači ljubav, u tom je trenutku osjetio jedan snažan osjećaj. Osjećaj kako je biti potpuno sam, odbačen od svih, ostavljen sudbini na volju, bez igdje ikog svog.

U tom trenutku Jose je pored sebe ugledao jedno bosonogo dijete, bijedno poput njega. Budući da ga nikada prije nije vidio, pretpostavio je da je stigao iz daleka, hodajući dugo kako bi ovdje stiglo. Pomislio je: "Jadno dijete, sigurno ga jako bole noge... Dat ću mu da obuje jednu moju sandalu, da mu makar upola ublažim njegovu bol." Jer, Jose je jako dobro znao za patnju i nikako nije žalio da je i drugi proživljevaju. Ostavio je djetetu jednu sandalu, a s drugom na nozi krenuo je natrag u svoje selo. Obuvao je sandalu čas na jednu, a čas na drugu nogu kako ne bi previše izranjavao tabane svojih nogu od oštrog kamenja na putu. Čim je stigao kući, tetka vidje da mu nedostaje jedna sandala i vičući mu zaprijeti da će ga, ako je ne nađe do jutra, jako kazniti.

Jose je u krevet otišao sa strahom jer mu je itekako bilo poznato kakve je kazne primjenjivala njegova zla teta. Cijelu noć se tresao od straha, jedva malo odspavavši tik pred zoru. I samo što je zaspao, začu glasove iz dnevnog boravka. Teta dotrči do njegove sobe i vičući ga upita što se to događa. Jose, još bunovan od sna ode u sobu s borom i vidje na sredini sobe sandalu koju je ostavio djetetu u crkvici. Oko sandale nalazili su se pokloni: razne igračke, bicikli, tricikli, slatkiši, autići, odjeća... Susjedi su ogorčeno vikali da su im djeca opljačkana, jer kada su se probudila, ispod svojih borova nisu našla poklone.

Točno u tom trenutku stigao je svećenik iz crkve u kojoj su večer prije svi bili na svečanoj misi. Uleti bez daha u sobu i reče: "Na pragu kapele pojavio se kip djeteta Isusa, odjeveno u zlato, ali obuveno sa samo jednom jedinom sandalom!"

Nakon njegovih riječi nastade tišina. Ljudi krenu zahvaljivati Bogu i njegovim čudima, a zla se teta rasplaka i zamoli za oproštaj, a srce malog Josea ispuni se ogromnom ljubavlju i sve od tada bijaše dobro!