ZAČARANI KRALJEVIĆ

Princeza i začarani kraljević

U davno doba živio kralj pa imao kćer, pravu ljepoticu. Njegov je dvorac okruživala šuma, u šumi je bio studenac, a uza nj se kraljevna voljela igrati svojom zlatnom loptom. Jednoga dana - pljus! - pdane lopta u studenac. Kraljevna počne plakati.

-Što se dogodilo kraljevno? - zakreketa neki glas. Ali nikoga u blizini nije bilo osim neke žabe.

-Govoriš li to ti, staro barsko pljuskalo? - šmrcne kraljevna. -Moja zlatna lopta pala je u studenac.

-Što ćeš mi dati ako ti je izvadim iz studenca?

-Što got poželiš, draga moja žabo, reče kraljevna. - Svoje haljine, svoje drago kamenje - pa čak i svoju krunu!

Žaba odgovori: - ne treba meni ni tvojih haljina, ni tvojih dragulja, niti tvoje krune. No ako pristaneš na to da me voliš i budeš moja prijateljica, ako budem smjela jesti iz tvog tanjura i spavati u tvome krevetu, tada ću ti vratiti tvoju zlatnu loptu.

-Obećajem ti, reče kraljevna, - dati sve što želiš

Žaba skoči u studenac.

-Ružne li žabe, posmisli kraljevna. Ništa drugo ne zna nego kreketati!

Žaba se doskora vrati, a u ustima joj zlatna lopta.

Silno se obraduje kraljevna, hitro zgrabi loptu pa potrča kući.

-Čekaj! Ne mogu trčati tako brzo kao ti! - zakreketa žaba.

Sutradan, kad je kraljevna objedovala s kraljem, začu se kucanje. Kad je vidjela tko je pred vratima, ona ih brže - bolje zalupi.

-Tko je to tamo, drago dijete?- upita kralj.

-Neka gladna žabetina- zadrhta kraljevna.

-A što li ta žaba hoće od tebe?

-Jučer mi je zlatna lopta pala u studenac i žaba je skočila u vodu i vratila mi je. Zauzrat obećala sam joj da će mi biti prijateljicom. Nije mi bilo na kraj pameti da će me pratiti sve do kuće. 

-Moraš ispuniti svoje obećanje, reče kralj.

I tako kraljevna otvori vrata, a žaba skoknu u dvornicu.

-Podigni me gore, - reče žaba kraljevni.

Kraljevna se gradila da nije čula. Kralj zapovjedi kćeri da digne žabu na stol. Tada joj žaba reče - Primakni mi malko svoj tanjur da mogu podijeliti hranu s tobom.

Žabi je hrana išla u tek, pa je mljackajući pojela svoj dio, a kraljevna jedva da i dotaknu svoj.

Poslije nekog vremena žaba reče - Umorna sam. Pođimo spavati u tvoju postelju.

Kraljevna udari u suze, ali kralj joj reče - prihvatila si njezinu pomoć. Nije red da postupiš drukčije od nje.

Princeza prihvati žabu s dva prsta, odnese je u svoju sobu i baci u kut. Ali kad je legla u postelju, žaba skoči na jastuk i reče - Ja hoću ovdje spavati!

-Pusti me već jednom na miru! Poviče princeza i tresne žabom o zid. Na njezino zaprepaštenje, žaba se pretvori u krasnog kraljevića!

-U žabu me pretvorila vještica, objasni joj on. - ali tvoje obećanje da ćeš me voljeti skinulo je s mene čini! Pođimo na počinak, a sutra ćemo put mojega kraljevstva.

Idućeg jutra stigne kočija. Kočijaš je bio Henrik, kraljevićev stari sluga, koji je bio toliko nesretan kad je njegov gospodar bio pretvoren u žabu da mu je kovač morao pričvrstiti tri željezna obruča oko srca, kako mu ne bi prepuklo od tuge. Kad su se vozili, kraljević i kraljevna začuju jak prasak. Kraljević poviče - Henriče, kočija se slomila!

- Nije to kočija, moj gospodaru, odgoori Henrik. - to je željezni obruč oko moga srca!

Dvaput su još čuli prasak i svaki put pomislili kako se to kočija slama, ali bio je to samo slijedeći željezni obruč koji je padao sa srca staroga Henrika, srca koje je iznova zakucalo radosno i sretno.

(njemačka bajka)