TETA - PJESNIKINJA IZ BAJKE

....koja stihovima, kistom  i vedrim duhom prkosi pravilima, dosadi i uskom pogledu na svijet

Želite li upoznati Ivanu Kranželić i ući u njen čarobni svijet, odbacite predrasude svakog tipa, otvorite um, zaboravite pravila, i srca stavite na autopilotiranje. Izgledom ju možete smjestiti u neki dvorac gdje u raskošnim haljama prebire po harfi ili pak glumi u Hollywoodskim uspješnicama (sličnost s glumicom Umom Thurman nevjerojatna je), a vrlo bi se dobro uklopila i u neku futurističku priču. Jedino imam dojam da joj je sadašnjost nekako pre tijesna. Ili barem podneblje.

Jer, ono što ona stvara čitav je vatromet boja, energije i dječje radosti. Ona je umjetnica koja jednako vješto barata olovkom, kistom ili fotoaparatom. I vidi se da u svemu iskreno uživa. Dječje iskreno i znatiželjno pristupa svakom predmetu i igrajući se stvara svoj svijet. A kada vam u njega dozvoli ući iznenadit ćete se nepredvidljivosti, njenoj kreativnosti i svestranosti... jednako kao i objektima njenog stvaranja.

Dok u jednom trenutku oslikava magične štapove iz šume, drvene kocke ili pak daje živost i energiju suhoparnim rokovnicima i dnevnicima, u drugom slika ribe koje voze bicikl ili izrađuje zabavne i zanimljive kipove iz njene bogate mašte, u trećem smišlja divne rime koje redovito objavljuje u Smibu i Modroj lasti. Njoj je tako prirodno stvarati umjetničko djelo kao pojesti sladoled ili otići u šetnju parkom. S lakoćom barata stihovima. Toliko lako, da često pomisliš kako svatko to može činiti. A ne može. I to je njen glavni štos!

U njenom svijetu nikada nisi na čisto gdje završava san, a gdje počinje java. A to je glavni preduvjet da se u stvaranju približi djeci. Prirodno. Nenametljivo. U tome je vrlo vješta jer su iza nje godine i godine iskustva rada u vrtićima, školama i igraonicama za darovitu djecu gdje je odgajala mnoge generacije kreativnih, znatiželjnih i znanja željnih dječaka i djevojčica koji neće slijediti masu nego će prkoseći pravilima stvarati nove vrijednosti. To su naši bistrići. Budući znanstvenici, istraživači i kreativci u svakom smislu. Jer, najlakše je uništiti maštu. No uz Ivanu se toga ne morate bojati. Osim svega već rečenog, ona poučava djecu o važnosti očuvanja kulturne tradicije, razvijanju spontanog pogleda na umjetnost i život te ljubavi prema prirodi i zemlji kroz kreativne radionicama koje organizira Udruga „Terra Podraviana" čija je osnivačica i glavna pokretačica.

Ljubav prema prirodi i sitnicama koje nam obogaćuju život te dugogodišnji rad s djecom koja znatiželjno promatraju svijet i postavljaju cijelo čudo pitanja inspirirao Ivanu za još jedno djelo - zbirku dječje poezije "Čemu služe stvari?" To je njena prva zbirka pjesama koja pršti od duhovitih, razdraganih, veselih stihova koji potiču maštu i daju odgovore na mnogobrojna pitanja kojima su malci obasipali svoju tetu Ivanu dok je radila u vrtiću pa im je ona odlučila odgovoriti stihovima. Ivana je od najranije dobi živjela u poticajnom okruženju, ispunjenom pričama, pjesmama, ljubavi prema prirodi, a već u osnovnoškolskoj dobi stvarala je vlastite književne i likovne uratke za koje je bila i nagrađivana, tako da će se o njoj još itekako čuti.

A sada malo o knjizi pjesama „Čemu služe stvari“. Kada smo je uzeli u ruke prvo smo primjetili da je... crno-bijela. I onda smo se uhvatili bojica i učinili je šarenom. I sretnom. A zatim smo krenuli čitati. Ne nekim strogim redoslijedom, već onako kako nas je koji naslov privukao. No, onda smo došli do toga da smo je (ipak) pročitali od korica do korica. I onda sve ispočetka! Ako nas pitate (a pod to nas ubrajam jednog znatiželjnog dječaka od četiri godine i jednu mamu koja nikada nije odrasla, ma što na to rekli uglas vaga i ogledalo) dakle, ako nas pitate, sve pjesmice koje se nalaze u ovoj knjizi su čarobne, i uđu tako super u uho da ih se više ne možeš riješiti... tako divne, odlične, simpa, opičene, smiješne, šašave i toliko zabavne da bi ih mogli čitati (i napamet recitirati) do besvijesti! I onda opet iznova... I uvrstili bi ih u sve čitanke i udžbenike i dječje antologijske knjige i sva mjesta gdje se takve pjesmice trebaju uvrstiti. A onda bi još i poželjeli da ih netko uglazbi. Da uz njih možemo čagati do mile volje. I uživati na popularnim rođendaonicama i sada malo manje popularnim čajankama, i na festivalima poput onog divnog iz malenog simpatičnog gradića Đurđevca kojeg sva djeca znaju a ime mu je Kukuriček. I tako dalje... I tako bliže....

Kada bi trebali izdvojiti koja nam je najdraža, tu bi se našli u problemu... jer nam sve do jedne dijele prvo mjesto! Od totalno super uvodne pjesmice  -„ čemu služi“ pa preko silno zabavne pjesmice „Oči u zidu“, do pjesmice za čitanje pred odlazak u krevet „Nebeski konjić“, urnebesno smiješne „Plačljive pjesme“, i svih ostalih... Neke su baš za one jako jako malene, a neke su pjesmice i za one mrvu veće. Zanimljivo je da potiču silu pitanja, komentara i ozbiljnu raspravu. Uglavnom, silno smo sretni što jedan primjerak ove knjige imamo u svojoj kućnoj knjižnici. I vjerujte nam da ćemo joj se vraćati stalno i opet i preporučamo ih svim mamama i tatama!  A za kraj još trebam nešto otkriti. Baš i nisam neki fan dječjih pjesmica jer znaju biti jako bedaste i glupave. Priznam samo manji broj autora. A među njima je definitivno i Ivana, a knjiga Čemu služe stvari će se u našoj kući još puno i često čitati.

U nastavku zavirite u knjigu kroz par Ivaninih pjesmica. Zbilja su poslastica za sve koji vole zabavne stvari....

BERAČ GLJIVA

POŠAO SAM U ŠUMU

BRATI GLJIVE

REKLI SU:

POSTOJE PRAVE I KRIVE.

OD NEKIH SE RADI

UKUSNO JELO

OD DRUGIH PRED OČIMA VIDIŠ BIJELO.

ZA PRVO SAM BRANJE

ODABRAO VRGANJE.

OZARILO MI SE LICE

KAD NAŠAO SAM

SUNČANICE.

DALJE SE NISAM USUDIO BRATI

JER TKO NIJE SKUŽIO NEKA SHVATI:

NAJLJEPŠE GLJIVICE,

ONE IZ SLIKOVNICE

OTROVNE SU KAO VRAG

NE POSTOJI IZRAZ BLAG

ZA TO LUDO ŠUMSKO BIĆE

KOJE ISPOD HRASTA NIČE!

 

OČI U ZIDU

IZ ZIDA ME GLEDAJU OČI.

MJESEC SVIJETLI U TAMNOJ NOĆI.

IZAŠAO SAM DA ZVIJEZDE GLEDAM

A SAD SE BORIM DA RAZUM NE DAM.

IZ ZIDA ME GLEDAJU OČI,

TEŠKO MI JE ZNAT' U SAMOĆI

VIDIM LI ČUDO SAMO JA

IL' ISTO BI VIDJELA ČOVJEKA DVA.

IZ ZIDA ME GLEDAJU OČI,

A ZATIM SIVI KAMEN SKOČI!

POSKOČIM I JA, PA KAŽEM:“GLE!“

A SIVI STVOR ODGOVORI:“KRE!“

CIPELE ZA SNOVE

IMAM SANDALE ZA PLAŽU

ŠTO U PIJESKU STOPE SLAŽU

IMAM ČIZMICE ZA ZIMU

KIŠU, SNIJEG I HLADNU KLIMU.

IMAM KUĆNE PAPUČICE

ZA PENJANJE GOJZERICE

IMAM TENISICE NOVE

IMAM CIPELE ZA SNOVE.

NJIH OBUJEM KAD MI SE SPAVA

KAD U OBLAKU JE GLAVA.

TA OBUĆA NIJE KRIVA

ŠTO JE SVIMA NEVIDLJIVA.

UZ MEĐUNARODNI DAN GLAZBE

Idejni tvorac Dana glazbe je poznati violinski virtuoz i muzikolog Yehudi Menuhin. On se tijekom cijelog života zagovarao za promociju glazbe u svim slojevima društva, kao i UNESCO-ove ideale mira i prijateljstva među narodima.

Meni je to divan i vrlo važan datum. Jer glazba zauzima jako velik dio mog života i života moje obitelji. I uže. I one šire. Ono što je Marcelu Proust značio kolačić Madeleine, to meni znače najrazličitije pjesme. Svoj bih život mogla opisati jednom podužom play listom najrazličitijih stilova glazbe. Iako nisam glazbenica, a nisam ni odrastala u obitelji glazbenika, imala sam veliku sreću da sam već kao malena djevojčica imala priliku pohoditi Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci kao i mnoge koncertne dvorane gdje sam slušala najkvalitetniju klasičnu glazbu. Roditeljima mogu zahvaliti što me nikada nisu ograničavali u istraživanjima i eksperimentiranjima, a svojim profesorima glazbe što su mi širili horizonte i poticali znatiželju. Glazba mi je važna poput zraka, gotovo da ne mogu funkcionirati bez nje. Stoga ne čudi ogromna kolekcija ploča, kazeta, cd-a i ostalih medija koji se mogu pronaći u obiteljskoj fonoteci. A slušala sam zaista svašta... Bilo je perioda u životu gdje sam eksperimentirala s neslušljivim proizvodima najobičnije buke u svrhu tako zvane umjetnosti, pa sve do vremena kada sam samo slušala određene izvođače.

Glazba ima posebno mjesto u mom životu. To mogu potkrijepiti i jednim vrlo zornim primjerom. Naime, u vrijeme trudnoće najviše su mi odgovarali The Higwayman, Travelling Wilburys, The Beatles, Bruce Springsteen, Nick Cave i Johnny Cash. Kada je moj dječak došao na ovaj svijet možete pogoditi koje je uspavanke jedino želio... Bilo je pomalo tragikomično njihati ga i pjevušiti mu: „I was a highwayman. Along the coach roads I did ride with sword and pistol by my side. Many a young maid lost her baubles to my trade, many a soldier shed his lifeblood on my blade. The bastards hung me in the spring of twenty-five
But I am still alive“. Ali klasične uspavanke nisu dolazile u obzir. Jednostavno nisu palile. I točka!

U našoj se obitelji dosta sluša The Beatles. U djetinjstvu je to bila glazba u terapeutske svrhe koju je moja mama slušala kada ju je boljela glava. I uvijek je djelovalo. Tako da smo doma znali: kad se slušaju Beatlesi, zna se što je na stvari. Ljubav prema Beatlesima je ujedno i jedna od ljubavi koja je spojila mene i supruga. I, unatoč tome što se trudimo ne nametati svoj glazbeni ukus našem djetetu, on je nekako došao do crtića „Yellow Submarine“. Naravno, sve pjesme koje se pojavljuju u crtiću zna napamet. I baš ga je slatko slušati dok ih pjevuši! Kad smo bili na redovnom pregledu kod pedijatra u jednom se trenutku obratio doktoru i pitao ga da li mu to na zidu visi slika „Papperland-a“. I, naravno, pjevao mu je. A doktor je pohvalio njegov izbor glazbe (Koprivnica je poznata po sklonosti rokerskom zvuku)...

Uopće se ne bih iznenadila kada bi mi jednog dana maleni došao s idejom kako želi svirati neki od instrumenata. I ovako mi već neko vrijeme govori i zorno (čitaj: glasno) daje do znanja kako su mu trenutni najomiljeniji instrument... bubnjevi.  

Danas, ako imate prilike pronađite neki od besplatnih koncerata i radionica koji se organiziraju s ciljem popularizacije glazbene kulture i sviranja instrumenata među mladima (i onima koji se tako osjećaju). Glazbenici amateri i profesionalci ciljaju na što veći broj ljudi, pa se njihovi besplatni nastupi i koncerti organiziraju na gradskim trgovima, ulicama, ali i javnim prostorima poput muzeja, kolodvora i slično. I, jednostavno se prepustite svim osjetilima. Uživajte!

Sretan vam međunarodni dan glazbe!

MUKE PO LIJEKU

Zoroxin kapi - fotografija je s interneta

Nemam pojma kako drugačije dati ime ovom postu, jer je ovo o čemu želim danas pisati zaista vrlo frustrirajuće. 

Odmah po porodu primijetila sam da moj maleni ima crvenilo oko lijevog oka. No, pripisala sam to samom porodu. Ionako sam se zaista naslušala priča o tome kako djeca, odmah po porodu, znaju biti jako smežurana, zgužvana, čak i pomalo deformiranih glavica. Uglavnom, nisam se previše uzbuđivala oko toga. 

Vrijeme je prolazilo, a naš je mališan lijepo napredovao i sve je bilo super. No, svaki puta kada smo ga vodili van ako je samo malo puhalo ili bilo hladnije, oko mu je jako suzilo, a i imao je vrlo česte konjuktivitise. 

Svaki puta kada bih to naglasila pedijatru, on bi me umirio riječima kako je to normalno jer se kod njega pokazalo da mu je suzni kanalić uzak i nedovoljno razvijen. Rekao je da mu masiramo suzni kanalić i da će sve biti u redu. Ako ne bude, može se obaviti propuhivanje kanalića kada bude malo veći. Ok. Uporno sam mu masirala kanalić, čistila oko, pazila da sve oko tog područja bude savršno čisto, no problemi su i dalje ostali. Kako se razvijao i postajao veći, upale oka i konjuktivitisi su se pojačali. Znalo se dogoditi da mu oba oka ujutro budu skroz zatvorena od izrazito jakog sekreta. I to je sve iritiralo. I peklo. Znam, jer sam u nekoliko navrata i sama dobila od njega. Sve smo uglavnom liječili najprije Ciloxanom, zatim Tobrexom (i kapima i mašću) i neki lijek na "D" kojem se nikako ne mogu sjetiti imena, no ništa nije pomoglo, pa sam odlučila otići potražiti drugo mišljenje privatnom oftamologu. Uzeli su nam bris oka i rezultat je bio zaraženost baketrijom  Haemophilus influenzae. Ta bakterija uopće nije bezazlena. Ukoliko dođe do fizičke povrede oka (na primjer uslijed ulaska pijeska u oči i ogrbotine) bakterija može uzrokovati gubitak vida. A moj maleni obožava pijesak i teško ga je kontrolirati dok se igra u vrtiću. Nije lako paziti na cijelu grupu djece i objasniti da se baš tom dječaku pijesak ne smije ući u oči!

Drugi problem bila je potraga za lijekom. Doktorica nam je prepisala lijek Zoroxin kapi i naglasila da nam sastav samo tog lijeka može pomoći. Uskoro smo se našli u problemu jer lijeka u ljekarnama nema. Nema ga na našem tržištu i vrlo je rijedak broj farmaceuta koji ga uopće poznaju. Tražila sam nešto slično, no takav sastav nema niti jedan lijek na našem tržištu! 

Ljekarna koja u našem gradu pribavlja Zoroxin kapi nije ga imala, a u drugima nisu znali za taj lijek. Uputili su nas i u ljekarnu Dolac koja uvozi takve ljekove, no rekli su da je nestašica. Osjećala sam se kao da smo u.... ne znam.... sedamdesetima. I kojekakvim restrikcijama. Uglavnom, okrenuli sve uzduž i poprijeko, pretraživali internet, zivkali na milijon strana... i onda preko drage prijateljice (koja sada živi u Kanadi) došli do naše spasiteljice (koja je u... Zagrebu). Tu se onda još dodatno zakompliciralo oko dostave jer sam u prvoj verziji željela osobno otići do Zagreba da se vidim s obje (jer je u međuvremenu prijateljica iz Kanade došla na odmor k svojima), no u tome me spriječila poplava u podrumu, pa smo dogovorile dostavu poštom. Dostava poštom je isto bila avantura za sebe, no to je druga priča. Samo mogu reći da je pošiljka s lijekom iz Zagreba do Koprivnice putovala više od tjedan dana, jer se našao neki pametnjaković koji je na ispravno napisanu adresu dopisao ime prigradskog naselja. Lijek je tu. Nakon punih 5 mjeseci započeli smo terapiju.

Kapanje oka 6 puta dnevno podjednako je iscrpljujuće i za djecu i za roditelje. No, ako želimo da sve bude kako treba moramo se strogo pridržavati pravila. U suprotnom, svi su napori bili uzalud. Prvih nekoliko ukapavanja prošlo je super, no onda se sve pretvorilo u borbu, iscrpljujuća uvjeravanja, beskrajna argumentiranja, strpljiva objašnjavanja, vrištanje.... Ma užas - jednostavno ništa nije pomoglo! Nakon što smo prve tri noći skroz isprekidano spavali i slušali izljeve bijesa i plača nemoći, odlučili smo promijeniti pristup. Ujutro smo uključili kompjuter, posjeli našu mudricu ispred ekrana. Pronašli gospona Gugla, utipkali riječ bakterije i odabrali pretraživač za slike. Ne moram naglašavati kako je kapanje sada dobilo skroz drugu dimenziju. Bez nepotrebnog natezanja. Još k tome dobiva silne pohvale na hrabrosti.

ZEMLJO OTVORI SE!!!

(Anegdote) 

Onaj osjećaj kad Vas Vaše zlato osramoti... iliti nije onako kako na prvi pogled izgleda.

Ima tome već neko vrijeme kada smo se trebali dati u potragu za novim papučicama jer smo kretali u vrtić. Sve smo lijepo dogovorili: probuditi ćemo se rano, obaviti jutarnju higijenu, doručkovati, mrvu se poigrati, prošetati, pa nakon ručka i popodnevne igre po nove papučice, a zatim po tatu na posao. Plan je zvučao savršeno. I o tome smo trubili svakodnevno da je maleni već danima ponavljao poput papige kako idemo po papučice, pa po tatu i onda svi  zajedno na sladoled.

I, napokon je stigao taj dan! Kupili smo savršene papučice. Baš onakve kakve je oduvijek želio. A zatim smo krenuli po tatu. Maleni je uzbuđeno skakutao ispred ulaza u tvornicu i čekao... I kada je sat konačno otkucao tri sata, rijeka ljudi krenula je prema izlazu. Mnogi su zastali kako bi nas pozdravili, malenog potapšali po glavi, štipnuli za obraze ili samo komentirali koliko je narastao. Konačno se pojavio i tata! Nakon pozdrava, tatini kolege su i dalje pričali s nama, a djetešce je počelo nestrpljivo cupkati i sve glasnije nas moliti: daaaaj tata, daaaj mama, idemo! Ajde tata, idemo domaaaa! No, nitko nije obraćao na nestrpljivog malca svi zadubljeni u razgovore, onak „s nogu“.

Dijete je i dalje povlačilo čas mene, čas tatu za hlače i sve glasnije govorilo: daj idemo, idemo, idemo doma! Na kraju je viknuo: mama, tata idemo doma! Idemo gledati gole dečke!

Ne moram ni naglašavati kako se društvo razišlo uz brzinski: bok! A tata i ja umirali od smijeha! Ti goli dečki su braća Meride hrabre iz istoimenog crtića, a možete ih vidjeti na linku ispod na 3 minute i 20 sekundi!

PS: Dobro smo prošli! Do dana današnjeg (a od tada je prošlo malo više od godine dana) nismo imali poziv socijalne službe. No, neki nas muževi kolege zaobilaze u širokom luku. Da mi je samo znati zašto?

Imate li i vi kakvu zabavnu anegdotu sa svojim mališanima?

Na 3:20 možete vidjeti scenu koja je oduševila našeg mališana 
https://www.youtube.com/watch?v=ikkQZVSrgiA

NJAM NJAM PIZZA

mališanu je ovo jedan od omiljenih aktivnosti u kuhinji

Djeca od malena imaju nepresušnu energiju i prirodno urođenu znatiželju. Sve ih silno zanima i sve bi željeli probati. Naš mališan od najranije dobi voli vrijeme provoditi u kuhinji i pomagati. Ponekad je njegova pomoć prilično izazovna, ali i čista uživancija. On jako mijesiti tijesto. Nije toliko bitno da li je slano ili slatko, stvar je u tome što se tada osjeća korisno i veliko.
Kako baš nema velik apetit i često se upravo radi njegove izbirljivosti ljutim, pokušala sam ga više uključiti u aktivnosti u kuhinji.

Mama, baš me maltretiraš s tim fotićem

Puno puta nam je toliko zabavno i lijepo pa zaboravimo zabilježiti fotoaparatom, no postoje dani i kada se toga sjetimo pa mogu poslužiti ovdje.
Danas smo radili njami, njam pizzu.
Recept je klasičan:

Za tijesto smo koristili:
600 grama glatkog brašna
1,5 dl mlijeka
1,6 dl vode
40 gr (jednu kockicu) svježeg kvasca
3 jušne žlice maslinovog ulja
1 jušna žlica šećera
1 čajna žličica soli
malo maslaca

Volim ukrašavati pizzu

Za umak smo koristili domaći umak od pelata

Za nadjev je poslužilo sve što smo pronašli u frižideru:
gljive,
sir gauda,
sir mozzarela,
pršut,
špek,
vrhnje,
paprika,
malo luka,
origano.

Ponekad se treba i kušati ono što se spravlja

U veliku plastičnu posudu stavili smo brašno, kvasac, vodu i mlijeko i umiješali tijesto. Mališan je uživao u ovom dijelu. Kada smo tijesto umješali, prekrili smo čistom krpom i stavili na toplo mjesto kako bi se tijesto diglo.
Dok se tijesto dizalo pripremili smo sve sastojke koje smo planirali staviti na pizzu. Sve smo narezali na sitnije komade i kako se tijesto u međuvremenu diglo, tijesto smo podijelili na 4 dijela. Nakon toga smo svaku kuglu rastegnuli u kalup za pizzu, uključili pećnicu na 220 stupnjeva i ukrasili pizzu. 

Njam njam pizza je servirana

Pizzu smo stavili u pećnicu i nakon otprilike pola sata uživali u mirisu i neodoljivom okusu.

UBERI PRIČU

Jednoga dana prije mnogo godina u mjesecu kada sve buja, raste i cvjeta jedna je književnica brala cvijeće i divila se kako od malene sjemenke koje je prije nekoliko mjeseci s mnogo ljubavi položila u zemlju, sada ubire plod: šareno, divno i mirisno cvijeće… razmišljajući tako, sjetila se da s istom ljubavi sadi i slova koja su u međuvremenu uz njenu posebnu njegu izrasla u vesele, šarene lijepo oslikane slikovnice koje skrivaju zanimljive priče. I dosjetila se! U zagrebačkom parku Ribnjak u svibnju 2005. godine organizirala je berbu svojih svježe izraslih slikovnica koje su samo čekale da uljepšaju dječji svijet. 

Slikovnice su visile s obližnjih stabala, a književnica Sanja Lovrenčić uz pomoć svojih prijatelja i jednog jako smiješnog klauna uljepšala je djeci i njihovim roditeljima jedno krasno sunčano prije  podne. Nakon što su se djeca nauživala krasnih priča dočekala su i svoj trenutak: odabranu su priču ubrala i odnijela doma. Zauvijek. Tako je nastao tradicionalni projekt „Uberi priču“ koje je godinama rastao, putovao i svake godine usrećilo srca sve više mališana  diljem Lijepe naše. Ovakvim zgodnim projektom potakla je djecu i njihove roditelje na važnost i ljepotu ranog otkrivanja čarobnih svjetova koji se skrivaju iza šume slova i što je još važnije, potiče ih na ljubav prema knjizi od najranije dobi. Osim toga, berba slikovnica simpatičan je i zgodan način da se mališani i njihovi roditelji i učitelji upoznaju s novim izdanjima domaće književne scene za djecu.

Ukoliko još niste bili na ovakvom događanju, a imate mališana koji bi volio ubrati svoju knjigu predlažemo Vam da sutra, 13. rujna u 11:00 sati posjetite gradsku knjižnicu i čitaonicu „Fran Galović“ u Koprivnici jer vas na Stručno-znanstvenom odjelu željno očekuju autorica projekta i književnica Sanja Lovrenčić, književnica Lidija Dujić i klaun Davor Peršić poznatiji kao Klaun Blento! 

A ovako je to izgledalo prije nekoliko godina...

MALA SPORTSKA ŠKOLA

Igre u dvorani srednje škole Koprivnica

U organizaciji Zajednice sportskih udruga grada Koprivnice dugi niz godina djeluje Mala sportska škola. Dva puta tjedno po 45 minuta u sportskoj dvorani srednje škole u Koprivnici educirane tete i stričeki provode univerzalni sportski program za djecu. Program dvoranskih aktivnosti se sastoji od programa Igre u dvorani namijenjenih za djecu od 2 do 7 godina starosti i Mini škole nogometa, ritmike i mini tenisa za dječake i djevojčice predškolskog uzrasta. 

Osim dvoranskih igara na lokaciji bazeni Cerine postoji program igara u vodi, a provode se i sezonske aktivnosti u vidu Igara na ledu i škole skijanja i snowboarda. 

Sve ovo navedeno uključuje puno smijeha, gomile raznih igara, odlično provedeno vrijeme i puno zabave. Nekoliko puta godišnje organiziraju se igre za roditelje i djecu, kada se mame i tate pridružuju aktivnostima. 

Početak rada grupa u dvoranama je 22.09.2014. godine, dok je početak igara na bazenu rezerviran za 30.09.2014. 

Za više informacija posjetite njihove službene stranice ZSU-KC  tamo imate raspored upisa i sve potrebno za upis.