Nikad se još nisam okušala u pisanju osobnih priča. No, odlučila sam se zapisati ovu meni osobno izuzetno važnu, čitajući roditeljski portal Ringeraja.hr
Prvo, jer sam se osobno bojala porođaja i željela sam čuti porođajne priče drugih žena, a drugo, one mame koje pošalju svoju priču osvojile bi knjigu, a knjigama ne mogu odoljeti.
Priča je objavljena na portalu, a ja sam ponosna vlasnica knjige - priručnika: Kako pružiti ljubav koja iscjeljuje autora Harville Hendrix i Helen LeKelly Hunt u izdanju izdavačke kuće Mozaik knjiga.
Ovo je naša (ne mogu biti sebična) priča: Naš je dječak prema službenim podacima trebao doći na ovaj svijet 28.07.2010. No, već mi se u lipnju trbuh jako spustio i svi su me plašili pričama koje su završavale time da ću maltene rodit na cesti jer se ne pazim. Na kontrole sam, kako se bližio sretan dan odlazila svaka dva dana. Obzirom da je bilo vrijeme godišnjih odmora svakog sam puta odlazila drugom specijalisti na pregled. Iako mi je u početku bilo neugodno, kasnije mi je zaista postalo svejedno. Zbog toliko čestih kontrola upoznala sam više manje sve trudnice koje su dolazile na kontrole. Kako su me uvijek otpravljali riječima:“samo što nije“ žene je znao uloviti smijeh kada bih se slijedeći puta pojavila u čekaonici. Suprug je u to vrijeme imao kolektivni godišnji odmor i lijepo se dogovorio s kolegama da će napraviti veliku feštu povodom rođenja svog prvog djeteta. Dogovor je pao da će slavlje biti 30.07. No, 28. je došao i prošao bez pre velikih uzbuđenja. Prošao je i 29. s istim rezultatom. 30. me nazvala sestra i prijetila mi preko telefona govoreći mi kako nikako ne smijem toga dana roditi jer bi onda ispalo da smo rodile na isti datum, a njen, tada trogodišnjak, mora imat ekskluzivu. Supruga sam pitala što s feštom, a on je počeo namatati kako ju ne može sad otkazati kada su mnogi morali prilagoditi svoje obaveze i tako on je otišao... A ja sam bila bijesna!!!!! Kako može slaviti rođenje djeteta, a On nas još nema ni najmanju namjeru počastiti svojim dolaskom. Smatrala sam kako je to zloguk znak i kako će se stvari zakomplicirati i krenuti krivo... Muž i društvo su feštali, a ja sam doma lila gorke suze i psovala mu sve po spisku osjećajući se kao najusamljeniji stvor na svijetu, totalno ranjivo i krhko (unatoč činjenici da sam odavno tijekom trudnoće prevalila stotku). Kako se i narednih dana ništa nije mijenjalo, već sam počela dobivati kojekakve komentare na ulici. Najgore mi je bilo kada sam se jedno jutro gegala po kruh i mlijeko i s terase obliženjeg kafića čula kako jedan prijatelj dovikuje: „pa daaaj rodi već jednom!“ Stigao je i 06.08. i ja sam ujutro uredno krenula na još jednu od brojnih kontrola. Dežurni je bio predstojnik odjela, jedini doktor koji me još nije pregledao. Rekao je da sam još jako zatvorena ali da mu se čini i da sam spremna. „I ja sam spremna, čekala sam samo još Vas“, odvratila sam. On me naručio za inducirani porod iduće jutro u 7:00 sati. Doma sam stigla oko 1 sat, taman na ručak. Jela sam kobasice. (bljak!). Kako je čitav dan bilo užasno teško vrijeme bilo mi je posebno naporno. Čak mi je i tlak dosta pao. Oko 16:00h sam osjetila nešto, no mislila sam da je to sve posljedica glupih kobasica koje sam jela za ručak. Nisam mislila da bi to mogli biti trudovi kada su mi rekli da oni kreću od križa, a mene je stezalo naprijed. Uglavnom, prilično sam se smirila, no ipak me pomalo bilo strah misleći kako ujutro moram na umjetno izazvani porod, a ja sam silno željela roditi normalnim putem. Oko 20:00h suprug je primijetio da nisam toliko brbljava kao inače i počeo se pitati što se događa. Obzirom da je na lažne trudove nekoliko tjedana ranije reagirao prilično paničareći, bilo me strah išta mu reći kad ni sama nisam bila sigurna što se događa. No, on je primijetio da sam počela zapisivati vrijeme kontrakcija na jedan papir. Njegova me reakcija iznenadila: oduševljeno je rekao da se pridružuje praćenju. Gledali smo Pervana na tv i smijali se skečevima o natalnoj politici. I ja sam zaista pomislila kako to ne mogu biti trudovi kada uopće ne bole (spremila sam se na one zaista ludog intenziteta). Na suprugov nagovor kako mi treba sva snaga otišli smo u sobu i legli na krevet i on mi je čitao Harry Pottera. Kada su počeli trudovi svakih 5 minuta pratili smo jedno vrijeme i divili se koliko su ženino tijelo i priroda čudesni: sat je na sekundu pokazivao razmak od točno 5 minuta! Samo se jednom dogodila disharmonija od 3 minute, i tada se čekalo do idućeg točno toliko da nadoknadi onih 5, ako razumijete što želim reći. Tada sam se otišla istuširati, a suprug je nazvao moga tatu (izrazio je želju da me upravo on vozi), kada sam se sredila, otklipsala sam u preširokim bijelim klompama i još široj ljetnoj haljini niz stepenice. Mislili smo da su nas suprugovi roditelji čuli, no nitko nije izlazio, pa smo samo produžili van. Usput sam izvadila iz bunkera našeg auta malu putnu torbu koju sam pripremila još ujutro „za svaki slučaj“ (Psssst: u biti ta se torba vozikala sa mnom zadnjih mjesec dana! Nemojte nikome reći!) U vremenu dok smo čekali na moga tatu srela sam i prvu susjedu koja se na spomen da upravo otpravljam rodit, počela smijati i komentirala da baš i ne izgledam tako i da će me sigurno ujutro otpraviti doma. Nisam joj imala srca reći da mi se trudovi svakih 5 minuta već pojavljuju punih sat vremena. U tom se trenutku pojavio i tata, totalno izvan sebe, potpuno rastresen! Suprug i ja sjeli smo u auto smijući se na sav glas. Još sam ga zadirkivala putem da možda nije bila najbolja ideja njega zvati za taxistu kako nam se ne bi dogodilo da unatoč snimkama ultrazvuka dobijemo kćer (nas je 5 sestara, i još je jednom vozio ujnu i jednom susjedu roditi – rezultat su bile sve same djevojčice). Kada smo konačno došli do rodilišta (oko 23:00h), s njim smo se pozdravili i liftom se uputili u našu najveću avanturu! Stigavši pred vrata duboko sam udahnula i pritsnula zvono. Pojavila se sestra koja nas je vrlo neljubaznim glasom upitala:“ a što vi tu radite?“ Naravno, reakcija nam je bila doslovno pucanje od smijeha i moj blesavi komentar:“ma, dosadno nam je bilo doma spavat, pa smo baš mislili kako bi bilo dobro prošetati se do vas“, ošinula me vrlo otrovnim pogledom dok nam je otvarala vrata kako bismo mogli ući. Ulaskom u predvorje same rađaonice meni odjednom više nije baš bilo do smijeha. U međuvremenu nam je postavila nekoliko pitanja od kojih sam zapamtila samo ona vezana uz godine i koje mi je dijete po redu (34, prvo), kada je čula odgovor, zakolutala je očima i komentirala:“čeka nas duga noć!“ Opet nisam imala srca uništiti joj to zadovoljstvo kako bih joj rekla da smo mi već glavninu odradili doma. Kada je supruga pitala za papire postavila mu je pitanje da li je On otac. Kada je zbunjen potvrdno odgovorio objasnila je da joj je neobično vidjeti smirenog oca, čak ga je kao potvrdu toga pitala da ispruži ruke kako bi vidjela da li mu se tresu. Tada sam na kratko pomislila da smo joj možda u međuvremnu ipak postali simpatični. No zakratko jer sam ulazeći u garderobu udahnula teški ustajali zrak i nisam stigla otrčati do toaleta: ispovraćala sam se nasred prostorije! Sestra je počela psovati, a suprug se dao u moju zaštitu, usput brišući pod. Uspjela sam se preodjenuti u spavaćicu i konačno se uputila u rađaonu. Zaboravila sam reći da je ulasku prethodio osjećaj velike panike jer sam čula kako jedna žena urla kao da ju upravo režu na komade. Urlici koje je ispuštala bili su jezivi i pokolebala me u nastojanju da ostanem pribrana kakva sam planirala biti. U rodilištu su me postavile na stol (u međuvremenu se pridružila još jedna sestra, duhovito sam primijetila da je plavuša i nježna, za razliku od brinete koja je bila prilično odriješita i gruba) i obrijale me. Zatim su me polegle na bok (to mi je bilo najbolnije iskustvo jer na boku nisam mogla ležati) i prikopčale me na ctg. Negdje u to vrijeme se pojavio i doktor, s uzvikom oduševljenja od strane supruga (naime, njih su dvojica školski kolege). Tada sam se u potpunosti opustila jer sam znala da će sve biti u najboljem redu. Za vrijeme svakog truda sam disala na neki svoj način koji mi je odgovarao. Sestra mi je govorila kako krivo dišem i da ću se na taj način jako umoriti i počela me poučavati kako disanje izvoditi pravilno. Željela sam sve raditi kako treba, stoga sam se trudila usvojiti „njen“ način disanja, no dogodilo se da sam dišući na taj način imala osjećaj kako propadam, kako se gubim negdje, stoga sam se vratila svojoj metodi misleći da mi nije najpametnija ideja onesvijestiti se tamo na stolu. Vrlo brzo nakon dolaska doktora osjetila sam potrebu za tiskanjem. I bilo me silno strah (nisu me stigli klistirati), no ubrzo sam se koncentrirala na misao koja mi je stalno bila u glavi: „beba mora van!“ ništa drugo nije postojalo u tom trenutku! Ne sjećam se kada su mi točno bušili vodenjak jer mi nije pukao sam od sebe. I od tog se trenutka sve odvijalo jako brzo. Suprug je bio divan, da divniji ne može biti. Nije me zamarao besmislenim i zamornim pitanjima. To mi je sviđalo jer se na ništa drugo nisam mogla koncentrirati. Samo je bio uz mene: držao mi ruku, brisao čelo, i kako je kasnije rekao na momente imao borbu u parteru jer mi je pokušavao držati ruku u pravilnom položaju da mi može teći infuzija. U jednom su mi momentu svo troje (sestre i doktor) počeli davati instrukcije i ja sam se ulovila kako ništa ne radim nego gledam u njih, na taj sam način izgubila dva – tri truda i kada me na to doktor upozorio krenula sam tiskati u potpunosti zbunjena izgubivši ritam i ne znajući da li imam ili nemam trud. Tada su me zarezali, to mi je bila druga veća bol, no uskoro se pojavio naš anđeo i sve se u trenu zaboravilo! Maleni se rodio točno u 00:20h. Moja prva reakcija je bila panično:“Zašto ga ne čujem, zašto ga ne čujem???!“ No, doktor je smireno rekao neka mi suprug objasni što maleni radi. Očito sam bila pod snažnim dojmovima filmova u kojima u trenutku poroda bebe urlaju iz petnih žila! (I trudnice isto!) Pitala sam i da li sam vrištala, a svi su mi odgovorili da sam samo par puta jače zastenjala tiskajući snažno. I to je bilo to! Tada je nastupio trenutak kada su mi našeg Andru stavili na trbuh i tada, kao da je vrijeme na trenutak stalo.... osjetili smo neopisivu radost, još veću ljubav, najveću sreću, blaženstvo, povezanost... Osjećaj potpunosti, osjećaj pripadanja, osjećaj posebne veze među nama. I suze su nam se oboma slijevale niz obraze gledajući snagu, ljepotu, savršenost tog malenog stvorenja, prisustvo čiste ljubavi, prisustvo živućeg anđela .... prekrasan osjećaj! Na trenutak ništa drugo nije postojalo oko nas. Teško je te trenutke opisati riječima, ograničiti se pojmovima koji ni približno ne mogu dočarati snagu naših osjećaja. Očito da su to osjetili doktor i sestre pa su nam poklonili ekstra sat druženja. Nikada im to neću zaboraviti! Teškom smo se mukom rastali od tate, a on nam je kasnije pričao kako je još satima šetao gradom po kiši, posjećujući sva mjesta koja su mu značila u djetinjstvu. A onda je pohitao doma javiti veselu vijest zbunjenoj baki i djedu. I prvi nas je sutradan došao vidjeti. A ja kad sam se smjestila s malenim u sobu, od uzbuđenja i prevelike sreće nisam znala kud sa sobom pa sam na užas svoje cimerice čitavu noć probdjela uz krevetić pričajući Andri kakve ga sve pustolovine očekuju u ovom neobičnom svijetu. Pričala mu o nama, o tome koliko smo ga svi željno očekivali, pričala mu koliko je divan, predivan, kao prekrasni dar, sretna što je sve prošlo baš kako treba. U vrijeme poroda lila je kiša, bila je velika oluja i snažna grmljavina! Suprug je duhovito primijetio: „Znaš li da se jedne takve noći rodio Tesla?“ Naš Andro sada ima pune dvije godine. Najveseliji je, najbrbljaviji i najdraži dječak koji nađe put do svakog srca. Ne znamo da li će biti novi Tesla, ali pouzdano znamo da voli i kišu i grmljavinu.
