CVRČAK GATALAC

Ova simpatična priča o snalažljivosti siromašnog mornara prema predaji potječe s otoka Trinidad. Za one koji nikada nisu čuli za Trinidad to je otok, jedan od dva najveća u Kapripskom otočju. Maštam o tome da ga jednom odemo posjetiti. Do tada, užavat ćemo, zajedno s vama u priči...

Peharnik, sluškinja i kuhar ukradoše jednom prsten kralju u čijoj su palači služili. Kralj ga je silno želio dobiti natrag pa je posvuda dao istaknuti oglase na kojima je pisalo: „Traži se gatalac.“

Siromašni, gladni mornar po imenu Cvrčak pročita oglas i pomisli: „To je način da sebi osiguram tri obroka na dan.“ Ode tada kralju i predstavi se kao gatalac. Kralj ispriča Cvrčku o nestalome prstenu i zaklinjaše ga neka uporabi sve svoje moći da ga pronađe.

Idućeg jutra peharnik donese Cvrčku zajutrak. Cvrčak, koji ni na što drugo nije mislio nego na svoja tri obroka, promrmlja: „Evo prvoga!“

Peharnik nečiste savjesti, pobjegne navrat – nanos. U podne sluškinja donese Cvrčku njegov objed. Cvrčak koji je još uvijek bio jako gladan, reče: „Evo drugoga!“ Sluškinja iziđe, tresući se od straha.

Navečer kuhar donese Cvrčku večeru. Cvrčak reče: „A, evo i trećega!“

Kuhar se baci Cvrčku pod noge. „Preklinjem Vas, gospodine, smilujte se! Dat ću Vam pedeset dolara, ako ne kažete kralju da smo mi ukrali prsten!“

Cvrčak, koji je bio razuman momak kad mu je želudac bio pun, nasmije se i reče: „ Daj mi novac i uguraj prsten u puranovu gušu.“

Cvrčak tada ode kralju. „Znam gdje se nalazi Vaš prsten“, izjavi svečano. „Dođite u dvorište. Kad su izašli u dvorište, Cvrčak prstom pokaže purana. „Odsijecite mu glavu i pogledajte mu u gušu“. Kad su puranu odsjekli glavu, u guši se, dakako, nađe kraljev prsten.

Kralj obasu Cvrčka darovima i priredi gozbu kako bi svi njegovi prijatelji mogli upoznati njegovog sjajnog gataoca. „Pitajte ga sve što želite“, reče kralj. „Sigurno će pogoditi.“

Jedan od gostiju uhvati cvrčka u travi, i okrenuvši se Cvrčku, upita: „Što imam u ruci?“

Cvrčak nije imao pojma što bi to moglo biti. „Hajde da čujemo“ rekoše kraljevi prijatelji.

„T-to je t-tako lako“ promuca Cvrčak.

„I neka bude lako“, progunđa kralj, „ili puran neće biti jedino stvorenje koje je danas izgubilo glavu.“

Cvrčak vidje da je sve izgubljeno. „Jadni Cvrčak“, uzdahne. Gost rastvori dlanove i iz njih iskoči Cvrčak! Ponosni kralj učini Cvrčka bogatašem i osigura mu tri obroka dnevno do kraja života.

Čiča miča, gotova je priča.  

SNJEŽNA ŽENA

Dramska grupa Ludens teatra

U Koprivnici je upravo završio Vikenda amaterskog kazališta koji se održao u Domu mladih. Jedan od uradaka prekrasna je adaptacija Sniježne žene koju je za Dramski studio Ludens teatra prilagodila i režirala svestrana profesorica Dijana Mateša. 

Snježna žena ili kako je u Japanu nazivaju Yuki-onna, drevno je japansko božanstvo ili duh. Obično je prikazuju u bijelom kimonu, iako je u mnogim predajama potpuno gola. Ona nosi ledeni dah i ne ostavlja otiske stopala u snijegu. Yukki-onna je prelijepa djevojka ugljen crne duge, divne kose i bijele kože poput snijega, nešto poput Snjeguljice. 

Ova prekrasna priča govori o čovjeku imena Mosaku, koji je šumom putovao sa svojim učenikom Minokichijem. Njih su dvojica stigli do jezera koje su željeli prijeći, no pritom su vidjeli čovjeka koji je na rubu snage pokušavao pronaći mjesto gdje bi se mogao skloniti. Zato su promijenili svoj plan i poveli nesretnog putnika sa sobom te mu ponudili prenoćište u njihovoj kolibi.

Dramska grupa Ludens teatra izvodi Snježnu ženu

Kada su stigli u kolibu, učitelj Mosaku je od umora ubrzo zaspao, dok je njegov učenik Minokichi zaspao nešto kasnije. Prije nego je i sam zatvorio oči i utonuo u san, Minokichija je probudio zvuk škripanja drvenog poda. Vidio je odškrinuta ulazna vrata i prekrasnu bijelu ženu koja je stajala iznad Monsakua. Monsaku je teško disao, a dah bijele žene je poput pare izlazio iz njenih usta. Svojim je ledenim dahom naprosto usisala životni dah učitelja Mosakua. Minokichi se nasmrt preplašio ovog prizora i to je Snježna žena primjetila. Okrenula se prema njemu i rekla mu da o ovome ne smije nikome ništa reći jer će inače umrijeti. Zatim je jednostavno nestala!

Iz predstave "Snježna žena" dramske grupe Ludens teatra

Mjesec dana kasnije, u selu u kojem je živio, Minokichi je šetajući šumom sreo prekrasnu djevojku koja je izgubljeno lutala. Ime joj je bilo Yuki. Yuki mu se jako svidjela i odmah se zaljubio u nju. Pitao ju je da li je kome obećana, da li je zaručena s kime. Ona mu je odgovorila da nije pa ju je doveo kući i potom se njome vjenčao. Minokichi je s Yuki dobio desetero djece. Svi u čelu čuli su i pričali kako je Yuki bila žena koju je Minokichijeva majka izmolila i tražila za svoga sina. Svi su se divili njenoj ljepoti i njihovoj nepomućenoj sreći. 

Jedne je noći Minokichi promatrao svoju ljubljenu ženu i primjetio je da ga njegova žena neodoljivo podsjeća na djevojku koja je svojim ledenim dahom usmrtila njegovog poštovanog učitelja. Unatoč obećanju danom te nesretne noći, odlučio je da joj otkrije svoju uznemirujuću tajnu. Kada joj je sve ispričao, njezino je lice postalo bijelo poput najčišćeg snijega. Pogledala ga je u oči i rekla: "Da, to sam bila ja. Ja sam bila ta koja je ubila tvog učitelja i da si nekome drugom rekao ovu tajnu i da nije naše ljubljene djece, odmah bih te ubila. No, to će pričekati do iduće sniježne noći. Tim riječima i velikim bijesom na licu Yuki je otišla, a Minokichi i njegova djeca nikada je više nikada nisu vidjeli.   

Predstava "Snježna žena"

Druga verzija ove priče ide ovako:

Nekoć davno, živio je neki mladić koji nikako ne mogaše pronaći djevojku kojom bi se mogao oženiti, pa je zato živio sam. Jedne zimske noći, dok je vani divljala snježna oluja, začu on kucanje na vratima. Kad ih je otvorio, zatekne na pragu mladu ženu koja je tamo zgrčena ležala.

Mladić unese ženu u kuću i doskora, ona počne dolaziti k sebi, premda joj je lice i dalje bilo blijedo poput snijega. Ona je bila tako lijepa da joj mladić ponudi brak.

Živjeli su sretno cijele te zime, ali kad naiđoše proljetne jugovine i vrijeme otopli, počne ona gubiti snagu. Svakim danom bivala sve tanja i slabija.

Mladić pomisli kako njegovoj ženi možda manjka društvo, pa pozove nekoliko prijatelja na malu kućnu zabavu da proslave dolazak proljeća. Usred zabave, dok su gosti jeli i pili, pozove on svoju ženu koja se nešto dulje zadržala u kuhinji. Kad nije odgovorila, mladić pođe po nju.

Žena kao da je u zemlju propala. Na zemlji bio je samo njezin kimono, koji je ležao u lokvi vode ispred peći. 

Predstava "Snježna žena"

Kada već pišem o Snježnoj ženi, ne mogu odoljeti a da se ne prisjetim krasnih stihova Snježane Ostojić o njene pjesme IME

Moje je ime

Snježna žena 

Negdje je moja mati

Pogriješila
Rođena iz snijega i ognja
Poezije svitanja i nadanja
Sa zadrhtalim izričajem

Moje je ime Snježna Žena
U iskoraku spram suncu
Zvali su me Bianca Neve
Zvali su me Snow White

Ja sam bila samo žena

Nosili cvijeće
Čupali stabla
Nosili zlato
Nudili svijet

Ja sam bila samo žena

Majka me zvala: Snježana.   

USNULI KRALJEVIĆ

Mali usnuli kraljević

Ova priča potječe iz Grčke. Čula sam ju od jedne divne starice dok sam živjela na Kreti. Rekla je da je jako popularna diljem Grčke, no isto tako, poznata je i često se prepričava u Italiji pa čak i u Armeniji. Priču je zapisao Georgios A. Megas a prikupio ju je u zbirci narodnih pripovijesti Grčke.

Priča ide ovako nekako:

Neki kralj imao je kćer koja bijaše radost njegova srca. Kad je morao poći u rat, zabrine ga što li će i kako ona bez njega. „Pođi u zdravlju, oče, i u zdravlju se vrati“, reče djevojka. „Ja ću te čekati.“ Svako ga bi dana ona sjedila iza svog prozora, očekujući očev povratak, vezući rubac koji mu je željela pokloniti. Jednoga dana zlatni orao stane kružiti visinama i kliktati: „Vezak vezla djevojka, za mrtvaca udana.“

„Što to znači?“, upita ga kraljevna.

„Sjedni na moja leđa pa ćeš vidjeti“, odgovori joj orao.

Orao odnese djevojku u daleki kraj i sleti u dvorište s bunarom. Kad kraljevna baci pogled u bunar, opazi da se na njegovu dnu nalazi palača. U palači zatekne ona kraljevića koji ležaše na postelji kao mrtav. Poruka uz njegovo uzglavlje glasila je: „Ako sućut u tebi probudim, bdi nada mnom tri mjeseca, tri tjedan, tri sata i tri minute. Kada kihnem, reci: „Na zdravlje, moj kraljeviću, život vječni uživao.“ Kad se probudim, nevjestom ću te nazvati.

Kraljevna je sjedila pokraj usnuloga kraljevića tri mjeseca i tri tjedna. Hranu su joj donosili, ali ona nikad nije vidjela nikoga tko bi to činio, niti je i s kim riječ progovorila. Tad začuje kako neka djevojka dovikuje s vrha bunara: „Sluškinja traži posla!“, pa joj se odazove: „Pogledaj u bunar!“

Djevojka bješe lijepa i dobra, pa je kraljevna uze u službu. Ispriča joj sve o usnulom kraljeviću. Sluškinja reče: „Odspavaj malo. Ja ću bdijeti i probuditi te ako kraljević kihne.“

Čim je kraljevna zaspala, kraljević kihne. Sluškinje odmah reče: „Na zdravlje, kraljeviću moj, život vječni uživao.“

Kraljević se probudi i zagrli sluškinju.

„Oslobodila si me čarolije“, reče on. „Ti ćeš biti moja nevjesta.“ Tada on ugleda kraljevnu usnulu na podu.

„To je moja sluškinja“, reče sluškinja.

„Pustimo siroticu da spava“, nasmiješi se kraljević. „Kad se probudi, pošalji je neka se brine oko gusaka.“

Kad se kraljevna probudila, njezina joj sluškinja reče: „Kraljević se probudio i rekao da želi mene, a ne tebe i ti ćeš se ovdje brinuti oko gusaka.“

Kraljevna više ništa nije mogla učiniti.

Kraljević upita sluškinju kakvim darom želi da je daruje. „Krunom od dijamanata“, odgovori ona. Kraljević zatim pita guščaricu što ona želi na dar.

„Mlinsko kolo strpljenja, krvnikovo uže i mesarski nož“.

Kraljević svakoj djevojci dade na dar ono što je poželjela.

Te noći kraljević začu neko žalostivo mrmorenje koje je dopiralo iz sobe u kojoj je spavala guščarica.

Kraljevna je mlinskom kolu strpljenja povjeravala jade. Pitala je: „Mlinsko kolo, mlinsko kolo, što mi je činiti?“

„Budi strpljiva“, odgovori joj mlinsko kolo.

Onda upita nož: „Nožu, nožu, što mi je činiti?“

„Probodi se!“, odgovori joj nož.

Onda upita uže: „Uže, uže, što mi je činiti?“

„Objesi se!“, odgovori uže.

Kraljević provali u sobu: „Ne čini toga!“, poviče „Ti si moja prava vjerenica, a ona druga je lažljivica. Ona je zaslužila vješala, a ne ti!“

„Ne,“ reče kraljevna. „Premda mi je pokušala nauditi, slobodna je, neka ide kuda želi. Povedi me sada mojoj kući, mome ocu i uzmi me za ženu.“  

VEČERAS ZOVEM TEBE...

...tebe koju ljubim od početka, od samog začeća u majčinoj utrobi.
...tebe koja si često u strahu da nisi voljena ni prihvaćena od drugih
...tebe koja imaš oko za divote koje sam stvorio za tebe i koje te okružuju
...tebe koja često naivno vjeruješ ljudima
...tebe koja se bojiš ljubiti da ne budeš povrijeđena
...tebe koja plačeš u kutku svoje sobe da nitko ne vidi i ne čuje
...tebe koju sam obdario najljepšim darovima.

Večeras zovem tebe koja se raduješ životu.

...tebe koja se smiješ s radosnima, a plačeš sa žalosnima
...tebe koja imaš smisla za ljepotu ljudske duše
...tebe koja misliš da nisi pozvana
...tebe koja me kušaš pitanjima
...tebe koja misliš da sam samo u pričama.

Zovem tebe, najdraža moja,
zovem te da se sama uvjeriš
koliko mi je stalo do tebe,
koliko sam te ljubio i koliko te ljubim,
da svaki dan iznova dajem svoj život za tebe
ono što nijedno stvorenje ne bi učinilo za tebe,
dajem ti ga svakog dana besplatno
iz ljubavi čekajući strpljivo tvoj odgovor.