subota, 22. prosinca 2012.

PRIČA O MALENOM JOSEU

Prije jako puno godina, toliko puno da smo i zaboravili kada, u jednom selu u južnom Brazilu živio je dječak od sedam godina po imenu Jose. Dječak je vrlo rano ostao bez oba roditelja pa ga je usvojila njegova teta, velika škrtica od žene, koja mu, i unatoč tome što je imala jako puno novaca, nije kupovala gotovo ništa.

Kako je živjela jako bogatom susjedstvu, Joseova teta je iskoristila svoj utjecaj kako bi natjerala direktora škole da prihvati njenog nećaka za desetinu mjesečne školarine. Zaprijetila mu je da će se žaliti županu ako ne prihvati mališana. Direktor nije imao drugog izbora i primio je Josea, ali je zato uvijek, kad mu se pružila prilika, tjerao  učitelje da ponižavaju malog Josea. Nadao se da će se dječak početi loše ponašati, pa će tako imati razlog da ga izbaci iz škole. Ali Jose, koji nije znao za ljubav, vjerovao je da je život takav, i nije se bunio protiv toga. 

Bilo je Badnje veče. Svi su učenici trebali prisustvovati svečanoj misi u jednoj crkvici, dosta udaljenoj od sela, jer je lokalni svećenik otišao na put. Na putu prema crkvici svi su dječaci i djevojčice s oduševljenjem pričali o tome što će sliejdećeg jutra pronaći kao pokon ispod bora: modernu odjeću, skupe igračke, slatkiše, bicikle, mnoštvo zabavnih sitnica.... Svi su bili lijepo odjeveni, onako kako to biva u dane blagdana. Samo je mali Jose bio kao i do sada: i dalje je bio odjeven u svoju otrcanu odjeću i stare sandale koje su mu već bile jako tijesne (tetka mu ih je kupila kada je imao četiri godine i rekla mu da će dobiti nove kada napuni deset). Neka su ga djeca s čuđenjem zapitkivala zašto izgleda tako jadno i prigovarali mu govoreći koliko ih je sram imati za prijatelja nekoga tko je tako bijedno obučen i obuven. No, budući da mali Jose nije znao za ljubav nisu ga ni opterećivala njihova pitanja.

No, kada je ušao u crkvu i začuo svečani zvuk orgulja, promatrajući prekrasan sjaj bezbroj upaljenih svijeća i sve te ljude koji su bili odjeveni u svoje najljepše ruho... ljude koji su došli sa svojim obiteljima, koji su grlili svoju djecu, Jose iznenada osjeti kako je najnesretniji dječak na svijetu.

Nakon svete pričesti, on, umjesto da se vrati ostalim učenicima, on sjedne na prag crkvice i gorko zaplaka. Iako nikada nije znao što znači ljubav, u tom je trenutku osjetio jedan snažan osjećaj. Osjećaj kako je biti potpuno sam, odbačen od svih, ostavljen sudbini na volju, bez igdje ikog svog.

U tom trenutku Jose je pored sebe ugledao jedno bosonogo dijete, bijedno poput njega. Budući da ga nikada prije nije vidio, pretpostavio je da je stigao iz daleka, hodajući dugo kako bi ovdje stiglo. Pomislio je: "Jadno dijete, sigurno ga jako bole noge... Dat ću mu da obuje jednu moju sandalu, da mu makar upola ublažim njegovu bol." Jer, Jose je jako dobro znao za patnju i nikako nije žalio da je i drugi proživljevaju. Ostavio je djetetu jednu sandalu, a s drugom na nozi krenuo je natrag u svoje selo. Obuvao je sandalu čas na jednu, a čas na drugu nogu kako ne bi previše izranjavao tabane svojih nogu od oštrog kamenja na putu. Čim je stigao kući, tetka vidje da mu nedostaje jedna sandala i vičući mu zaprijeti da će ga, ako je ne nađe do jutra, jako kazniti.

Jose je u krevet otišao sa strahom jer mu je itekako bilo poznato kakve je kazne primjenjivala njegova zla teta. Cijelu noć se tresao od straha, jedva malo odspavavši tik pred zoru. I samo što je zaspao, začu glasove iz dnevnog boravka. Teta dotrči do njegove sobe i vičući ga upita što se to događa. Jose, još bunovan od sna ode u sobu s borom i vidje na sredini sobe sandalu koju je ostavio djetetu u crkvici. Oko sandale nalazili su se pokloni: razne igračke, bicikli, tricikli, slatkiši, autići, odjeća... Susjedi su ogorčeno vikali da su im djeca opljačkana, jer kada su se probudila, ispod svojih borova nisu našla poklone.

Točno u tom trenutku stigao je svećenik iz crkve u kojoj su večer prije svi bili na svečanoj misi. Uleti bez daha u sobu i reče: "Na pragu kapele pojavio se kip djeteta Isusa, odjeveno u zlato, ali obuveno sa samo jednom jedinom sandalom!"

Nakon njegovih riječi nastade tišina. Ljudi krenu zahvaljivati Bogu i njegovim čudima, a zla se teta rasplaka i zamoli za oproštaj, a srce malog Josea ispuni se ogromnom ljubavlju i sve od tada bijaše dobro!

petak, 21. prosinca 2012.

USUSRET BLAGDANIMA

ZNANSTVENI DOKAZ DA DJED MRAZ NE POSTOJI

Ovo sam davno pročitala i bilo mi je silno zabavno i smiješno zato sada stavljam ovdje :) Na žalost, autor mi nije poznat. Šteta.

Na svijetu postoji otprilike 2 milijarde djece (osoba ispod 18 godina).
Ipak, kako Djed Božićnjak ne posjećuje Muslimane, Hinduse, Židove i Budiste, količina posla za Božić se smanjuje na 15%, odnosno sveukupnih 378 milijuna djece (prema Uredu za populacijske statistike). Prema prosjeku od 3.5 djece po kući, Djed Božićnjak mora posjetiti 108 milijuna domova, ako pretpostavimo da u svakoj danoj kući postoji barem jedno dobro dijete.
Djed Božićnjak ima oko 31 sat Božića za rad, zahvaljujući različitim vremenskim zonama i Zemljinoj rotaciji, te ako pretpostavimo da putuje sa istoka na zapad (što se čini logičnim). Tako dobivamo da Djed Božićnjak posjeti 967.7 kuća u sekundi. Prema tome, za svaki dobar dom sa dobrim djetetom, Djed Božićnjak ima oko tisućinu (1/1000) sekunde da zaustavi sanjke, iskoči, uzme darove, uskoči u dimnjak, napuni čarape, nađe bor, ostavi ostatak darova pod borom, popne se natrag kroz dimnjak, uskoči u sanjke i dođe do slijedeće kuće.
Pretpostavljajući da je svih 108 milijuna stajališta jednako raspoređeno po Zemlji (samo u svrhe našeg proračuna), govorimo o 1.24 kilometra razmaka od jedne do druge kuće; iz čega proizlazi ukupan put od 120.8 milijuna kilometara, ne uključujući Božićnjakove odlaske na WC ili stanke za jelo / piće. Iz navedenoga proizlazi da je brzina Božićnjakovih sanjki oko 1080 kilometara u sekundi (3200 puta veća od brzine zvuka!). Za usporedbu, najbrže ikad stvoreno vozilo, svemirska sonda Odisej, ide 'svega' 45 kilometara u sekundi (162.000 km/h), a normalan jelen najviše 24 km na sat odnosno 0.0066 kilometara u sekundi.
Teret saonica je također jedan vrlo interesantan element. Pretpostavimo da svako dijete ne dobije ništa više nego jedne kutija Lego kockica srednje veličine (oko 860 grama). Tada je ukupna masa tereta na Božićnjakovim saonicama nešto veća od 500 tisuća tona. Na tlu, normalan jelen ne može vući više od oko 138 kg. Ako uzmemo da Božićnjakov leteći jelen može vući 10 puta više, Djed Božićnjak bi trebao oko 360 tisuća letećih jelena da povuku saonice. Masa tolikog broja jelena povećava sveukupnu masu saonica za oko 54 tisuća tona, odnosno za oko 7 puta mase Kraljice Elizabete (broda, ne vladarice).
Oko 600 tisuća tona putujući brzinom od 1080 km/s stvara nezamisliv otpor zraka - takav otpor kakav bi zagrijao jelene toliko jako koliko se zagrije svemirski brod koji ponovno ulazi u Zemljinu atmosferu. Prednji par jelena apsorbirao bi oko 14.3 kvintilijarde džula energije u sekundi. Ukratko, taj par bi se, čim krene, pretvorio u nimalo lijep prizor živih baklji, izlažući jelene iza njih, te dovodeći do lančane reakcije u kojoj bi svih 360-ak tisuća jelena izgorilo za oko 4.26 tisućina sekunde, odnosno točno na vrijeme da Djed Božićnjak dođe do pete kuće na svom putu.
Djed Božićnjak bi, kao rezultat akceleracije sa 0 km/s na 1080 km/s u tisućini sekunde, bio izložen akceleracijskoj sili 17.5 tisuća puta većoj od one maloga g, tj. 175.000 m/s^2. Djed Božićnjak mase 115 kg (što je vrlo malo za Djeda Božićnjaka) bio bi prikovan za kraj svojih saonica sa 1.984.906,9 kilograma sile, što bi mu trenutačno smrvilo kosti i organe pretvarajući ga u kašastu ljubičasto-crvenkastu tekućinu.

subota, 8. prosinca 2012.

ZVIJEZDA PADALICA

Zvijezda padalica
Zvijezda padalica je najčešće u Zapdnom svijetu simbol Rođenja malog Isusa, no ova je priča Indijanskog porijekla koja se prenosila s koljena na koljeno u plemenu Čejena:

Jedne ljetne noći ležahu dvije djevojke izvan šatora, promatrajući zvjezdani svod. „Pogledaj onu tamo!“, reče Prva djevojka. „Najsjajnija je od svih. Voljela bih se za tu zvijezdu udati.“
Sutradan skupljale su te dvije djevojke drva, kadli ugledaju dikobraza kako se penje uz drvo.
„Ja ću ga uhvatiti i donijeti“, reče Prva djevojka, pa se stane uspinjati uz drvo za životinjom. Dikobraz se penjao i penjao, izmičući joj stalno izvan dohvata ruke, ali ni Prva djevojka nije odustajala.  
„Siđi, siđi!“, preklinjaše je Druga djevojka, ali Prva je djevojka već bila toliko visoko da je nije mogla čuti.
Bor se dizao i dizao uvis, sve dok nije dosegnuo nebeski svijet. Prva djevojka počne jecati od straha, vidjevši koliko visoko se popela. Tada reče neki glas: „Ne plači! Ja sam Najsjajnija zvijezda i želim da se vjenčamo!“
Prva djevojka i Najsjajnija zvijezda se vjenčaju. Najsjajnija zvijezda reče svojoj ženi da u nebeskome svijetu može činiti što je volja, ali neka nikako ne dira niti jednu bijelu repu koje tu rastu, jer će se, ako to učini, sigurno dogoditi nešto strašno.
Sretno su živjeli i uskoro dobili dijete. Ali Prva djevojka nikako nije mogla svladati silnu znatiželju kojom su je morile one bijele repe, pa jednoga dana iskopa jednu. Kad je repu iz zemlje iščupala, ostane iza nje otvor u nebeskome svijetu, kroz koje se nazirala Zemlja duboko, duboko dolje. Prva djevojka silno je željela opet vidjeti svoj dom, pa je od trave isplela uže. Činilo se da je ono dovoljno dugačko da dosegne Zemlju, pa se Prva djevojka počne spuštati kroz otvor, držeći dijete u naručju.
Ali kad se Prva djevojka spustila do kraja užeta, Zemlja je još uvijek bila vrlo, vrlo daleko. Žena se očajnički držala za uže, ali je snaga počne izdavati i ona na kraju padne…
Prva djevojka je umrla, ali je dijete, stvoreno od zvjezdana kamena, preživjelo. Poljska ševa odnijela ga je u svoje gnijezdo pa se za nj brinula zajedno sa svojim ptićima žutokljuncima. Nadjenula mu je ime Zvijezda padalica. Dječak je brzo rastao i doskora je mogao tako brzo trčati da nije zaostajao za pticama u letu. Ali ševa je bila žalosna zato što dječak nije imao krila. Kad se približila zima, a s njom i vrijeme da ševe odlete na jug, ptica je razabrala da dječak ne može pješice prijeći sav taj put. „Načini mi luk i strijelu i ja ću se sam sebe brinuti“, reče Zvijezda padalica.
S lukom i strijelama, koje su mu načinile ševe, dječak se zaputi niz rijeku pa doskora stigne do šatora koje podigoše suplemenici njegove majke. Tamo reče nekoj starici: „Bako, žedan sam.“
„Ne mogu ti dati vode“, odgovori ona. „U rijeci je čudovište koje proguta svakoga tko onuda želi proći.“
Ali Zvijezdi padalici grlo bijaše toliko suho da on posudi od starice vjedro bizonske kože i kutlaču od bizonskog roga i pođe na rijeku. Jedva je dječak uronio vjedro u vodu, kadli golemo čudovište izroni iz dubine, razjapi goleme ralje i proguta ga. U najdubljem dijelu želuca onoga čudovišta Zvijezda padalica pronađe šćućurene sve one ljude koje je čudovište žive bilo progutalo.
Majka Zvijezde padalice bila je djevojka iz čejenskog plemena, ali otac mu bijaše Zvijezda te Zvijezda padalica bijaše sazdan od zvjezdana kamena. Silnim udarcem učini on otvor u boku čudovišta i usmrti ga. Ljudi ispužu na svjetlo dana i Zvijezda padalica ih povede u logor. Tamo ode do starice pa joj reče: „Daj mi jednu bizonsku kožu i dva brza trkača.“
On reče brzim trkačima:“morate se praviti kao da me gađate strijelama.“
Zvijezda padalica navuče staru bizonsku kožu i pridruži se stadu bizona. Kad se dva brza trkača primaknuše, bijela vrana uzleti grakčući: „Zašto si trčao tako sporo?“ Vrana je letjela sve bliže i bliže. Zvijezda padalica hitro ispruži ruku ispod bizonske kože i uhvati vranu za noge.
On zatim odnese vranu u logor i pokloni je poglavici, koji svečano reče: „Ovu ću pticu uzeti u svoj šator, zavezati je za stup usred dimna otvora i dimiti je sve dok ne ugine.“

Od toga dana su Čejeni mogli ubiti onoliko bizona koliko im je trebalo i nikad nisu bili gladni. Ljudi su bili vrlo zahvalni pa su Zvijezdi padalici dali za vjerenicu najljepšu djevojku svoga plemena. Najsjajnija zvijezda, otac Zvijezde padalice, sjao je svake noći na nebu, blagoslivljajući njih dvoje svojim svjetlom. 

petak, 30. studenoga 2012.

NAJVAŽNIJA STVAR NA SVIJETU

Oseka
Prije dva dana ovaj je svijet napustio Hilary Hinton Zig Ziglar, poznatiji kao Zig Ziglar. Bio je motivacijski govornik, autor i vrhunski prodavač. Imala sam sreću pročitati nekolicinu njegovih radova koji su prepuni mudrosti. Još iz doba studija u sjećanju mi je ostala jedna prekrasna priča o najvažnijoj stvari na svijetu, a ide otprilike nekako ovako....

Unuk je s djedom šetao pješčanom plažom punom morskih pužića koji8 su zbog velike oseke ostali na suhom. Djed se, unatoč svojim godinama stalno i uvijek iznova saginjao, uzimao pužića jednog po jednog i bacao ih u more. Nakon što ga je jedno vrijeme promatrao, unuk je upitao svog djeda što on to radi.

Djed mu se, smiješeći se odgovorio: "Sinko, svi ovi pužići na ovoj plaži živa su bića i ako ih uskoro ne vratim u more, umrijet će na ovom jakom suncu."

Unuk mu odvrati: "Ali, djede, ima ih na tisuće.... Što ovih nekoliko može primijeniti?"

Djed se saginjući kako bi spasio još jednog pužića, uzme ga u ruku i baci u more a zatim reče: "Ovom malom morskom pužu, to je najvažnija stvar na svijetu!"


petak, 23. studenoga 2012.

OPREZA NIKADA DOSTA

Znalo mi se dogoditi da pri presvlačenju malenog uhvatim nespretno za ruku dok sam mu pokušavala skinuti majicu ili sam ga podizala za ruke u žaru igre. Neki dan sam slučajno naišla na upozorenje kako se ne razmišljajući može napraviti nezgodna ozljeda djetetu. Kako bi sve to izbjegli potrebno je izbjegavati slijedeće: 
Izvor: internet
Od sada drugačije gledam na sve naše ludorije...

četvrtak, 22. studenoga 2012.

POUKE I SAVJETI MAJKE TEREZIJE

Izvor: Internet
Danas sam na posao došla pjevušeći i osmjehujući se. Bilo je lijepo prošetati parkom, upijati ranojutarnje zrake sunca i uživati u mirisima i bojama, u čistom zraku i pjevu ptičica. Nebo je bilo čarobno. Prelijevale su se boje i oblaci su bili čudesnih oblika. Osjećala sam golemu zahvalnost na tolikoj ljepoti i jednostavno bila sretna. Sretala sam kolege koji su se čudili kako mogu od ranog jutra veseliti se i biti raspoložena. Osobno, ne znam kako to objasniti. Kad se probudim, radosna sam. Onda traje dan i na mene sve više utječu osjećaji drugih ljudi. Teške emocije. I onda, kako dan odmiče, sve sam više snuždena, sve tužnija.... No, pomalo učim kroz mudrost ljudi koje smatram uzorom u životu. Jedna od osoba čiju bih narav željela imati velika je Majka Terezija. Toliko snage i ogromne ljubavi u tako malenoj krhkoj ženici! Jednom je rekla riječi koje prenosim  i kojih se sjetim kad me obuzme sjeta, tuga ili kad jednostavno imam loš dan.








Ljudi su katkad neuračunljivi,
nelogični i sebični
Ipak im oprosti!

Kad si brižan, ljudi te mogu optužiti
Da imaš sebične motive
Ipak, budi brižan!

Ako si uspješan, steći ćeš i lažne
Prijatelje i istinske neprijatelje
Ipak, i dalje budi uspješan!
Ako si iskren i prostodušan
Ljudi će te pokušati prevariti
Ipak, i dalje budi iskren i prostodušan!

Ono što ti izgrađuješ godinama
Netko može porušiti u trenutku.
Ipak, gradi!

Ako si spokojan, miran i sretan
Ljudi mogu biti ljubomorni
Ipak, budi sretan!

Dobro koje učiniš danas,
ljudi će zaboraviti sutra
ipak, čini dobro!

Daj svijetu najbolje što imaš,
Vjerojatno neće nikada biti dovoljno
Ipak, daj svijetu najbolje što znaš i imaš!

Ako pogledaš bolje, na kraju
Ipak je sve to između tebe i Boga
Nikad nije ni bilo između tebe i njih!


//Bl. Majka Terezija//

utorak, 13. studenoga 2012.

MATILDA I VJEŠTIČJI MAČAK

Obećala sam da ću pisati o Matildi i njenom neobičnom mačku čim roman pročitam. Matildine neobične čarolije iz knjige "Matilda i vještičji mačak" mlade autorice Ivanke Ferenčić Martinčić konačno su me danas pohodile. Nestrpljivo sam sjedila u dnevnom boravku i upravo govorila o tome kako su me poštari zaboravili kada je zazvonilo zvono na ulaznim vratima. Poštar mi je donio ne jednu nego čak tri (različite) knjige... Koja sreća!
Odmah sam se uhvatila čitanja Matilde. (o ostalima u slijedećim postovima)

Prvo što uvijek primijetim na knjizi je njen izgled i miris. Ovdje se već na prvi pogled vidi da je knjigu pisala osoba koja je zaljubljena u slikovnice i knjige. Jer ovu knjigu možete doživjeti dodirujući je, gledajući simpatične ilustracije koje ljupko prate fabulu (posebno su slatke male mace s dekorativnim "zvrčkama" koje uokviruju redne brojeve stranica), a zatim posebno uživati u priči.  Autorica je ovaj roman pripremala s velikom ljubavlju i pažnjom za detalje, a to je ono što ja zovem kompletnim doživljajem! Čak sam u jednom trenutku imala osjećaj da mogu omirisati čarobni napitak iz priče.

Autorica potpisuje svoj prvjenac
Doduše, ovdje Vam ne želim prepričavati priču jer bih Vam onda upropastila priliku da sami doživite knjigu. Bila bih poput onih koji ne mogu dočekati a da Vam ne ispričaju kraj filma i time upropaste čitav doživljaj.
Ono što ću o knjizi reći je da će oduševiti i velike i male ljubitelje vila, vilenjaka, čarobnjaka i čarolija. Naši najmlađi i najradoznaliji čitači koji tek počinju svoju avanturu upoznavanja slova će u ovoj knjizi naučiti puno toga: da je knjiga njihov veliki prijatelj, da se u knjigama krije puno različitih zanimljivih informacija, knjiga će ih potaknuti da i sami krenu u istraživanje. Možda će neki od njih početi pisati svoj dnevnik ili izmisliti neku svoju kreativnu igru. Možda će se upustiti u avanturu istraživanja sve o životinjama, prirodi i neobičnim pojavama. Ali zasigurno će prema knjizi razviti novi odnos, poput onog kako se prema knjigama odnose Matilda i njena mama knjižničarka. Ivanka, koja je i sama po struci knjižničarka Gradske knjižnice Đurđevac, nenametljivo i spretno upoznaje svoje čitatelje s tajnama svog zanimanja. Na taj način educira, a njenom će zaslugom zasigurno odlazak u knjižnicu svima pretvoriti u nezaboravnu, uzbudljivu, a sigurno i čarobnu pustolovinu! Matilda je još od Roalda Dahla sinonim za djevojčicu koja voli knjige. Ivankina Matilda će to zasigurno ljupko zapečatiti.

Osim toga, ovih dana imate sreću družiti se a autoricom na Interliberu!
U petak 16. 11. i subotu 17.11. na štandu Naklade Nika na pozornici u paviljonu 6. 

Obavezno dovedite svoje, susjedine, prijateljičine... klince na malu kreativnu radionicu o knjigama, čarolijama i lijepim snovima! Uživancija, veselje i čarolija zagarantirana!

Ako pak niste u mogućnosti posjetiti Zagreb, ne brinite! Naklada Nika čuva Vaš primjerak http://nakladanika.hr/

utorak, 30. listopada 2012.

JEDNA PJESMA. I JOŠ JEDNA - BOLJA!

Danas je dan kojeg grle oblaci i sav je....nekako - nostalgičan.
Čitav dan prebirem po lijepim trenucima i prisjećam se .... jedne mačke.
Već je prilično vremena prošlo kako ne pišem poeziju, no uhvatila me inspiracija pa sam...
kako bih ju opisala napisala nešto poput pjesme.
I pijem čaj.
Engleski, naravno.



White cat
Nekoć sam mislila da ne volim mačke.
A onda sam upoznala osebujnu mačju gospojicu
Koja se odaziva na ime White cat
(Ušuljala mi se u život onako
Kako to samo mačke znaju)


Ona umjesto mlijeka pije engleski čaj.
I ne razumije riječi hrvatskog.


Spavala mi je povrh glave
a budila me guranjem repa u usta.
Onoga trena kada ti mačja dlaka
U ustima ne smeta znaš
Da su te začarale
(Onako, kako to samo mačke znaju)
Baš egipatski. :)


                                                                     Nostalgija Foto: Ana Lončar

Obzirom da nisam prava pjesnikinja, ne mogu odoljeti da ne podijelim prekrasnu pjesmu meni jedne od najdražih književnica - Maje Gjerek:



Savjet
„Ne vjeruj ljudima koji ne vole mačke,„
Rekao mi je,
U snu,
Moj mačak Jojo,
Vrlo ozbiljnim glasom,
„To su oni koji Ne mare za male
I bespomoćne
I mjere vrijeme zalogajima.
Oni mogu zamijeniti
Jedno lice drugim,
U sekundi,
Zaboraviti
Jednostavan život,
Sa zdjelicom mlijeka.
Zato budi oprezna
S ljudima Koji ne vole mačke,
Oni su na zao glas
Doveli i mačke i ljude.“
Maja Gjerek

Misty Norris

Zar nije prekrasan?  :)

ponedjeljak, 29. listopada 2012.

JEDNA SASVIM OSOBITA PRIČA

Nikad se još nisam okušala u pisanju osobnih priča. No, odlučila sam se zapisati ovu meni osobno izuzetno važnu, čitajući roditeljski portal Ringeraja.hr
Prvo, jer sam se osobno bojala porođaja i željela sam čuti porođajne priče drugih žena, a drugo, one mame koje pošalju svoju priču osvojile bi knjigu, a knjigama ne mogu odoljeti.
Priča je objavljena na portalu, a ja sam ponosna vlasnica knjige - priručnika: Kako pružiti ljubav koja iscjeljuje autora Harville Hendrix i Helen LeKelly Hunt u izdanju izdavačke kuće Mozaik knjiga.

Ovo je naša (ne mogu biti sebična) priča: Naš je dječak prema službenim podacima trebao doći na ovaj svijet 28.07.2010. No, već mi se u lipnju trbuh jako spustio i svi su me plašili pričama koje su završavale time da ću maltene rodit na cesti jer se ne pazim. Na kontrole sam, kako se bližio sretan dan odlazila svaka dva dana. Obzirom da je bilo vrijeme godišnjih odmora svakog sam puta odlazila drugom specijalisti na pregled. Iako mi je u početku bilo neugodno, kasnije mi je zaista postalo svejedno. Zbog toliko čestih kontrola upoznala sam više manje sve trudnice koje su dolazile na kontrole. Kako su me uvijek otpravljali riječima:“samo što nije“ žene je znao uloviti smijeh kada bih se slijedeći puta pojavila u čekaonici. Suprug je u to vrijeme imao kolektivni godišnji odmor i lijepo se dogovorio s kolegama da će napraviti veliku feštu povodom rođenja svog prvog djeteta. Dogovor je pao da će slavlje biti 30.07. No, 28. je došao i prošao bez pre velikih uzbuđenja. Prošao je i 29. s istim rezultatom. 30. me nazvala sestra i prijetila mi preko telefona govoreći mi kako nikako ne smijem toga dana roditi jer bi onda ispalo da smo rodile na isti datum, a njen, tada trogodišnjak, mora imat ekskluzivu. Supruga sam pitala što s feštom, a on je počeo namatati kako ju ne može sad otkazati kada su mnogi morali prilagoditi svoje obaveze i tako on je otišao... A ja sam bila bijesna!!!!! Kako može slaviti rođenje djeteta, a On nas još nema ni najmanju namjeru počastiti svojim dolaskom. Smatrala sam kako je to zloguk znak i kako će se stvari zakomplicirati i krenuti krivo... Muž i društvo su feštali, a ja sam doma lila gorke suze i psovala mu sve po spisku osjećajući se kao najusamljeniji stvor na svijetu, totalno ranjivo i krhko (unatoč činjenici da sam odavno tijekom trudnoće prevalila stotku). Kako se i narednih dana ništa nije mijenjalo, već sam počela dobivati kojekakve komentare na ulici. Najgore mi je bilo kada sam se jedno jutro gegala po kruh i mlijeko i s terase obliženjeg kafića čula kako jedan prijatelj dovikuje: „pa daaaj rodi već jednom!“ Stigao je i 06.08. i ja sam ujutro uredno krenula na još jednu od brojnih kontrola. Dežurni je bio predstojnik odjela, jedini doktor koji me još nije pregledao. Rekao je da sam još jako zatvorena ali da mu se čini i da sam spremna. „I ja sam spremna, čekala sam samo još Vas“, odvratila sam. On me naručio za inducirani porod iduće jutro u 7:00 sati. Doma sam stigla oko 1 sat, taman na ručak. Jela sam kobasice. (bljak!). Kako je čitav dan bilo užasno teško vrijeme bilo mi je posebno naporno. Čak mi je i tlak dosta pao. Oko 16:00h sam osjetila nešto, no mislila sam da je to sve posljedica glupih kobasica koje sam jela za ručak. Nisam mislila da bi to mogli biti trudovi kada su mi rekli da oni kreću od križa, a mene je stezalo naprijed. Uglavnom, prilično sam se smirila, no ipak me pomalo bilo strah misleći kako ujutro moram na umjetno izazvani porod, a ja sam silno željela roditi normalnim putem. Oko 20:00h suprug je primijetio da nisam toliko brbljava kao inače i počeo se pitati što se događa. Obzirom da je na lažne trudove nekoliko tjedana ranije reagirao prilično paničareći, bilo me strah išta mu reći kad ni sama nisam bila sigurna što se događa. No, on je primijetio da sam počela zapisivati vrijeme kontrakcija na jedan papir. Njegova me reakcija iznenadila: oduševljeno je rekao da se pridružuje praćenju.  Gledali smo Pervana na tv i smijali se skečevima o natalnoj politici. I ja sam zaista pomislila kako to ne mogu biti trudovi kada uopće ne bole (spremila sam se na one zaista ludog intenziteta). Na suprugov nagovor kako mi treba sva snaga otišli smo u sobu i legli na krevet i on mi je čitao Harry Pottera. Kada su počeli trudovi svakih 5 minuta pratili smo jedno vrijeme i divili se koliko su ženino tijelo i priroda čudesni: sat je na sekundu pokazivao razmak od točno 5 minuta! Samo se jednom dogodila disharmonija od 3 minute, i tada se čekalo do idućeg točno toliko da nadoknadi onih 5, ako razumijete što želim reći. Tada sam se otišla istuširati, a suprug je nazvao moga tatu (izrazio je želju da me upravo on vozi), kada sam se sredila, otklipsala sam u preširokim bijelim klompama i još široj ljetnoj haljini niz stepenice. Mislili smo da su nas suprugovi roditelji čuli, no nitko nije izlazio, pa smo samo produžili van. Usput sam izvadila iz bunkera našeg auta malu putnu torbu koju sam pripremila još ujutro „za svaki slučaj“ (Psssst: u biti ta se torba vozikala sa mnom zadnjih mjesec dana! Nemojte nikome reći!) U vremenu dok smo čekali na moga tatu srela sam i prvu susjedu koja se na spomen da upravo otpravljam rodit, počela smijati i komentirala da baš i ne izgledam tako i da će me sigurno ujutro otpraviti doma. Nisam joj imala srca reći da mi se trudovi svakih 5 minuta već pojavljuju punih sat vremena. U tom se trenutku pojavio i tata, totalno izvan sebe, potpuno rastresen! Suprug i ja sjeli smo u auto smijući se na sav glas. Još sam ga zadirkivala putem da možda nije bila najbolja ideja njega zvati za taxistu kako nam se ne bi dogodilo da unatoč snimkama ultrazvuka dobijemo kćer (nas je 5 sestara, i još je jednom vozio ujnu i jednom susjedu roditi – rezultat su bile sve same djevojčice). Kada smo konačno došli do rodilišta (oko 23:00h), s njim smo se pozdravili i liftom se uputili u našu najveću avanturu! Stigavši pred vrata duboko sam udahnula i pritsnula zvono. Pojavila se sestra koja nas je vrlo neljubaznim glasom upitala:“ a što vi tu radite?“ Naravno, reakcija nam je bila doslovno pucanje od smijeha i moj blesavi komentar:“ma, dosadno nam je bilo doma spavat, pa smo baš mislili kako bi bilo dobro prošetati se do vas“, ošinula me vrlo otrovnim pogledom dok nam je otvarala vrata kako bismo mogli ući. Ulaskom u predvorje same rađaonice meni odjednom više nije baš bilo do smijeha. U međuvremenu nam je postavila nekoliko pitanja od kojih sam zapamtila samo ona vezana uz godine i koje mi je dijete po redu (34, prvo), kada je čula odgovor, zakolutala je očima i komentirala:“čeka nas duga noć!“ Opet nisam imala srca uništiti joj to zadovoljstvo kako bih joj rekla da smo mi već glavninu odradili doma. Kada je supruga pitala za papire postavila mu je pitanje da li je On otac. Kada je zbunjen potvrdno odgovorio objasnila je da joj je neobično vidjeti smirenog oca, čak ga je kao potvrdu toga pitala da ispruži ruke kako bi vidjela da li mu se tresu. Tada sam na kratko pomislila da smo joj možda u međuvremnu ipak postali simpatični. No zakratko jer sam ulazeći u garderobu udahnula teški ustajali zrak i nisam stigla otrčati do toaleta: ispovraćala sam se nasred prostorije! Sestra je počela psovati, a suprug se dao u moju zaštitu, usput brišući pod. Uspjela sam se preodjenuti u spavaćicu i konačno se uputila u rađaonu. Zaboravila sam reći da je ulasku prethodio osjećaj velike panike jer sam čula kako jedna žena urla kao da ju upravo režu na komade. Urlici koje je ispuštala bili su jezivi i pokolebala me u nastojanju da ostanem pribrana kakva sam planirala biti. U rodilištu su me postavile na stol (u međuvremenu se pridružila još jedna sestra, duhovito sam primijetila da je plavuša i nježna, za razliku od brinete koja je bila prilično odriješita i gruba) i obrijale me. Zatim su me polegle na bok (to mi je bilo najbolnije iskustvo jer na boku nisam mogla ležati) i prikopčale me na ctg. Negdje u to vrijeme se pojavio i doktor, s uzvikom oduševljenja od strane supruga (naime, njih su dvojica školski kolege). Tada sam se u potpunosti opustila jer sam znala da će sve biti u najboljem redu. Za vrijeme svakog truda sam disala na neki svoj način koji mi je odgovarao. Sestra mi je govorila kako krivo dišem i da ću se na taj način jako umoriti i počela me poučavati kako disanje izvoditi pravilno. Željela sam sve raditi kako treba, stoga sam se trudila usvojiti „njen“ način disanja, no dogodilo se da sam dišući na taj način imala osjećaj kako propadam, kako se gubim negdje, stoga sam se vratila svojoj metodi misleći da mi nije najpametnija ideja onesvijestiti se tamo na stolu. Vrlo brzo nakon dolaska doktora osjetila sam potrebu za tiskanjem. I bilo me silno strah (nisu me stigli klistirati), no ubrzo sam se koncentrirala na misao koja mi je stalno bila u glavi: „beba mora van!“ ništa drugo nije postojalo u tom trenutku! Ne sjećam se kada su mi točno bušili vodenjak jer mi nije pukao sam od sebe. I od tog se trenutka sve odvijalo jako brzo. Suprug je bio divan, da divniji ne može biti. Nije me zamarao besmislenim i zamornim pitanjima. To mi je sviđalo jer se na ništa drugo nisam mogla koncentrirati. Samo je bio uz mene: držao mi ruku, brisao čelo, i kako je kasnije rekao na momente imao borbu u parteru jer mi je pokušavao držati ruku u pravilnom položaju da mi može teći infuzija. U jednom su mi momentu svo troje (sestre i doktor) počeli davati instrukcije i ja sam se ulovila kako ništa ne radim nego gledam u njih, na taj sam način izgubila dva – tri truda i kada me na to doktor upozorio krenula sam tiskati u potpunosti zbunjena izgubivši ritam i ne znajući da li imam ili nemam trud. Tada su me zarezali, to mi je bila druga veća bol, no uskoro se pojavio naš anđeo i sve se u trenu zaboravilo! Maleni se rodio točno u 00:20h. Moja prva reakcija je bila panično:“Zašto ga ne čujem, zašto ga ne čujem???!“ No, doktor je smireno rekao neka mi suprug objasni što maleni radi. Očito sam bila pod snažnim dojmovima filmova u kojima u trenutku poroda bebe urlaju iz petnih žila! (I trudnice isto!) Pitala sam i da li sam vrištala, a svi su mi odgovorili da sam samo par puta jače zastenjala tiskajući snažno. I to je bilo to! Tada je nastupio trenutak kada su mi našeg Andru stavili na trbuh i tada, kao da je vrijeme na trenutak stalo.... osjetili smo neopisivu radost, još veću ljubav, najveću sreću, blaženstvo, povezanost... Osjećaj potpunosti, osjećaj pripadanja, osjećaj posebne veze među nama. I suze su nam se oboma slijevale niz obraze gledajući snagu, ljepotu, savršenost tog malenog stvorenja, prisustvo čiste ljubavi, prisustvo živućeg anđela .... prekrasan osjećaj! Na trenutak ništa drugo nije postojalo oko nas. Teško je te trenutke opisati riječima, ograničiti se pojmovima koji ni približno ne mogu dočarati snagu naših osjećaja. Očito da su to osjetili doktor i sestre pa su nam poklonili ekstra sat druženja. Nikada im to neću zaboraviti! Teškom smo se mukom rastali od tate, a on nam je kasnije pričao kako je još satima šetao gradom po kiši, posjećujući sva mjesta koja su mu značila u djetinjstvu. A onda je pohitao doma javiti veselu vijest zbunjenoj baki i djedu. I prvi nas je sutradan došao vidjeti. A ja kad sam se smjestila s malenim u sobu, od uzbuđenja i prevelike sreće nisam znala kud sa sobom pa sam na užas svoje cimerice čitavu noć probdjela uz krevetić pričajući Andri kakve ga sve pustolovine očekuju u ovom neobičnom svijetu. Pričala mu o nama, o tome koliko smo ga svi željno očekivali, pričala mu koliko je divan, predivan, kao prekrasni dar, sretna što je sve prošlo baš kako treba. U vrijeme poroda lila je kiša, bila je velika oluja i snažna grmljavina! Suprug je duhovito primijetio: „Znaš li da se jedne takve noći rodio Tesla?“ Naš Andro sada ima pune dvije godine. Najveseliji je, najbrbljaviji i najdraži dječak koji nađe put do svakog srca. Ne znamo da li će biti novi Tesla, ali pouzdano znamo da voli i kišu i grmljavinu.

subota, 20. listopada 2012.

Kako izgleda kada ti mama živi u oblacima

Neke mame žive u čudnovatim oblacima mašte, neke pak u kupidovim šarenim oblačićima ljubavi, a neke u bijelim, eko oblacima. Ima i onih mama koje se drže onog čvrstog: stoje objema nogama na zemlji!
No, poznajem jednu mamu koja živi u 9. oblaku! Oblačići te mame su oni koji se pojavljuju u stripovima... oni koji lete iznad glave i prepuni su ideja! I, kada se još nadoda da je ta mama knjižničarka, bajka ovdje ne izostaje! Njeno ime je Ivanka Ferenčić Martinčić i prije nekoliko dana je objavila svoj prvijenac - knjigu "Matilda i vještičji mačak", izdavačke kuće Nika iz Karlovca koju je ilustrirala Martina Frančić.
Svoju promociju imala je jučer u Gradskoj knjižnici Đurđevac.


O Matildi i njenom dnevniku piše na njenim službenim stranicama:
Matilda je pomalo neobična djevojčica koja živi u neobičnoj kući s isto tako neobičnom obitelji i sve zapisuje u dnevnik. Ono što je jako neobično i jednostavno sumnjivo je njen mačak Puk. Kad Matilda krene u naizgled jednostavnu potragu za informacijama počinje se događati i niz neočekivanih stvari koje bi se mogle nazvati i čarobnima. Knjige koje se ne mogu pronaći, tajnoviti nestanci struje, i čudno ponašanje odraslih odvest će Matildinu potragu do neočekivanih otkrića…
O vještičjem mačku i što je bilo dalje
Matilda je djevojčica jako važna autorici (i ne samo zato što je dobila ime po njenoj prabaki). Pustolovina o kojoj možete čitati u knjizi „Matilda i vještičji mačak“ samo je jedna od mnogih koje je Matilda proživjela. Ono najvažnije što morate znati, i što već znaju svi koji su odrasli okruženi pričama i knjigama i slikovnicama – između korica ima čarolija! Bez obzira hoće li Matilda pronaći vještice i čarobne napitke, okružena knjigama ona već živi u čarobnom svijetu.
Knjigu još uvijek nisam nabavila i pročitala, no od srca ju preporučam jer poznajem autoricu i znam da iz njenog pera ništa osim odličnog ne može izaći. Naravno da ću o ovoj knjižici pisati još. Kada ju i osobno doživim, do tada.... svakako budite otvorena srca za primanje njenih poruka!
http://matilda.com.hr/index.html

(Kada bi se takve mame mogle iznajmiti svijet bi bio carstvo mašte :) )

ponedjeljak, 1. listopada 2012.

Mama koja u kuhinji čuda stvara

Mame uglavnom vole kuhati za svoje najdraže, ali ova je mama svoju strast dovela do savršenstva. Kako je nekoliko godina živjela u inozmstvu, svoju nostalgiju za rodnim krajem lječila je spremajući ukusne kolače, jer obožava slatko iako bi se to uopće ne bi reklo. Osim toga, primijetila je, da osim ukusom plijene i izgledom, a nestali bi za tren oka. Stoga ih je poželjela nekako sačuvati od zaborava, pa se uhvatila fotoaparata. Ubrzo zatim, shvatila je da joj fotografiranje predstavlja zadovoljstvo i da uživa u kreiranju zanimljivih motiva. Na koncu je svoja dva velika hobija stopila u jedan kroz pisanje bloga posvećenog hrani koji je počela pisati još davno, prije četiri godine. Od tada je surađivala s jednim kulinarskim časopisom, te je dobitnica mnogih nagrada na foto natječajima food blogera diljem svijeta. Njeno ime je Jasenka Modrušan Petek i autorica je izvrsnog bloga Sweet corner kojeg je zapazio i Jutarnji pa je od nedavno dio njihovog bloga Dobra hrana.

Silno sam ponosna na to jer ju i osobno poznam i kao prijateljicu čija je baka živjela u mjestu u kojem sam odrasla, ali i kao kolegicu s kojom sam dijelila studentske klupe u Iki kod Opatije na fakultetu tada znanom kao Hotelijerski fakultet ili popularni HF. Zgodno je da se njen hobi i njena ljubav prema hrani isprepliću i privatno i profesionalno jer osim što uživa uređujući svoj blog radi u jednom zagrebačkom hotelu na poslu koji naprosto obožava. Kako sama kaže:
"Nažalost, vrijeme mi je glavni neprijatelj, jer mi ne dozvoljava da se više posvetim tome što volim, a tu kumuju i jedan osmogodišnjak i jedan dvogodišnjak,  (i jedan 37-godišnjak:)."

U nastavku moram staviti njen recept nama omiljenih kremastih krumpira:

Kremasti krumpiri by Jasenka



Tajna je u kukuruznim pahuljicama….



6 većih krumpira

1 žlica maslaca + još malo za premazivanje kalupa

150 ml kiselog vrhnja

1 žlica parmezana

vezica vlasca

20 g kukuruznih pahuljica

sol, papar

po želji cayenne papra za posipati

malo svježeg peršina za posipati

Zagrijte pećnicu na 200 stupnjeva. Krumpir ogulite, operite i narežite na ploške. Posudu u koju ćete ga staviti namažite maslacem. Krumpir posolite, popaprite i poslažite u posudu.

Jednu žlicu maslaca otopite, dodajte mu sitno narezani vlasac, sol, parmezan i kiselo vrhnje i sve dobro promiješajte i prelijte preko krumpira, pa popaprite.

Kukuruzne pahuljice stavite u kuhinjsku krpu, rukama ih zdrobite i posipajte preko preljeva.

Stavite u pećnicu da se peče, nakon pola sata promiješajte i pecite dalje dok krumpir ne omekša. Kad je gotovo posipajte peršinom i cayenne paprom ili sa malo crvene slatke paprike.


I obavezno posjetite njen blog! Osim što hrana predivno izgleda, recepti su jaaaaako fini i svašta se novog može naučiti i dobiti ideja za vlastite kuhinjske čarolije u kojem će uživati vaši najbliži. I jako vas zbog toga voljeti! Pa onda recite da ljubav nee ide kroz želudac? (namig)

četvrtak, 20. rujna 2012.

JAKO TUŽAN DAN

Renata Gucek
Ne znam kako bih ga opisala... Kao da i samo nebo plače.
Danas bih željela pisati o jednoj posebnoj mami, jednoj veseloj, vedroj, mami iz koje je prštala energija i ogromna pozitiva! Koju sam, onako... usput zadnji puta srela u Dm trgovini na dječjem odjelu i tada smo se poslijednji puta izgrlile i izljubile jer sam joj željela čestitati na prinovi koju su očekivali. Rekla je da je na očuvanju trudnoće zbog komplikacija. I to je bilo to....
Onda sam ovih dana jako intenzivno mislila na nju. I pisala joj blesave poruke na facebook tipa: heej, nadam se da ste bebica i ti veselo... kako ide? Koliko još? I... odgovori su bili šturi i vrlo rijetki. No, mislila sam da je stvar u pre natrpanom rasporedu, a ne o tim nesretnim komplikacijama.
I, onda... samo tjedan dana prije termina poroda... napustila nas je. Zajedno s bebicom.
Renata Gucek, osoba kakvu ste obožavali imati u svojoj blizini, a kao prijatelja bila bi velika privilegija.
Drago mi je što sam te poznavala. Time je ova vijest još bolnija. I teža.
Ne znam kako oblikovati u riječi ovo što upravo osjećam.
Nadam se da i tamo gdje si sada raduješ sve oko sebe.
I najiskrenije se nadam da će tvoji najmiliji dobiti utjehu. Jer, kako je tek njima, kada se mi... koji smo te tako malo poznavali osjećamo toliku prazninu i silan gubitak! Počivala u miru draga!


subota, 15. rujna 2012.

MUDRA BAKA I NJEN SAVJET

bakica
Mlada žena otišla je svojoj baki, pričala joj o svom životu i o tome kako joj je teško. Muž ju je upravo prevario i bila je povrijeđena, razočarana, tužna. Nije znala kako će sve to preživjeti i željela je odustati od svega. Bila je umorna od borbe. Činilo joj se da se u njezinom životu pojavi novi problem, čim riješi neki stari. 

Baka ju je odvela u kuhinju. Napunila je tri zdjele s vodom i stavila ih na štednjak. U prvu je stavila mrkve, u drugu jaja, a u treću mljevenu kavu. Pustila ih je da dođu do vrenja. Nakon dvadeset minuta isključila je štednjak. Izvadila je mrkve, jaja, kavu iz zdjela i poslužila ih. Okrenula se unuci i rekla joj: "Reci mi što vidiš."
"Mrkve, jaja i kavu", odgovorila je unuka. 

Onda joj je baka rekla neka opipa mrkve. Napravial je to i rekla da su omekšale. 
Zatim ju je baka tražila neka uzme jaje i razbije ga. Kada je unuka skinula s njega ljusku, promatrala je tvrdo kuhano jaje. Na kraju ju je baka tražila neka otpije gutljaj kave. Unuka se nasmijala kada je okusila njezinu bogatu aromu. 

Tada je upitala baku: "Što sve ovo znači?"

Baka joj je objasnila kako su mrkva, jaje i kava bili suočeni s istom nedaćom - vrelom vodom. Pokazalo se da je svatko reagirao drugačije. Mrkva je ušla u vodu snažna, tvrda i nepopustljiva, ali nakon što je bila izložena vrućoj vodi, omekšala je i postala slabašna i meka. Jaje je bilo krhko, njegova tanka vanjska ljuska štitila je tekuću unutrašnjost, ali nakon boravka u kuhanoj vodi, unutrašnjost je postala tvrda. 

Međutim, kava se ponašala jedinstveno. Tijekom kuhanja promijenila je - vodu. 

"Što si ti? Kada nedaća zakuca na tvoja vrata, na koji način reagiraš? Da li se tada ponašaš kao mrkva, jaje ili kava," upitala je baka unuku.  

Pokušajte razmisliti o ovome. Da li kad me stisnu nedaće da se ponašam poput mrkve, koja, naizgled jaka, suočena s boli postaje mekana i gubi svoju snagu.

Postajem li jaje koje se mijenja zbog topline? Da li nakon nekog problema ili teškoće postajem tvrda i ukočena? Izgleda li moja ljuska izvana isto, ali iznutra sam ogorčena i iamm tvrdo srca?

Ili sam poput kave? Kava je promijenila vodu, kada je doživjela ono što joj je donijelo bol. Kada kava postane vruća, kava ispušta miris i okus. Ako si kao kava, kada su stvari najgore, ti postaješ bolja i mijenjaš situaciju oko sebe. Kada je bol najteža i problem najveći, uzdižeš li se na novu razinu?

Neka vam život donese dovoljno sreće da biste bili ljubazni, dovoljno nedaća da biste bili snažni, dovoljno tuge da biste bili čovjek i dovoljno nade da biste bili sretni. 

Najsretniji ljudi nisu nužno imali najbolje od svega, samo su napravili najbolje od svega što im je došlo na put. Najsvjetlija budućnost uvijek se temelji na zaboravljenoj prošlosti i ne možeš ići naprijed u životuu ako ne ostaviš iza sebe sve svoje neuspjehe i boli. 

Pozdravljam vas uz želju neka svi u životu budemo poput kave. :)


subota, 8. rujna 2012.

PRETVORITELJ


Izvor: http://saintpigsfunfunbox.com/lion-on-stilts-chasing-giraffe/
Bajka "Pretvoritelj" bajka je porijeklom iz Kenije. Zanimljiva je to priča o lukavstvu, ali i o tome da snalažljivi na koncu pronađu nekoga tko im može parirati. Priča je ovo o dva brata i možete je pročitati u nastavku...

Bio jednom jedan čovjek po imenu Mbokothe, koji je živio sa svojim bratom. Njihovi roditelji su pošli na onaj svijet, namrijevši im dvije krave. Mbokothe reče: „Ako odvedem ove dvije krave vraču, on će mi u zamjenu dati čarobne moći.“
On odvede dvije krave preko polja i puma do mjesta gdje je živio slavni vrač, koji uze dvije krave i dade Mbokotheu moć da se pretvori u koju got životinju poželi. Mbokothe ode kući i povjeri to svome bratu, obvezavši ga na čuvanje tajne.
Jednoga dana Mbokothe se pretvori u golema, krasna bika i brat ga odvede na sajam da ga proda. Neki čovjek kupi ga od Mbokotheovog brata, plativši za nj dvije krave i pet koza.
Na putu kući bik Mbokothe pobjegne svome kupcu. Čovjek potrči za njim, ali Mbokothe prometne svoje stražnje noge u noge lava. Kada čovjek pročita tragove, reče rastužen: „Sve je propalo. Bika je zaskočio i požderao lav.“
Mbokothe se opet pretvori u čovjeka pa nimalo ne žureći se ode kući. Idućeg sajmenog dana Mbokothe se opet pretvori u bika i njegov ga brat ponovno proda za deset koza. No Mbokothe nije znao da je čovjek koji ga je kupio također bio pohodio onog istog vrača i zadobio čarobne moći ravne njegovima. Kad je Mbokothe-bik počeo bježati, čovjek se pretvori u lava i uze ga progoniti. Mbokothe se pretvori u pticu i odleti s onoga mjesta, ali se čovjek u času pretvori u snažna jastreba i poleti za njim. Mbokothe sleti na zemlju i pretvori se u antilopu, ali se čovjek pretvori u vuka. Svaki put kad je Mbokothe mijenjao svoj lik i čovjek je činio što i on, sve dok Mbokothe nije posve malaksao. „Ti si pobijedio“, reče on. „Pođimo do moje kuće i ja ću ti vratiti sve tvoje koze.“

I čovjek jak poput bika mora se jednog dana, htio ne htio, namjeriti na suparnika sebi ravna. 

petak, 24. kolovoza 2012.

Mama - kraljica pletaćih igala

Ivana Tepeš Galić
Znam da je svima kada vidite pletaće igle, prva asocijacija: peć i baka koja sjedi u kutu i plete. No, danas je pletenje doživjelo renesansu i sve je više mladih žena (i mladića) koji su otkrili ljepotu pletenja. Pletenje kao hobi mnogi doživljavaju kao lijek protiv stresa i poticanje kreativnosti.

Ima jedna jako kreativna i zabavna mama koja je osmislila vunene kreacije pod imenom Gavelina. Njeno ime je Ivana Tepeš Galić. I ona je sve ono o čemu se govori u jednoj među određenom populacijom popularnoj pjesmi: žena, majka, kraljica.... Ona je vješta s pletaćim iglama, fotoaparatom, kistovima i bojom, fenom i češljom, kuhačom... I kada se joj doda da izgleda kao fotomodel... jednostavno ne znaš drugo doli diviti se. Ona je prava zabavna mama u punom smislu riječi, ali pri tom nije zaboravila biti žena. Moderna. Svestrana. Duhovita. Njena modna marka Gavelina nastala je njenim promišljanjem o tome da je svaka žena priča za sebe. A obzirom na njenu nepresušnu inspiraciju svaki njen odjevni ili ukrasni predmet priča svoju maštovitu priču. Svaki predmet je izrađen s pomno: puno ljubavi i pažnje i od najkvalitetnijih materijala. Osim toga svi su predmeti rađni ili u malim serijama ili su u potpunosti unikati. Prepuni simpatičnih, duhovitih, neobičnih i posebnih detalja.

Foto: facebook Ivana Tepeš Galić
Njezina kolekcija tako obuhvaća odjevne i dekorativne odjevne dodatke za žene: veste, prsluke, suknje, kape, šešire, rukavice, šalove, bolera..., liniju donjeg rublja od konca kojem Ivana pridaje posebnu pažnju. Ono je privlačno, erotično, provokativno i vrlo vrlo ženstveno. Ova kolekcija slavi ženu u punom smislu riječi: slavi ljepotu ženskog tijela naglašavajući linije i ističući ono najljepše, prikazuje snagu ženskog tijela, ali i njenu putnost i nježnost. Ovdje definitivno ima komada odjeće za sve: žene, majke, kućanice, bake, studentice, supruge, ljubavnice, prijateljice! Za sve one koje se ponose time što su žene!
Poslijednja, ali ne i manje privlačna linija namijenjena je najmlađima - malim bebama. Iz svakog njenog rada vidi se koliko uživa izrađivati predmete za najmlađe. Sve pršti od nježnih linija i vedrih boja koje vć na prvi pogled pršte radošću. Svaki je predmet ukrašen posebnim detaljima: malenim mašnicama, preslatkim satenskim trakicama, cvjetićima, duhovitom dugmadi, perlicama, pomponima i drugim simpatičnim detaljima. Osim haljinica, tregerica, pepica, gaćica, ukrasnih pokrivača ovdje se može pronaći puno zanimljivih kompletića za krštenje i druge posebne prilike. Uz odjevne predmete Ivana izrađuje i simpatične igračke i tješilice koje će zasigurno još godinama biti omiljena dječja zabava.
Osim svega navedenog, Ivana je i profesionalna fotografkinja kojoj se s velikim povjerenjem možete obratiti želite li zabilježiti neki svoj poseban trenutak u životu. Njene fotografije su definitivno bezvremenske i vrlo osobne.
Foto: facebook Ivana Tepeš Galić

Radove joj možete vidjeti na njenim službnim facebook stranicama: http://www.facebook.com/pages/Gavelina-unikatni-ukrasi-i-odjevni-predmeti-rukom-ra%C4%91eni/29010208279
Naručite nešto iz njene bogate kolekcije. Sigurno ćete godinama uživati u ljepoti Ivaninih radova.  

subota, 4. kolovoza 2012.

USPAVANI PRINC

Uspavani princ autorice De-Saphire sa stranice Deviant Art
Postoji jedna priča o uspavanom princu koju je prepričala i prilagodila Alison Lurie. Neki izvori govore da ova priča potječe iz Grčke, ali da je vrlo popularna u Armeniji i Italiji i, naravno, postoje mnoge verzije priče. Alison ju je ispričala na ovaj način: 

Jednom, jako davno živio je kralj s kraljicom. Oni su imali kćer jedinicu koju su voljeli najviše na svijetu. Jednoga je zimskoga dana, kada je krajolik bio prekriven snijegom, ona sjedila na prozoru svoje hobi sobe za šivanje. Sjedeći na prozorskoj dasci, iglom je i koncem izrađivala ručni rad. Nespretno se ubola iglom u prst, a kap crvene krvi kanuo je na dasku obasjanom zlatnim suncem. Ubrzo zatim začula je kako ptice na drvetu pjevaju:

"Zlato, bijelo i crveno,

u krevetu princ svom spava 

tajanstveno. "

Princeza, neobično dirnuta njihovom pjesmom zamolila ih je: "Molim vas, ptičice nebeske, pjevajte mi ovu pjesmu opet" 

I ptice su je poslušale i zapjevale:

"Bijelo, crveno i zlatno,

On će spavati dok je vrijeme stalo."

Ptičice su poželjele odletjeti dalje, no princeza povika za njima: "Ah, ptičice, mile pjevajte mi iznova!" I ptice su pjevale:

"Crveno, zlatno i bijelo,

On se budi na Ivanje sijelo".

"Ali, ptičice mile, što to vaša pjesma znači?" upitala ih je princeza. A ptičice joj mile odgovorile da im je netko davno rekao da je da je u dvorcu daleko, daleko, i još dalje, nastanjen najplemenitiji i najljepši princ na svijetu. S kožom poput snijega bijelom i usana crvenih poput krvi, kose zlatne kao sunce. Princ je začaran. Čini je na njega bacila jedna zločesta vješticakoja se zagledala u njega, a on je nije želio, tako da je pao u dubok san iz kojeg ga je mogao probuditi netko samo jednoga dana u godini, u noći svetog Ivana, na Ivanje. Tako da će to biti do kraja vremena, no ako djevojka poželi bdijeti pokraj njegovog kreveta, tako da ju on može vidjeti kad se probudi, čarolija će biti uništena.

"A gdje se nalazi taj dvorac?" upitala je princeza.

"Ne znam", odgovorila joj je ptica ", Znam samo da je jako daleko, daleko, i još dalje, tako da bi se doputovalo do tog dalekog zamka trebalo istrošiti par željeznih cipela."

Dani su prolazili, a princeza nije mogla zaboraviti pjesmu koju su joj ptičice pjevale. Napokon je rekla sama sebi da mora na put krenuti i da će pronaći usnulog princa, te ga osloboditi čarolije. Ali znala je da njezin otac i majka nikada ne bi pristali pustiti je na tako dalek put, pa njima ništa nije rekla. Imala je par željeznih cipela napravljenih posebno za nju, i čim je bila spremna, kasno jedne noći, ona ih stavi na svoje noge i tiho napusti palaču.

Kada su se kralj i kraljica probudili sljedećeg jutra, vidjeli su da princeza nije u svojoj sobi. Tražili su je po cijelom dvorcu i kada ju nisu pronašli, poslali su svoje ljude da je traže po čitavom kraljevstvu. No princeza se dobro sakrila i pobjegla kraljevskoj potjeri. Izašla je iz kraljevstva bez da ju je itko vidio. Njezin otac i majka jako su tugovali i plakali još više, misleći da je princeza mrtva. 

Princeza je hodala u svojim željeznim cipelama daleko, daleko, i još dalje, sve dok nije stigla do velike tamne šume. Iako je šuma izgledala sablasno, nije odstupila i nije se uplašila, već je krenula ravno kroz šumu. Kasno navečer stigla je do usamljene malene kolibe. Pokucala je na vrata, a otvorila joj je starica i zapitala je što želi tako kasno i tako daleko od svog doma.

"U potrazi sam za dvorcem uspavanog princa", jednostavno je rekla djevojka. "Znate li gdje se dvorac nalazi?"

"Ne bih znala", odvratila joj je starica. "Ali mogu ti dati nešto pojesti i popiti, no odmah nakon toga te moram otpraviti dalje. Vrti se dijete od kuda si došla, jer ovo nije mjesto za djevojku, kao ni za bilo kojeg smrtnika."

"Ne", usprotivila se princeza. "Ja moram ići dalje."

"Ako morate, onda tu ja ništa ne mogu", odvratila joj je starica. "Uđi, onda, drago moje dijete, a kad moj sin, zapadni vjetar dođe kući, ja ću ga pitati da li on zna put do prinčevog dvorca. Ali moram te upozoriti. On te ne smije ni vidjeti ni čuti."

Tako je princeza ostala kod starice. Starica joj je ponudila večeru i zatim ju sakrila u ormar za metle. Uskoro se čula lagana grmljavina i šum rominjanja kiše. To je kući stigao Zapadni vjetar. 

"Majko", rekao je, "Osjećam smrtno tijelo u kući."

"O, sine moj", rekla je starica: "Nemoj se ljutiti! Danas je navratila jedna siromašna djevojka u željeznim cipelama koja je u potrazi za putem do dvorca uspavanog princa."

"Draga majko, ja ti puta do tog dvorca ne znam", rekao je zapadni vjetar. "No, možda moj rođak Istočni vjetar možda zna gdje se dvorac nalazi. Možda on zna put do njega."

Čim je idućeg jutra svanulo sunce, princeza je iznova krenula na svoj put. Hodala je daleko, daleko, i još dalje, u svojim teškim, neudobnim i tvrdim željeznim cipelama. Sunce ju je grijalo i kiša je umivala. Napokon jedne je kasne večeri stigla do druge kolibice, gdje je živjela druga starica. I ona e začudila što ona radi ovdje tako kasno i što želi.

"Ja sam u potrazi za dvorcem uspavanog princa", rekla je princeza. "Znate li gdje se dvorac nalazi?"

"Dijete moje, ne bih ti to znala reći", reče starica. "Ali mogu ti dati nešto pojesti i popiti, a zatim te moram otpraviti tamo od kuda si došla jer ovo nije mjesto za djevojku. Ni za kojeg smrtnog stvora."

"Ne", usprotivila se princeza. "Ja jednostavno moram ići dalje."

"Ako moraš, drago dijete" reče starica, "onda dođi, draga moja, i kada moj sin Istočni vjetar stigne kući, ja ću ga pitati da li on možda zna put. Ali moraš se sakriti i ne pustiti ni glasa, jer će inače biti jako ljut." Starica stoga ponudi princezi sklonište i skloni princezu u ormar za lonce.

Doskora se čulo zavijanje i snažno puhanje vjetra, to je sam Istočni vjetar stigao svojoj kući.

"Majko," poviče on, "Osjećam smrtnu dušu u kući" 

"O, sine moj", reče mu majka: "nemoj se ljutiti! Ovdje je u prolazu bila i navratila samo jedna siromašna djevojka u željeznim cipelama koja je danas prolazila ovuda i pitala me znam li puta do dvorca uspavanog princa."

"Draga majko, ja ti do tog dvorca puta ne znam", rekao je Istočni vjetar. "No, možda moj rođak Sjeverni vjetar može put do dvorca znati."

Čim je sljedećeg dana svjetlo probudilo princezu, ona se dala na dug put. Hodala je daleko, dalje i onda zatim još dalje, hodajući u svojim željeznim teškim cipelama. Sunce ju je opržilo, a kiša ju okupala, dok joj od finih haljina nisu ostale samo poderane krpe. Jednoga dana, nakon dugo hodanja, princeza je konačno stigla do ruba još jedne šume, jedne kasne večeri stigla je na prag još jedne kolibe u kojoj je živjela još jedna starica. Kad ju je starica koja je živjela tamo vidjela, bila je prizorom toliko uplašena da u je na sve načine pokušala otjerati.

"Nemojte me potjerati, dobra starice", rekla joj je princeza. "Ja moram ići jer sam u potrazi za dvorcem uspavanog princa."

"Ako moraš onda ti trebam pomoći", rekla je starica. "Dođi onda, draga moja, u kad se moj sin Sjeverni vjetar večeras kasno vrati kući ja ću ga pitati da li on zna put do dvorca. Ali moraš se pobrinuti da te ne vidi i ne čuje, jer će te ubiti."

Tako je opet princeza ostala i objedovala večeru koju joj je starica pripremila, te ju potom sakrila u ormar za kapute. Uskoro se čuo strašan zvuk. Kao da neka opasna zvijer urliče i kao da svi vihori pušu i kao da je najveća ledena mećava vani uz zavijanje bure.

"Majko", zagrmio je Sjeverni vjetar došavši kući, "Osjećam prisustvo smrtnika u kući!"

"O, sine moj mili", reče mu majka: "nemoj se ljutiti! Ovdje je danas samo prolazila jedna siromašna djevojka sva u dronjcima i željelznim cipelama na nogama koja je samo željela znati pravi put do dvorca uspavanog princa."

"Pa, to je barem lako", zagrmio je Sjeverni vjetar. "Put od naših ulaznih vrata vodi ravno do njega."

"To znači da će ukoliko slijedi ovaj put stići do dvorca i pronaći ga", rekao je svojoj majci, "jer to je pravi put do njega."

"No", nastavi Sjeverni vjetar uz smijeh, "uz to joj treba i malo volje i puno sreće, jer gvozdena vrata dvorca čuvaju dva velika lava koji proždiru sve one koji se pokušavaju približiti dvorcu i proći."

"Pa, mili sine moj, zar onda ne postoji neki način da se uđe u dvorac?"

"Naravno da postoji jedan način", rekao je Sjeverni vjetar. "Potrebno je ubrati dvije bijele ruže koje rastu iza naših ulaznih vrata. Te ruže potrebno je baciti u usta lavova i oni će leći i pustiti je da prođe."

Čim je svanulo idućeg jutra, princeza je krenula na svoj dugi put, noseći dvije bijele ruže iz grma iza vratiju kuće Sjevernog vjetra, koje joj je dobra starica ubrala. Uputila se ona na daleki put, pazeći da ne skrene s onog puta o kojem je vjetar govorio. Sunce joj je pržilo ramena, dok ju je kiša potpuno smočila, a snijeg je ohladio. Konačno, nakon dugog puta, pogledala je u svoje željelzne cipele, a zatim je podigla pogled i pred sobom ugledala tornjeve dvorca uspavanog princa.

Uskoro je stigla i do vrata, i ugledala, upravo kako je Sjeverni vjetar rekao, dva velika lava koji čuvaju ulaz u dvorac. Lavovi su se naskora probudili i kada su ugledali princezu počeli su rikati i rikom buditi sve uokolo, grebući velikim šapama zemlju i pokazivati joj oštre zube, ne bi li je uplašili. Princeza se veoma uplašila i umalo se dala u bijeg, no ipak je krenula bliže. I baš kad asu se lavovi spremali na skok kako bi ju proždrijeli, ona se dosjeti da u ruci drži one bijele ruže koje su njima namijenjene i baci ih na njih. Najednom, dogodilo se čudo! Lavovi su postali pitomi, i počeli presti i umiljavati se oko nje poput kakvih umiljatih mačića. Vrata se otvoriše za princezu, a ona uđe bosonoga u dvorac.

U dvorcu je pronašla nebrojeno mnogo soba koje su je mamile veličanstvenim uresima i umješnim uresima kakve bi blo koji knez poželio. No, osim prekrasno urešenih soba, još joj je nešto privuklo pažnju. Začudila se što je sve u dvorcu pozaspalo najtvrđim snom i nikakav ih zvuk nije mogao probuditi. Sluge su spavali u hodniku, kuharica i sluškinje u kuhinji, vrtlar u vrtu, mladoženja i konji u staji, krave u štali, kokoši i patke s peradi u dvorištu, pa čak i muhe spavale su na zidovima u neobičnim položajima.

Princeza pretraži sve prostorije dvorca, te na kraju dođe do spavaonice čije su prozore resile zavjese od čistog srebra, a na krevetu je napokon pronašla kako spokojno spava najljepši princ na svijetu. Koža mu je bila bijela kao snijeg, usne su bile rumene kao krv, a njegova kosa zlatila se poput najsjajnijeg sunca. Princeza ga nije mogla probuditi, pa je sjela pokraj njegova kreveta. Kada je pala noć, u sobi se pred njom pojavio stol prekriven najukusnijom večerom; i čim bi se princeza najela, stol bi nestao isto onako kako se i pojavio. Princeza je strpljivo i milo čitave noći probdijela i noćima promatrala uspavanog princa. Zorom bi se stol iznova pojavio s najboljim doručkom, i nakon što bi se princeza najela, isto bi nestao kao i u vrijeme večere i ručka. 

Prolazili su dani, a zatim tjedni i konačno mjeseci. Ipak, princeza je svake večeri sjedila pokraj uspavanog princa i strpljivo čekala da se on probudi. Nakon dugog vremena, napokon je došao dan svetog Ivana, dan kada je prema proroštvu bilo određeno da se princ probudi, no princeza to nije znala, jer je izgubila osjećaj za vrijeme tijekom svog dugog puta i vremena provedenog bdijući uz uzglavlje uspavanog princa.

Točno u ponoć, sat na najvišem tornju dvorca koji do sada nije davao nikakvih zvukova, počeo je otkucavati. Kada je otkucao dvanaest sati princ je zijevnuo, otvorio oči i ugledao princezu koja je sjedila pokraj njegovog kreveta, bosa i u krpama kao neka prosijakinja ili kakva sluškinja.

"Knačno, čarolija je poništena!" uzviknuo je.

Odjednom se čula buka glasova sa svih strana, pričanje, mukanje, kokodakanje, njakanje, rzanje, kvakanje, mijaukanje i lajanje.... Svi su se pomalo budili iz svog dugog sna: sluge u dvorani, kuhari i sluge u kuhinji, vrtlari u vrtu , magarci i konji u staji, krave u štali, kokoši, patke i ostala perad u dvorištu, pa čak i muhe na zidu. Ali princ kao da nije ništa od ovoga čuo ni vidio, jer on je samo gledao princezu.

"Tko god da ste mlada gospođice, moj život pripada vama", reče on. "Hoćeš li se udati za mene?"

Princeza ga pogleda u oči i vid da je dobar i hrabar isto onoliko koliko je i lijep, te mu odgovori sretna: "Svim svojim srcem".

I tako su se oni vjenčali s velikom svečanosti i slavljem koje je trajalo tri dana. Tada su sretni princ i princeza uzeli svoje najbrže konje, i odkasali i u dvorac tužnih kralja i kraljice, koji su se nemalo iznenadili i silno obradovali vidjevši ponovno svoju ljubljenu kćer. Što se tiče princa, iako je bio nemalo iznenađen otkrivši da njegova ljubljena supruga nije bila prosjakinja ni služavka već kraljevskog roda, to mu na koncu ništa nije više značilo i on zbog toga nije bio sretniji, jer on je već svoju sreću pronašao ljubivši je više od svega na svijetu.

Čiča miča, gotova je priča!

subota, 28. srpnja 2012.

HROMA LISICA, priča iz Slovačke

Lisica
Bio jednom jedan čovjek, pa imao tri sina. Dvojica bijahu bistri mladići, a treći bijaše momak budalast. Desno oko onoga čovjeka uvijek je bilo nasmijano, ali lijevo se neprestance kupalo u suzama. Njegovi sinovi odlučiše upitati ga zašto je tako. 
Najstariji ga sin upita, ali čovjek na nj baci svoj nož. Drugi sin ga upita, ali dogodi se navlas isto. I jedan i drugi sin pobjegnu. Tada isto pitanje postavi oci i treći sin. Čovjek se maši noža, ali momak se i ne pomakne. Čovjek odloži nož i reče: "Dvojica mojih sinova su kukavice, a ti si hrabar. Meni se desno oko smije zato što imam sina junaka, a lijevo mi oko plače zato jer mi je netko ukrao čarobnu vinovu lozu koja daje dvadeset i četiri vjedra vina na dan."
Trojica braće dogovore se pa krenu u potragu za čarobnom vinovom lozom. Put se račvao u tri smjera pa svaki od njih krene svojom stazom. Dva starija sina doskora se opet sretnu. "Hvala Bogu, otarasili smo se one budaline!" nasmiju se pa sjednu blagovati hranu koju su sa sobom bili ponijeli. Naiđe u taj mah odnekud neka hroma lisica, i jadna i izgladnjela. No braća joj ne dadnu ni mrvice. Reknu ovako: "Vidi lisice! Hajde da je ubijemo!" Lisica odhrama dalje. 
Kad je budalasti momak sjeo blagovati, primakne mu se ista ona lisica. "Vremena su teška", reče on "Podijeli sa mnom ovaj zalogaj". 
Kad pojedoše, lisica reče: "Kamo si krenuo?" Prostodušni mladić, iznenađen što lisica umije govoriti, rekne joj po istini što je i kako je. 
"Pođi sa mnom", reče lisica. 
Dođu u vrt. "Vinova loza tamo je unutra", reče lisica. "Moraš poći pokraj dvanaestorice stražara. Njihove su oči otvorene, ali čvrsto spavaju. Naći ćeš dvije lopate, zlatnu i drvenu. Iskopaj lozu drvenom lopatom pa se vrati amo k meni. 
Ali kad se momak lozi primakao, zaboravi on sve kako ga je lisica bila naputila pa dohvati zlatnu lopatu. Zarine on lopatu u zemlju, a čuvari se svi odreda probude pa ga odvedu svome gospodaru.
"Loza pripada mome ocu", branio se budalasti momak. 
"Neka je i kako ti veliš", reče onaj gospodar, "ali ja ti je ne vraćam sve dok mi ne doneseš stablo zlatne jabuke na kojemu svakoga dana dozori jedna zlatna jabuka."
Momak se vrati lisici, a ona mu reče:"Pođi sa mnom." Odvede ga u drugi vrt i reče mu: "Da dođeš do stabla zlatne jabuke moraš proći drugu dvanaestoricu stražara. Kraj voćke se nalaze dvije motke: " jedna zlatna, druga drvena. Uzmi drvenu, pa udri njome po stablu. Zatim se vrati amo k meni."
Ali budalasti momak udari po stablu zlatnom motkom i probudi stražare. Gospodar onoga vrta reče: "Dat ću ti voćku, ako mi dovedeš zlatnoga konja sa zlatnim krilima."
Momak se vrati lisici, a lisica mu reče: "Pođi sa mnom."
Povede ga kroz mračnu šumu do nekog imanja pa mu reče:" Prvo moraš proći pokraj dvanaestorice čuvara. Zlatni se konj nalazi u staji, a pokraj njega vise dvije uzde, jedna od zlata, a druga od lika. Zauzdaj konja uzdom od lika, zajaši ga i vrati se amo k meni."
Ali budalasti momak zauzda konja zlatnom uzdom i probudi stražare. Gospodar reče: "Dat ću ti zlatnoga konja, ako mi dovedeš zlatnu djevojku u zlatnoj kolijevci."Momak se vrati lisici, a lisica mu reče: "Pođi sa mnom." Dovede ga do neke špilje. "U špilji su dvanaestorica stražara, a kad prođeš pokraj njih, eno se zlatna djevojka ljulja u zlatnoj kolijevci. Pokraj nje stoji golema sablast i viče: "Ne! Ne! Ne! Ti se na nju ne osvrći nego dohvati zlatnu kolijevku pa je donesi amo k meni."
Ovoga puta momak sve učini kako ga je lisica poučila. Vrate se na ono imanje, a momak reče: " Ova zlatna cura ljepota je da joj ravne nema. Sve mi se vidi, šteta bi bila bez nje ostati." I tako se lisica pretvori u zlatnu djevojku, smo joj oči ostale iste, lisičje. Momak dade liju-djevojku gospodaru pa uzme zlatnoga konja.
Te noći gospodar se bolje zagleda u zlatnu djevojku pa poviče: " U tebe su oči isičje!" Djevojka se opet pretvori u lisicu koja pobježe onamo gdje je na nju čekao momak zajedno s pravom zlatnom djevojkom i sa zlatnim konjem. 
Lisica se onda pretvori u zlatnoga konja, ali rep joj osta lisičji. Momak je zamijeni za stablo zlatne jabuke. Kad se zatim gospodar divio konju, reče: "Na tebi mane nema, samo da ti rep nije čupav, pravi lisičji." Konj se opet pretvori u lisicu koja pobježe onamo gdje je na nju čekao ma kraju, lisica se pretvori u stablo zlatne jabukei momak je zamijeni za očevu lozu. Ali kad se gospodar divio stablu, iznenada reče: "Kakvo čudo! Jabna njemu rastu kao lisičje glave!" Nato se stablo prometne u lisicu koja pobjegne da se pridruži momku, djevojci, konju, stablu i vinovoj lozi. 
Na putu kući momak susretne svoju braću. Oni ga zaskoče, bace u neki bunar i ukradu njegovo blago. Ali kad su sve ono donijeli natrag svome ocu, loza nije davala vino, jabuka nije htjela procvjetati, zlatni konj nije htio hrzati, a zlatnoj djevojci smijeh nikako da na ustima zaigra. A očevo lijevo oko suze i dalje lije i lije. 
U malo vremena lisica spasi momka aiz bunara. Dok je on ležao na travi, trudeći se dah povratiti, ona se pretvori u kraljevnu. Bila je začarana da luta zemljom kao lisica, sve dok ne spasi život prijatelju. "Sada sam slobodna", reče ona, "a slobodan si i ti. Ostaj mi zbogom prijatelju moj." Kraljevna pođe svojim putem, a momak ode kući. Ondje ispriča ocu cijelu priču i kad je završio loza počne davati vino, stablo jabuke procvate, konj zahrže, a zlatna djevojka zapjeva. I najbolje od najboljega - lijevo oko njegova oca prestane plakati i stade se smijati. 
Otac otjera od kuće dvojicu svojih sinova, nevaljaca, a budalasti se momak oženi zlatnom djevojkom. Živjeli su dugo i sretno, a žive još i danas ako nisu umrli. 
  

GLAVAR WASTNESSA

Tuljanica
Glavar Wastnessa stara je Škotska bajka, a govori o ljubavi jednog bogatog mladića prema morskom stvoru. 

Glavar Wastnessa bijaše neki naočiti neženja. Sve neudane djevojka otočja Orkney salijetahu ga ženidbenim ponudama, ali on ne htjedne uzeti ni jednu. „Sretan sam ovako kako živim“, običavao je govoriti.
Jednoga dana pođe on u šetnju pokraj mora i tamo, na obali, ugleda družinu morskih perajara, tuljanskog naroda koji nastava ocean u onim krajevima. Odloživši svoja teška krzna, bijahu svi odreda nagi, sunčajući se na toplom suncu. Igrahu  se, smijahu i skakahu sa stijena u more. Premda je more bilo dovoljno duboko za skakanje na mjestu gdje se obala strmo rušila u ocean, na obalnoj strani ono nije bilo dublje od plitke lokve.
Glavar dopuže s obalne strane i domogne se jedne od koža. Tuljani pograbe svoje kože i pobjegnu. Isplivaju na more, okrenu se da dobro odmjere čovjeka koji im se usudio tako prišuljati. Sve su glave bile tuljanske, osim jedne. Glavar tad, naoko, pođe svojim putem. Nije još ni stao nogom na suhu zemlju, kadli za sobom začu djevojku kako jeca i moli. Bila je to ona sirota čiju je kožu ugrabio. „Čovječe, ako u tebi ima milosrđa, vrati mi moju kožu!“ preklinjaše one.
„Ja nikako, nikako ne mogu živjeti u moru bez nje. Ja nikako, nikako ne mogu živjeti s mojima bez tuljanske kože. Iskaži mi svoje milosrđe, kao što se i sam milosrđu nadaš.“
Bijela tuljanica

Iako je Glavar zaista žalio djevojku, manje je njime vladalo sažaljenje negoli zaljubljenost. Od ta dva osjećaja, ljubav bijaše jača. I tako on zadrža kožu. Djevojka ga je i dalje usrdno molila, i suze prolijevala, ali na kraju ipak pristane za nj se udati. I tako se oni vjenčaju. Kako je vrijeme prolazilo morska djevojka rodi svome mužu sedmoro djece, četiri dječaka i tri djevojčice. Njezin se osmijeh mreškao poput morskih valića i svatko bi pomislio kako joj sreće ne manjka. Ali pogled bi joj često lutao morskom površinom, a svoju je djecu učila sjetnim napjevima, koji nisu bili nalik ičemu što je itko ikada čuo. Sve to vrijeme ona nije ni slutila gdje bi se tuljanska koža mogla nalaziti. Jednoga dana Glavar povede trojicu starijih sinova u ribolov, a njegova žena pošalje ostalu djecu na morsku obalu da skupljaju morske puževe. Jedino najmlađa djevojčica ostane kod kuće, jer je bila povrijedila stopalo. Čim su svi otišli, žena počne pretraživati kuću. Zavirila je na sva mjesta, ali tuljansku kožu nije mogla pronaći.
„Što to tražiš?“, upita je najmlađa djevojčica.
„Tuljansku kožu da u nju zamotam tvoju povrijeđenu nožicu.“
„Ja znam gdje se koža nalazi“, reče djevojčica. „Vidjela sam kako je jednom otac uzima iz pregrade između zida i krova.“ Držao je kožu i malo je gledao, a zatim vratio na isto mjesto.“
Žena pohrli onamo i izvuče odande svoju dugo traženu kožu. „Zbogom, malena moja!“ poviče, otrči na morsku obalu, navuče tuljansku kožu i zaroni u more. Glavar se vraćao kući svojim čamcem, kadli tuljanova ženka zapliva u njegovoj blizini. Njegova žena!
Ona otkri lice i zapjeva:
„Glavaru Wastnessa, ostaj sada zbogom!
Ja voljah te, dobrim bio si drugom, 
Prem' djece naše sjećat ću se s tugom
Ljubav stara zove, ja vraćam se drugom!“

I tako glavar Wastnessa nikada više nije ugledao prelijepo lice svoje žene – tuljanice.