BOŽIĆNA ČESTITKA

Od silnih misli koje bih željela podijeliti, na kraju ništa smisleno ne mogu izreći. Meni je božićno vrijeme izvor velike radosti, vrijeme kada osjećam veliku ljubav, zahvalnost i radost u srcu. No u isto vrijeme, to je doba kada se preispitujem, kada analiziram, kada se sjećam i koliko je lijepo, toliko je i snažno, možda i teško. Puno je osjećaja tu i sve je jako intenzivno: od mirisa klinčića, cimeta, suhih agruma, svijeća, iglica bora, svježine, pečenih keksića i kolača, teških mirisa vanilije, kuhanog punča i vina pa preko okusa slatkoće najfinijih božićnih pripravaka, najboljih vina, likera, sokova, tople čokolade i kakaa, zatim su tu zvuci. Zvuci božićnih napjeva i veselih božićnih pjesama koji nas prate kuda got zašli, zvuci zvončića, velikih zvona crkava koje nas pozivaju na molitvu, šuškavo omotani darovi, zvuci glasova u kojima ljudi žele svima svega lijepog, onda su tu osjeti dodira, zagrljaja voljenih, stiskanja ruku, poljubaca, do opipa omotanih darova ispod bora, pikanja iglica dok se bor kiti,  mekanih šalova kapica i rukavica koji nas miluju dok izlazimo van.... a oči nas časte raskoši koja se razlijeva na sve strane... šarenilo božićnih lampica, sjajne kuglice, vatrometi boja, zelenilo, pomno uređene kuće i okućnice, pažljivo posložene boje, sjajni papiri salonskih bombona, licitarska srca, slama.... jasle... Na koncu su tu srcedrapaljne priče o potrebitima kojih se sjete samo u ovo doba godine.... i.... sve je toliko snažno, toliko intenzivno da se neki ljute koliko im Božić ide na živce. 

A zašto je tome tako? Domaćice padaju s nogu ne bi li ispekle najviše kolača i keksića, u firmama se trude zadnjih dana napraviti rekord i preteći prethodnu godinu, s radija se između božićnih pjesama velike korporacije natječu u davanju popusta, svi moraju kupovati, svi juriti, sve treba biti kao na fotografijama iz mondenih časopisa, svi se trebaju smijati, biti jako veseli, zaljubljeni, sve treba biti savršeno! Od jelke koja mora biti postavljena u točno vrijeme s točnim rasporedom kuglica, do toga da se ne smije dogoditi da nema pečenja, obilja na blagdanskom stolu i poklona... puno puno poklona! Djecu se tjera u sobu jer samo smetaju, a onda se zahtjeva da se smiješe na fotografijama, i da su radosna i vesela....

I svi se u toj silnoj želji za savršenim danima potroše i onda psuju, ljute se, trube u automobilima, razočarani su, piju, pucaju petardama i psuju na Božić, zaboravivši što Božić u biti jest. Od svega nagomilanog u cijeloj ovoj priči zaborave koji je to dan i u čiju se čast hvalisamo raskoši. 

Kao da zaboravljamo od čega se sve Božić sastoji. Božić je rođendan. Izvor velike radosti. Izvor svega čuđenja svijeta, gledanja svijeta djetinjim očima, čarolije u kojoj je sve moguće samo ako joj otvoriš svoje srce. Božić je više od vjerovanja, više od davanja, više od svega.... To je sve samo ono što se na kraju vidi. Za mene, čarolija Božića puno je snažnija i veća i samo usrdno molim da mi mali Isus podari snage da mogu prenijeti ono što nosim u srcu bez straha da će me ismijati zbog djetinjeg ponašanja. Želja mi je da svi osjete, dožive radost u svojim srcima i da shvate što je prvi božićni dar! Onako kako je to lijepo rekao Richard Paul Evans u knjizi Božićna kutija: "Sveti je sadržaj kutije roditeljska čista ljubav prema djetetu, koja se prvo manifestirala Očevom ljubavlju za svu Njegovu djecu, dok je On žrtvovao što je najviše ljubio i poslao Svoga sina na Zemlju toga davnog Božića. Sve dok zemlja živi, i dulje, ta poruka nikada neće umrijeti. Premda mrzli vjetrovi života mogu zalediti mnoga srca, ta će poruka sama štititi srce od životnih oluja. A za mene, dokle god budem živio, čarolija unutar božićne kutije nikad neće umrijeti. Nikada."

Mi smo tu kako bi voljeli. Kako bi voljeli i kako bi brinuli o drugima. Mi smo tu da gorimo i izgaramo za druge. Mi smo tu kako bi molili. Koga god molili, samo kako bismo molili dobru, kako bismo molili radosti i sreći. Koga god molili samo kako bismo molili miru i razumijevanju. Kako bismo molili zajedništvu.

Od srca vam svima želim blagoslovljen i radostan Božić uz želju da nikada ne zaboravite koji je prvi božićni dar!

BANANE U PIDŽAMI - RECEPT ZA SUPER FINI DORUČAK

Imati jako izbirljivog mališana ponekad je pravi izazov i zahtjeva veliku dozu kreativnosti, umijeća kombiniranja i povrh svega strpljenja. Nije da sam baš prvak u svemu navedenom, ali velika je stvar to što me mališan potiče na sve najbolje! 

svježi sir, med i cimet

 

Jutros se probudio i za doručak zaželio ni manje ni više nego - banane u pidžami! Kada sam ga pitala da li je to vidio negdje, rekao je da ih je sanjao. Nakon što sam pokušala razno raznim pitanjima doći do što je moguće više informacija o tome kako te banane izgledaju upustila sam se u nešto čemu ni sama nisam znala ishod. 

Uglavnom, u frižideru sam imala veće pakiranje abc sira i paketić tortilja na akciji, u kuhinjskom ormaru cijanski cimet, med od bagrema i kestena, banane i  .... krenula sam u izradu. 

Sastojci:

• 1 veće pakiranje abc sira
• 1 čajna žličica cijanskog cimeta
• 2 jušne žlice meda
• 3 zrele banane srednje veličine
• 3 tortilje srednje veličine

Priprema:

1. Kremasti sir, med i cimet pjenasto umješati u manjoj zdjeli.
2. Poprskati tortilju, namazati sir na tortilju.
3. Položiti cijelu bananu na tortilju i zamotati je.

Banane u pidžami

4. Tortilju s bananom staviti u ugrijanu tavu i peći kratko dok s obje strane tortilja ne postane zlatnožute boje.
5. Izvaditi tortilju na tanjur, narezati na manje komade i servirati.
6. njam njam


Banane u pidžami su ispale jako fino iako na fotografiji koju smo na brzinu okinuli i nisu baš nešto. Uglavnom, izbirljivac zadovoljan. Zasitno i fino. Misija uspjela!

BEDASTOĆE

Nikad kraja anegdotama našeg mališana. Jučer je bio posebno zanimljiv. Tik prije večernjeg rituala bio je prilično ljut. Najviše zbog ugašene televizije i crtića kojeg je gledao po ne znam više koji put. 

Kaže on meni -Mama, ne znam zašto je tata tebe zaženio?

-Kako to misliš?

-Pa, tako… Zašto je TEBE zaženio? Ja neću TEBE! Ti si užasna i tjeraš me prati zube i ne daš mi gledati crtiće. I dosadna si. I imaš glupe naočale.

(Skidam ih) – Vidiš, nemam ih više!

-Ma imaš, ali si ih skinula. Ne vidiš bez njih. I ideš mi na živce.

-Dobro, ako ti toliko smetam idem ti pomoći spakirati torbu pa idemo pronaći drugu mamu.

-Ma, ne bih ja sad. Malo sam umoran. Da li može sutra?

-Može.

-Ok. Ali još se ljutim. Samo da znaš.

-Znam.

Nakon što je oprao zubiće, umio se, obukao pidžamu i udobno se smjestio u krevet viče – Mamaaaaa, ja sam žedan!

(Donesem mu piti)

-Mamaaaaa! Hoćeš mi čitati priču?

-Ma ja sam dosadna, zar si zaboravio?

-Ma nisi, ja te jaaaaako volim!

-Ma da? Od kada to?

-Ma uvijek… Samo ti u mene uđu neke bedastoće pa onda radim gluposti.

-A kako ti uđu?

-Ma, ne znam ni sam. Samo se pojave. Ali sada su otišle. Se ljutiš?

-Naravno da se ne ljutim i znaš da te volim najviše na svijetu. Čak i s bedastoćama.

(zagrljaji i puse)

Izbavitelji-izdavač Egmont

I priča za laku noć. Večeras je odabir pao na Izbavitelje.

IZGUBLJENA IGRAČKA - PREDSTAVA DJEČJEG VRTIĆA SMIJEŠAK

predstava "Izgubljena igračka" dječjeg vrtića Smiješak Koprivnica

Predstave u kojima glavne uloge imaju tete tradicija je koprivničkih vrtića. Budući da smo naše predstave propustili zbog bolesti mališana, uputili smo se na predstavu dječjeg vrtića Smiješak, čije su tete pripremile predstavu "Izgubljena igračka" koja se igrala u dva termina: jedna za polaznike vrtića 09. prosinca, i druga 10. prosinca namijenjena svoj djeci grada i okolice. Predstava je održana u dvorani "Domoljub" pod pokroviteljstvom Pučkog otvorenog učilišta.

Radnja predstave ukratko je išla ovako: mala je djevojčica izgubila lutku Nanu i zbog toga je bila jako žalosna i plakala za njom. Tražeći je, našla se u šumi gdje je upoznala razne zanimljive šumske stvorove koji su joj postali prijatelji i pomogli joj u njenoj potrazi. Lutku je ukrala zla vila jer je mislila da je to jedini način da primi neki dar. Na kraju je naučila kako je lijepo biti dobra i postala je dobra vila. Naravno, svi su na kraju bili sretni. 

na kraju predstave

Oduševilo me to što su tete vrhunski odglumile svoje likove, unatoč tome što nisu profesionalne glumice. Djeca su se vrlo lako udubila u sadržaj i aktivno sudjelovala u predstavi. Naš je mališan vikao vuku neka se bolje sakrije "jer ga vidi", a zloj je vili vikao da nije vila nego vampir zbog plašta kojeg je nosila. Iako se ispočetka malo bojao, na kraju je bio oduševljen svime i nije se dao kući još dugo nakon samog kraja. Odlična predstava, savršene glumice - tete. Oboje smo uživali i bili zabavljeni svo vrijeme trajanja predstave, a na kraju su još sva djeca dobila Kiki bombone kao dar od sada dobre vile, djevojčice koja je pronašla svoju lutku Nanu, strašnog zeca, uplašenog vuka i lukave tete lije. Iskreno preporučamo sve nadolazeće predstave dječjeg vrtića Smiješak iz Koprivnice.  

Sve zanimljive aktivnosti vrtića Smiješak iz Koprivnice možete pratiti na njihovim službenim web stranicama koju možete pronaći ovdje

FINA NINA I DIVOTAN BOŽIĆ

"Fina Nina i divotan Božić" Jane O'Connor

Fina Nina i divotan Božić slikovnica je koju je napisala Jane O'Connor, ilustrirala Robin Preiss Glasser, a prevela Lara Holbling Matković. 

Nina je djevojčica sa stilom. Ona voli raskoš, šljokice, prekrasne dekoracije, eleganciju i poklone. Ona kaže kako nikada nije kasno krenuti s pripremama za Božić jer je ona još u ljeti kupila prekrasnog anđela za vrh bora koji se okreće i svira. Osim toga, Nina je jako pažljiva. Svim ukućanima priprema darove. Ne zaboravlja ni svoje lutke, a ni kućnog ljubimca kojeg jako voli. Obožava sa sestrom izrađivati božićne kolačiće koje ukrašava šarenim mrvicama. 

S mamom, tatom i sestrom ide u potragu za najvećim i najraskošnijim, najmirisnijim i najljepšim božićnim drvcem.

Od sveg uzbuđenja dogodila se i jedna nezgoda koja je mogla upropastiti čitavo slavlje, no djed je spasio stvar i sve je postalo čak i bolje! 

Fina Nina voli koristiti neobične, grandiozne riječi koje koriste profinjeni odrasli. I to ju čini jako neobičnom i simpatičnom djevojčicom.

Mališan je isprva rekao da mu se slikovnica uopće ne sviđa jer je "jako za cure", ali nakon par čitanja postala mu je jako zabavna i simpatična. Posebno šljokice, šarene ilustracije i neobične riječi koje se baš i ne koriste jako često (grandiozan, divotan, naslijeđe, kompromis, koledanje i mnoge druge)  

Ocjena: tekst 9/10

ilustracije 10/10

VILA KAO ŽIVOTNI POZIV ILI KAKO ŽIVJETI U BAJCI 24 SATA NA DAN?

Nevjerojatno je koliko me inspiriraju tople priče o ljudima koji su ostvarili svoj životni san i žive svoj život kako bi drugima služili uljepšavajući im njihov. Neki od njih koji doslovce žele živjeti u bajci, odabiru poziv glumca i na taj način žive različite živote. Meni je neobična priča iz američkog grada Ely iz Minnesote o djevojci - vili. Vili u ljudskom obličju. 

Izvor: facebook stranica Twig the fairy

Njezino je ime Kathy Gfeller koja je čitav svoj život živjela u svom čarobnom svijetu mašte. No, kako živi i u stvarnom svijetu trebala je svoja tumaranja beskrajnim prostranstvima i istraživanja okolnih šuma i šumaraka zamijeniti nečim manje maštovitim kako bi preživjela u našem svijetu. Iz tog je razloga odlučila studirati umjetnost i kiparstvo na sveučilištu Mankato State. Nakon što je diplomirala razmišljala je o tome što bi mogla raditi, a da u tome uživa i da može plaćati račune. Sve je krenulo naizgled slučajno. Kathyni prijatelji tijekom studija radili su na renesansnom festivalu i nagovorili ju da im se pridruži na audiciji u kojoj su tražili likove kako bi ih utjelovili u bajci. Naravno, ulogu je dobila, no nije u potpunosti bila zadovoljna onim što su joj namijenili. Pojam vile u koju su je pretvorili bila je daleko od onog kako ih je ona zamišljala. 

Izvor: facebook stranica Twig the fairy

Iduće se godine vratila i rekla im kako bi željela utjeloviti lik iz bajke koju je oduvijek tražila kao dijete. Tako je nastala nadaleko poznata čarobna Twig Oaklyn Flewinia Thistlebottom, nadaleko poznata kao Twig the Fairy.  Twig, što znači grančica, sramežljiva je, nevina, nestašna, bajkovita, zaigrana žena - vila. Djecu očarava svojim plesom i sviranjem panove frulice. Ime Twig je odabrala zato što se osjećala poput malene šumske vile koja obožava prirodu, a željela je ujedno da ime bude super slatko.  Prvi puta sam naletjela na njenu web stranicu prije pune četiri godine i od tada pratim njen rad. Na žalost, nisam imala prilike posjetiti ni jedan od festivala na kojima se pojavljuje, ali redovito pratim sve što se o njoj pojavi na youtube, njenoj web i facebook stranici. 

Izvor: facebook stranica Twig the fairy

Na renesansnim festivalima stidljivo gleda svoju publiku, svira im svoju panovu frulicu, pleše, djevojčice i dječake dariva kamenčićima i sličnim sitnicama, posipa ih vilinskim prahom i fotografira se s njima. Nikada ne govori, a kada su ju u jednom intervjuu pitali zašto, odgovorila je kako bi na taj način oduzela puno čaroliji i mističnosti koju oko sebe stvara. Tako ostavlja prostor publici koja na taj način postaje kreativnija. Često ističe koliko su djeca prekrasna i koliko divnih priča o sebi čuje iz njihovih usta. Naravno, bilo je i neugodnih situacija kada bi pijani pojedinci zaključili kako je super nabacivati se jednoj vili i obraniti se od njih mogla je samo glasnim sviranjem, bacanjem prašine ili bijegom. Srećom, takve su situacije izuzetno rijetke. Puno je više prekrasnih, toplih priča. Uz pomoć Twig, Kathy je pronašla svoj životni cilj, svoju ulogu u svijetu, prekrasna iskustva, nevjerojatne tople ljudske priče i divne prijatelje.

Izvor: facebook stranica Twig the fairy

Danas, u svojoj 32 godini postigla je puno više nego što je zamišljala na početku svoje avanture kao vila. Osim kao vila okušala se i u ulozi sirene. Objavila je prekrasne slikovnice koje možete pronaći u njenoj web trgovini, ima svoju web stranicu, puno ljudi i djece koji prate i cijene njen rad putem facebook stranice. I... najvažnije od svega: sretna je i svojim pozivom uljepšava život mnoge djece i odraslih! 

Živjeti u bajci (ipak) je moguće! :)   

 

BEZ NASLOVA

Jučer sam išla kasno poslije podne na roditeljski sastanak u vrtić. Došla sam prva i malo sam neobavezno popričala s tetom. U toku sastanka nisam mogla ne primijetiti obješena lica, odsutne poglede i teške osjećaje roditelja u prostoriji. Većina ih je bila turobna. Ok, razumijem, znamo svi biti umorni nakon posla i svega, ali mene ti prazni pogledi počinju brinuti.

Iz tog sam se razloga u par navrata javila za riječ i ispričala neke svoje smiješne anegdote. Nitko se nije nasmijao. Sad… da li sam pogriješila trenutak ili imam uvrnuti smisao za humor ili je ipak problem druge naravi, zaista ne znam. Ali tužno mi je sve to.

Ujutro, pod vrućicom i s teškim kašljem dolazim na posao. Pozdravljam kolegicu i pitam je kako je. Žena mi u vremenu koliko nam treba uspeti se stepenicama u zgradu ispriča toliko negativnosti da sam požalila što sam tako nesmotreno postavila pitanje. Kolegu kojeg srećem na hodniku isto pitam kako je. On odgovori (ali baš uvijek): „Ne tak dobro kao ti!“ Sad… meni nije jasno…. Mislim, imam i ja svoje loše dane, ali sretna sam. Imam zdravo dijete. Zdravog supruga. Dobre svekrvu i svekra… obitelj, prijatelje, preslatkog miceka, relativno poplaćene račune, posao (za sad, jer sam na određeno). Sretna sam i zahvalna na svemu tome. Jest da bih poželjela imati kojih četrdesetak kilograma manje, neki lijep komad lijepo skrojene odjeće, svoju kućicu, svoj mali kutak, divno dvorište prepuno cvijeća, i još koje dijete i psića. I posao koji me ispunja i kojeg volim, kojim bih mogla širiti radost i sreću. No, trenutno toga nemam. Pa se trudim barem ovo potonje raditi u ovim uvjetima u kojima se nalazim. A taj gospon koji osjeća da mu je gore nego meni ima zdravu pametnu djevojčicu, redovan posao, duplu plaću, suprugu zaposlenu za stalno s duplom mojom plaćom, nov novcat auto, svoju kuću, sve „onako po špagi“ i stalno kuka. Nije dobro. Kada me nazove jedna poznanica zove samo kako bi se istresla i dva sata u komadu priča koliko joj je koma jer joj nisu završili njenu najnoviju terasu na trećoj kući, pa je morala odgoditi put na Barbados i morala je vratiti auto jer nisu pogodili boju koju je naručila i to ju toliko muči i smeta i toliko je sva pod stresom da ne može normalno funkcionirati.

Ne razumijem zašto toliko kukamo i zašto toliko, kao narod, koristimo antidepresive? Moj antidepresiv je moj smješko koji me i kad sam najgore digne da budem najbolje! Svi nešto pljuju po državi, po politici, po vladi, po ovome, onome, susjedu, prolazniku, ljudi se ovdje tuku u čekaonici kod doktorice koja je divna i beskrajno čovječna i strpljiva, ovdje vam pičkaraju na semaforu, u banci, na parkiralištu, u redu za kruh, u parkiću…. I zaista je teško održati čitav dan vedar pogled na svijet.

No, i dalje se trudim jurišati na neke svoje vjetrenjače. Unatoč tolikoj nepravdi koju znam doživjeti. No, ako uspijem djelovati na jednu osobu koja će nastaviti tako mijenjati svoj mikro svijet, učinila sam jako puno! Pa se ne dam.

O, da… Razmišljam i o seobi van. Jer imam iskustva. Bila sam. I vidjela. I bilo je puno lakše. I ljepše. I upoznala sam divnih, predivnih ljudi. Još mi je teže kada čitam pozitivna iskustva. Ljudi kao da su miljama daleko od naših prizemnih stvari….No, ako odem… ostavljam mjesto za još više depre. A ja želim ovdje saditi cvijeće. I radost. Možda (čak) i pusti korijenje.