Pisati o gđi Elzi samo kao o
pjesnikinji jednostavno ne bi bilo moguće, jer čitavo njezino djelovanje
zaokružuje jednu divnu cjelinu koju se ne bi moglo u potpunosti doživjeti
zanemari li se koji dio.
Elza Herceg rođena je 06. lipnja 1945. g. u Legradu gdje je kroz siromašno,
ali sretno djetinjstvo prikupljala prva iskustva i učenja. Danas živi u
Koprivnici kao aktivna umirovljenica. Aktivna, jer ne bi mogli ni zamisliti
koliko se energije krije u tako maloj, naizgled krhkoj ženi!
A sve je krenulo kada je 1997. g. na poziv prijatelja posjetila Australiju,
gdje susret s Učiteljem iz temelja mijenja njezin život, te se to odražava i na
duhovnom i na fizičkom izgledu.
23.03.1999. g. osnovala je Udrugu za terapeutske vještine u okviru kojega
djeluje klub Tai-chi. Dugi niz godina surađuje s Domom umirovljenika gdje
organizira večeri poezije. Također, sudjeluje u različitim javnim
manifestacijama gdje je rado viđen gost. U prostorijama škole za djecu s
posebnim potrebama u Koprivnici
vodi klub Tai-chi, te u klubu "Latica" vodi vježbe Chi-kung (Chi
znači
energija) za bivše učenike te škole koji ranije nisu imali nikakve
osmišljene programe. Nenamteljivo već dugi niz godina održava zdravim kako
fizičko, tako i mentalno zdravlje ljudi različitih uzrasta: od djece do
umirovljenika!
Do danas je izdala tri zbirke pjesama: "Ja sam putnik" 1995. g.,
"Odsjaji duše" 1997. g., "Čarobne svjetiljke" 2000. g.,
zatim prozno djelo "Drugi život" 2002. g., knjigu pjesama i kratkih
priča pod nazivom "Vrelo" objavila je 2005. g., nakon čega slijede
životopisni roman "Erna", koji je objavila te iste godine, te zbirku
pjesama "Znamenja", koju je objavila u jesen 2007.g.
Pjesme Elizabeta Herceg su živahne, iskrene, duhovne, dirljive,
sentimentalne s dozom duhovitosti, ali i blage nostalgije. Kao što ona sama
kaže: "Napisati pjesmu znači staviti u okvir stiha trenutak i vječnost,
sliku tkanja života u najdirljivijoj dubini duše. Biti pjesma, to je postati
ogledalo nečijoj duši..." Ona sa istom ljubavlju i nježnošću piše o svojim
roditeljima ("Došla sam ti tatek", "Mamiki"), kao i o
osobama koje su po nečemu bile posebne i dirnule je na neki poseban način. Na
taj ih je način zaštitila od zaborava ("Jalža", "Sosed
Rok", "Jel se zmisliš našeg pota?", "Šalica kave" i
dr.) Sa posebnim intenzitetom i senzibilnošću doživljava prirodu
("Protuletje", "Blago života", "Zraka", "Kak
črleni mak" i dr.), dodiruje joj živi kamen, osjeća nježnost i miris
cvijeta, no u isto
se vrijeme žalosti zbog ljudi koji ne doživljavaju sva ta savršenstva i
prirodne fenomene, te time ostaju uskraćeni. Žalosti je kada netko u utrci s
vremenom, trčeći pogazi cvijet, a da nije ni primijetio njegovu ljepotu i
raskoš, nego se skriva među zidove i otuđuje od prirode i ljudi koji ga
okružuju. Govori i o tipičnim temama i motivima karakterističnim za
dijalektalnu poeziju ("Pavočkova klet", "Grozdje",
"Martinje", "Pedenj zemle"), o djetinjstvu ("Školski
cajti"), ljubavi ("Čkomi srce"), te velik opus posvećuje
duhovnim temama (cijela zbirka pjesama "Znamenja", kao i neke ranije
pjesme poput pjesme "Pakel i nebo" iz zbirke pjesama "Čarobne
svjetiljke", a u svima je podjednako uspješna. Mislim da tajna njenog
uspjeha leži u jednostavnosti, neposrednosti, bespoštednoj iskrenosti, dubokoj
proživljenosti, velikom iskustvu, a ponajviše u njezinoj toplini i
ljubavi koje u obilju dijeli svima koji je okružuju.
U njezinu poeziju kao da je unjeta elegancija i elastičnost polaganih
kretnji u kojima se odražava poseban duh Tai-chija. Zaista, njezina je
poezija "čarobna", koju otkriva kroz "Znamenja". Poželimo
joj samo da što dulje i intenzivnije svijetli...
Jedna kratka priča:
Elizabeta Herceg: Vrhnje
"No, tak", zadovolno je mislila debela Bara, dok je gledala za
gosponom z cekerom. Pak sem prodala sira i vrhnje kaj bu mom Štefu za
cigaretline, a ja si bodem zutra v jutro spila štamperlin rakije "Pod
pikom". Sela si je na svoj stolček i z jednim jokom merila kak prodavleju
druge kumice, a z drugim al bo morti došla još koja mušterija. Gospe so bile dosta
izbirljive, ali njezin sir i vrhnje su bili na glasu, z čem se je jako štimala.
"Kaj se ti mali tu smucaš? Kaj bi štel?"
"Znate, kumica, ja bi štel kupiti vrhnje, ali nemam flašicu, nego mi bote
sim nalejali."
"Kam to?" Bara ga je odmerila od glave do pete i mam je znala da
je šegrt. Imel je nekakve zmucane cipele, prekratke hlače i kaputa kaj je negda
bil novi. Takvi baš neso kupuvali vrhnje i več ga je skoro namerila stirati,
samo da ju neje tak ponizno gledal, a imel je i tak lepe plave joči. "Nigdar
nišče neje došel bez flaše po vrhnje, tobože se zdrla. "Kam to misliš da
ti nalejem?"
Dečko se neje niti pomeknul, samo je obrnol gori polovicu kruha koju je
držal v roki, od kojega je ostala samo kora. Sredinu je pred tem pojel v
parku. "No, daj, mogel si mam tak reči!" Dok je Bara poginjala z
žlicom vrhnje z svojega kriglina, on je z obadvema rokama držal svojo
"posodo" i ogledaval se po pijacu. Onda je pak pogledal v kruh i tak
kak slučajno nagibal ga sim tam, tak kaj je Bara mislila da se bo vrhnje zlejalo
po pultu. "Kulko košta?", pital je, dok je i dale držal kruha i
premeščal se z noge na nogu.
"Deset".
"Deset dinari?"
"To je preskopo. Ona tam kumica drži po osem."
"Moje je vrhnje najbolše i saka gospa mi rada plati kulko iščem."
"Onda prodajte gospom. Ja nemam tulko penez. Nate, tu Vam je nazaj Vaše
vrhnje!" Fletno je nalejal kulko se dalo nazaj i zgubil se med svetom,
predi nego se baba zmislila da ju je fkanil.
"Primite ga! Lopov jeden, pol vrhnja mu je ostalo v kruhu! Što bi mu
rekel, tak je ponizno zgledal!"
Friški kruh nasaftani z vrhnjem, bil je bogati šegrtski obed, samo bo moral
paziti drugi pot kaj ne dojde Bari na joči.
Nema komentara:
Objavi komentar