četvrtak, 20. rujna 2012.

JAKO TUŽAN DAN

Renata Gucek
Ne znam kako bih ga opisala... Kao da i samo nebo plače.
Danas bih željela pisati o jednoj posebnoj mami, jednoj veseloj, vedroj, mami iz koje je prštala energija i ogromna pozitiva! Koju sam, onako... usput zadnji puta srela u Dm trgovini na dječjem odjelu i tada smo se poslijednji puta izgrlile i izljubile jer sam joj željela čestitati na prinovi koju su očekivali. Rekla je da je na očuvanju trudnoće zbog komplikacija. I to je bilo to....
Onda sam ovih dana jako intenzivno mislila na nju. I pisala joj blesave poruke na facebook tipa: heej, nadam se da ste bebica i ti veselo... kako ide? Koliko još? I... odgovori su bili šturi i vrlo rijetki. No, mislila sam da je stvar u pre natrpanom rasporedu, a ne o tim nesretnim komplikacijama.
I, onda... samo tjedan dana prije termina poroda... napustila nas je. Zajedno s bebicom.
Renata Gucek, osoba kakvu ste obožavali imati u svojoj blizini, a kao prijatelja bila bi velika privilegija.
Drago mi je što sam te poznavala. Time je ova vijest još bolnija. I teža.
Ne znam kako oblikovati u riječi ovo što upravo osjećam.
Nadam se da i tamo gdje si sada raduješ sve oko sebe.
I najiskrenije se nadam da će tvoji najmiliji dobiti utjehu. Jer, kako je tek njima, kada se mi... koji smo te tako malo poznavali osjećamo toliku prazninu i silan gubitak! Počivala u miru draga!


subota, 15. rujna 2012.

MUDRA BAKA I NJEN SAVJET

bakica
Mlada žena otišla je svojoj baki, pričala joj o svom životu i o tome kako joj je teško. Muž ju je upravo prevario i bila je povrijeđena, razočarana, tužna. Nije znala kako će sve to preživjeti i željela je odustati od svega. Bila je umorna od borbe. Činilo joj se da se u njezinom životu pojavi novi problem, čim riješi neki stari. 

Baka ju je odvela u kuhinju. Napunila je tri zdjele s vodom i stavila ih na štednjak. U prvu je stavila mrkve, u drugu jaja, a u treću mljevenu kavu. Pustila ih je da dođu do vrenja. Nakon dvadeset minuta isključila je štednjak. Izvadila je mrkve, jaja, kavu iz zdjela i poslužila ih. Okrenula se unuci i rekla joj: "Reci mi što vidiš."
"Mrkve, jaja i kavu", odgovorila je unuka. 

Onda joj je baka rekla neka opipa mrkve. Napravial je to i rekla da su omekšale. 
Zatim ju je baka tražila neka uzme jaje i razbije ga. Kada je unuka skinula s njega ljusku, promatrala je tvrdo kuhano jaje. Na kraju ju je baka tražila neka otpije gutljaj kave. Unuka se nasmijala kada je okusila njezinu bogatu aromu. 

Tada je upitala baku: "Što sve ovo znači?"

Baka joj je objasnila kako su mrkva, jaje i kava bili suočeni s istom nedaćom - vrelom vodom. Pokazalo se da je svatko reagirao drugačije. Mrkva je ušla u vodu snažna, tvrda i nepopustljiva, ali nakon što je bila izložena vrućoj vodi, omekšala je i postala slabašna i meka. Jaje je bilo krhko, njegova tanka vanjska ljuska štitila je tekuću unutrašnjost, ali nakon boravka u kuhanoj vodi, unutrašnjost je postala tvrda. 

Međutim, kava se ponašala jedinstveno. Tijekom kuhanja promijenila je - vodu. 

"Što si ti? Kada nedaća zakuca na tvoja vrata, na koji način reagiraš? Da li se tada ponašaš kao mrkva, jaje ili kava," upitala je baka unuku.  

Pokušajte razmisliti o ovome. Da li kad me stisnu nedaće da se ponašam poput mrkve, koja, naizgled jaka, suočena s boli postaje mekana i gubi svoju snagu.

Postajem li jaje koje se mijenja zbog topline? Da li nakon nekog problema ili teškoće postajem tvrda i ukočena? Izgleda li moja ljuska izvana isto, ali iznutra sam ogorčena i iamm tvrdo srca?

Ili sam poput kave? Kava je promijenila vodu, kada je doživjela ono što joj je donijelo bol. Kada kava postane vruća, kava ispušta miris i okus. Ako si kao kava, kada su stvari najgore, ti postaješ bolja i mijenjaš situaciju oko sebe. Kada je bol najteža i problem najveći, uzdižeš li se na novu razinu?

Neka vam život donese dovoljno sreće da biste bili ljubazni, dovoljno nedaća da biste bili snažni, dovoljno tuge da biste bili čovjek i dovoljno nade da biste bili sretni. 

Najsretniji ljudi nisu nužno imali najbolje od svega, samo su napravili najbolje od svega što im je došlo na put. Najsvjetlija budućnost uvijek se temelji na zaboravljenoj prošlosti i ne možeš ići naprijed u životuu ako ne ostaviš iza sebe sve svoje neuspjehe i boli. 

Pozdravljam vas uz želju neka svi u životu budemo poput kave. :)


subota, 8. rujna 2012.

PRETVORITELJ


Izvor: http://saintpigsfunfunbox.com/lion-on-stilts-chasing-giraffe/
Bajka "Pretvoritelj" bajka je porijeklom iz Kenije. Zanimljiva je to priča o lukavstvu, ali i o tome da snalažljivi na koncu pronađu nekoga tko im može parirati. Priča je ovo o dva brata i možete je pročitati u nastavku...

Bio jednom jedan čovjek po imenu Mbokothe, koji je živio sa svojim bratom. Njihovi roditelji su pošli na onaj svijet, namrijevši im dvije krave. Mbokothe reče: „Ako odvedem ove dvije krave vraču, on će mi u zamjenu dati čarobne moći.“
On odvede dvije krave preko polja i puma do mjesta gdje je živio slavni vrač, koji uze dvije krave i dade Mbokotheu moć da se pretvori u koju got životinju poželi. Mbokothe ode kući i povjeri to svome bratu, obvezavši ga na čuvanje tajne.
Jednoga dana Mbokothe se pretvori u golema, krasna bika i brat ga odvede na sajam da ga proda. Neki čovjek kupi ga od Mbokotheovog brata, plativši za nj dvije krave i pet koza.
Na putu kući bik Mbokothe pobjegne svome kupcu. Čovjek potrči za njim, ali Mbokothe prometne svoje stražnje noge u noge lava. Kada čovjek pročita tragove, reče rastužen: „Sve je propalo. Bika je zaskočio i požderao lav.“
Mbokothe se opet pretvori u čovjeka pa nimalo ne žureći se ode kući. Idućeg sajmenog dana Mbokothe se opet pretvori u bika i njegov ga brat ponovno proda za deset koza. No Mbokothe nije znao da je čovjek koji ga je kupio također bio pohodio onog istog vrača i zadobio čarobne moći ravne njegovima. Kad je Mbokothe-bik počeo bježati, čovjek se pretvori u lava i uze ga progoniti. Mbokothe se pretvori u pticu i odleti s onoga mjesta, ali se čovjek u času pretvori u snažna jastreba i poleti za njim. Mbokothe sleti na zemlju i pretvori se u antilopu, ali se čovjek pretvori u vuka. Svaki put kad je Mbokothe mijenjao svoj lik i čovjek je činio što i on, sve dok Mbokothe nije posve malaksao. „Ti si pobijedio“, reče on. „Pođimo do moje kuće i ja ću ti vratiti sve tvoje koze.“

I čovjek jak poput bika mora se jednog dana, htio ne htio, namjeriti na suparnika sebi ravna. 

petak, 24. kolovoza 2012.

Mama - kraljica pletaćih igala

Ivana Tepeš Galić
Znam da je svima kada vidite pletaće igle, prva asocijacija: peć i baka koja sjedi u kutu i plete. No, danas je pletenje doživjelo renesansu i sve je više mladih žena (i mladića) koji su otkrili ljepotu pletenja. Pletenje kao hobi mnogi doživljavaju kao lijek protiv stresa i poticanje kreativnosti.

Ima jedna jako kreativna i zabavna mama koja je osmislila vunene kreacije pod imenom Gavelina. Njeno ime je Ivana Tepeš Galić. I ona je sve ono o čemu se govori u jednoj među određenom populacijom popularnoj pjesmi: žena, majka, kraljica.... Ona je vješta s pletaćim iglama, fotoaparatom, kistovima i bojom, fenom i češljom, kuhačom... I kada se joj doda da izgleda kao fotomodel... jednostavno ne znaš drugo doli diviti se. Ona je prava zabavna mama u punom smislu riječi, ali pri tom nije zaboravila biti žena. Moderna. Svestrana. Duhovita. Njena modna marka Gavelina nastala je njenim promišljanjem o tome da je svaka žena priča za sebe. A obzirom na njenu nepresušnu inspiraciju svaki njen odjevni ili ukrasni predmet priča svoju maštovitu priču. Svaki predmet je izrađen s pomno: puno ljubavi i pažnje i od najkvalitetnijih materijala. Osim toga svi su predmeti rađni ili u malim serijama ili su u potpunosti unikati. Prepuni simpatičnih, duhovitih, neobičnih i posebnih detalja.

Foto: facebook Ivana Tepeš Galić
Njezina kolekcija tako obuhvaća odjevne i dekorativne odjevne dodatke za žene: veste, prsluke, suknje, kape, šešire, rukavice, šalove, bolera..., liniju donjeg rublja od konca kojem Ivana pridaje posebnu pažnju. Ono je privlačno, erotično, provokativno i vrlo vrlo ženstveno. Ova kolekcija slavi ženu u punom smislu riječi: slavi ljepotu ženskog tijela naglašavajući linije i ističući ono najljepše, prikazuje snagu ženskog tijela, ali i njenu putnost i nježnost. Ovdje definitivno ima komada odjeće za sve: žene, majke, kućanice, bake, studentice, supruge, ljubavnice, prijateljice! Za sve one koje se ponose time što su žene!
Poslijednja, ali ne i manje privlačna linija namijenjena je najmlađima - malim bebama. Iz svakog njenog rada vidi se koliko uživa izrađivati predmete za najmlađe. Sve pršti od nježnih linija i vedrih boja koje vć na prvi pogled pršte radošću. Svaki je predmet ukrašen posebnim detaljima: malenim mašnicama, preslatkim satenskim trakicama, cvjetićima, duhovitom dugmadi, perlicama, pomponima i drugim simpatičnim detaljima. Osim haljinica, tregerica, pepica, gaćica, ukrasnih pokrivača ovdje se može pronaći puno zanimljivih kompletića za krštenje i druge posebne prilike. Uz odjevne predmete Ivana izrađuje i simpatične igračke i tješilice koje će zasigurno još godinama biti omiljena dječja zabava.
Osim svega navedenog, Ivana je i profesionalna fotografkinja kojoj se s velikim povjerenjem možete obratiti želite li zabilježiti neki svoj poseban trenutak u životu. Njene fotografije su definitivno bezvremenske i vrlo osobne.
Foto: facebook Ivana Tepeš Galić

Radove joj možete vidjeti na njenim službnim facebook stranicama: http://www.facebook.com/pages/Gavelina-unikatni-ukrasi-i-odjevni-predmeti-rukom-ra%C4%91eni/29010208279
Naručite nešto iz njene bogate kolekcije. Sigurno ćete godinama uživati u ljepoti Ivaninih radova.  

subota, 4. kolovoza 2012.

USPAVANI PRINC

Uspavani princ autorice De-Saphire sa stranice Deviant Art
Postoji jedna priča o uspavanom princu koju je prepričala i prilagodila Alison Lurie. Neki izvori govore da ova priča potječe iz Grčke, ali da je vrlo popularna u Armeniji i Italiji i, naravno, postoje mnoge verzije priče. Alison ju je ispričala na ovaj način: 

Jednom, jako davno živio je kralj s kraljicom. Oni su imali kćer jedinicu koju su voljeli najviše na svijetu. Jednoga je zimskoga dana, kada je krajolik bio prekriven snijegom, ona sjedila na prozoru svoje hobi sobe za šivanje. Sjedeći na prozorskoj dasci, iglom je i koncem izrađivala ručni rad. Nespretno se ubola iglom u prst, a kap crvene krvi kanuo je na dasku obasjanom zlatnim suncem. Ubrzo zatim začula je kako ptice na drvetu pjevaju:

"Zlato, bijelo i crveno,

u krevetu princ svom spava 

tajanstveno. "

Princeza, neobično dirnuta njihovom pjesmom zamolila ih je: "Molim vas, ptičice nebeske, pjevajte mi ovu pjesmu opet" 

I ptice su je poslušale i zapjevale:

"Bijelo, crveno i zlatno,

On će spavati dok je vrijeme stalo."

Ptičice su poželjele odletjeti dalje, no princeza povika za njima: "Ah, ptičice, mile pjevajte mi iznova!" I ptice su pjevale:

"Crveno, zlatno i bijelo,

On se budi na Ivanje sijelo".

"Ali, ptičice mile, što to vaša pjesma znači?" upitala ih je princeza. A ptičice joj mile odgovorile da im je netko davno rekao da je da je u dvorcu daleko, daleko, i još dalje, nastanjen najplemenitiji i najljepši princ na svijetu. S kožom poput snijega bijelom i usana crvenih poput krvi, kose zlatne kao sunce. Princ je začaran. Čini je na njega bacila jedna zločesta vješticakoja se zagledala u njega, a on je nije želio, tako da je pao u dubok san iz kojeg ga je mogao probuditi netko samo jednoga dana u godini, u noći svetog Ivana, na Ivanje. Tako da će to biti do kraja vremena, no ako djevojka poželi bdijeti pokraj njegovog kreveta, tako da ju on može vidjeti kad se probudi, čarolija će biti uništena.

"A gdje se nalazi taj dvorac?" upitala je princeza.

"Ne znam", odgovorila joj je ptica ", Znam samo da je jako daleko, daleko, i još dalje, tako da bi se doputovalo do tog dalekog zamka trebalo istrošiti par željeznih cipela."

Dani su prolazili, a princeza nije mogla zaboraviti pjesmu koju su joj ptičice pjevale. Napokon je rekla sama sebi da mora na put krenuti i da će pronaći usnulog princa, te ga osloboditi čarolije. Ali znala je da njezin otac i majka nikada ne bi pristali pustiti je na tako dalek put, pa njima ništa nije rekla. Imala je par željeznih cipela napravljenih posebno za nju, i čim je bila spremna, kasno jedne noći, ona ih stavi na svoje noge i tiho napusti palaču.

Kada su se kralj i kraljica probudili sljedećeg jutra, vidjeli su da princeza nije u svojoj sobi. Tražili su je po cijelom dvorcu i kada ju nisu pronašli, poslali su svoje ljude da je traže po čitavom kraljevstvu. No princeza se dobro sakrila i pobjegla kraljevskoj potjeri. Izašla je iz kraljevstva bez da ju je itko vidio. Njezin otac i majka jako su tugovali i plakali još više, misleći da je princeza mrtva. 

Princeza je hodala u svojim željeznim cipelama daleko, daleko, i još dalje, sve dok nije stigla do velike tamne šume. Iako je šuma izgledala sablasno, nije odstupila i nije se uplašila, već je krenula ravno kroz šumu. Kasno navečer stigla je do usamljene malene kolibe. Pokucala je na vrata, a otvorila joj je starica i zapitala je što želi tako kasno i tako daleko od svog doma.

"U potrazi sam za dvorcem uspavanog princa", jednostavno je rekla djevojka. "Znate li gdje se dvorac nalazi?"

"Ne bih znala", odvratila joj je starica. "Ali mogu ti dati nešto pojesti i popiti, no odmah nakon toga te moram otpraviti dalje. Vrti se dijete od kuda si došla, jer ovo nije mjesto za djevojku, kao ni za bilo kojeg smrtnika."

"Ne", usprotivila se princeza. "Ja moram ići dalje."

"Ako morate, onda tu ja ništa ne mogu", odvratila joj je starica. "Uđi, onda, drago moje dijete, a kad moj sin, zapadni vjetar dođe kući, ja ću ga pitati da li on zna put do prinčevog dvorca. Ali moram te upozoriti. On te ne smije ni vidjeti ni čuti."

Tako je princeza ostala kod starice. Starica joj je ponudila večeru i zatim ju sakrila u ormar za metle. Uskoro se čula lagana grmljavina i šum rominjanja kiše. To je kući stigao Zapadni vjetar. 

"Majko", rekao je, "Osjećam smrtno tijelo u kući."

"O, sine moj", rekla je starica: "Nemoj se ljutiti! Danas je navratila jedna siromašna djevojka u željeznim cipelama koja je u potrazi za putem do dvorca uspavanog princa."

"Draga majko, ja ti puta do tog dvorca ne znam", rekao je zapadni vjetar. "No, možda moj rođak Istočni vjetar možda zna gdje se dvorac nalazi. Možda on zna put do njega."

Čim je idućeg jutra svanulo sunce, princeza je iznova krenula na svoj put. Hodala je daleko, daleko, i još dalje, u svojim teškim, neudobnim i tvrdim željeznim cipelama. Sunce ju je grijalo i kiša je umivala. Napokon jedne je kasne večeri stigla do druge kolibice, gdje je živjela druga starica. I ona e začudila što ona radi ovdje tako kasno i što želi.

"Ja sam u potrazi za dvorcem uspavanog princa", rekla je princeza. "Znate li gdje se dvorac nalazi?"

"Dijete moje, ne bih ti to znala reći", reče starica. "Ali mogu ti dati nešto pojesti i popiti, a zatim te moram otpraviti tamo od kuda si došla jer ovo nije mjesto za djevojku. Ni za kojeg smrtnog stvora."

"Ne", usprotivila se princeza. "Ja jednostavno moram ići dalje."

"Ako moraš, drago dijete" reče starica, "onda dođi, draga moja, i kada moj sin Istočni vjetar stigne kući, ja ću ga pitati da li on možda zna put. Ali moraš se sakriti i ne pustiti ni glasa, jer će inače biti jako ljut." Starica stoga ponudi princezi sklonište i skloni princezu u ormar za lonce.

Doskora se čulo zavijanje i snažno puhanje vjetra, to je sam Istočni vjetar stigao svojoj kući.

"Majko," poviče on, "Osjećam smrtnu dušu u kući" 

"O, sine moj", reče mu majka: "nemoj se ljutiti! Ovdje je u prolazu bila i navratila samo jedna siromašna djevojka u željeznim cipelama koja je danas prolazila ovuda i pitala me znam li puta do dvorca uspavanog princa."

"Draga majko, ja ti do tog dvorca puta ne znam", rekao je Istočni vjetar. "No, možda moj rođak Sjeverni vjetar može put do dvorca znati."

Čim je sljedećeg dana svjetlo probudilo princezu, ona se dala na dug put. Hodala je daleko, dalje i onda zatim još dalje, hodajući u svojim željeznim teškim cipelama. Sunce ju je opržilo, a kiša ju okupala, dok joj od finih haljina nisu ostale samo poderane krpe. Jednoga dana, nakon dugo hodanja, princeza je konačno stigla do ruba još jedne šume, jedne kasne večeri stigla je na prag još jedne kolibe u kojoj je živjela još jedna starica. Kad ju je starica koja je živjela tamo vidjela, bila je prizorom toliko uplašena da u je na sve načine pokušala otjerati.

"Nemojte me potjerati, dobra starice", rekla joj je princeza. "Ja moram ići jer sam u potrazi za dvorcem uspavanog princa."

"Ako moraš onda ti trebam pomoći", rekla je starica. "Dođi onda, draga moja, u kad se moj sin Sjeverni vjetar večeras kasno vrati kući ja ću ga pitati da li on zna put do dvorca. Ali moraš se pobrinuti da te ne vidi i ne čuje, jer će te ubiti."

Tako je opet princeza ostala i objedovala večeru koju joj je starica pripremila, te ju potom sakrila u ormar za kapute. Uskoro se čuo strašan zvuk. Kao da neka opasna zvijer urliče i kao da svi vihori pušu i kao da je najveća ledena mećava vani uz zavijanje bure.

"Majko", zagrmio je Sjeverni vjetar došavši kući, "Osjećam prisustvo smrtnika u kući!"

"O, sine moj mili", reče mu majka: "nemoj se ljutiti! Ovdje je danas samo prolazila jedna siromašna djevojka sva u dronjcima i željelznim cipelama na nogama koja je samo željela znati pravi put do dvorca uspavanog princa."

"Pa, to je barem lako", zagrmio je Sjeverni vjetar. "Put od naših ulaznih vrata vodi ravno do njega."

"To znači da će ukoliko slijedi ovaj put stići do dvorca i pronaći ga", rekao je svojoj majci, "jer to je pravi put do njega."

"No", nastavi Sjeverni vjetar uz smijeh, "uz to joj treba i malo volje i puno sreće, jer gvozdena vrata dvorca čuvaju dva velika lava koji proždiru sve one koji se pokušavaju približiti dvorcu i proći."

"Pa, mili sine moj, zar onda ne postoji neki način da se uđe u dvorac?"

"Naravno da postoji jedan način", rekao je Sjeverni vjetar. "Potrebno je ubrati dvije bijele ruže koje rastu iza naših ulaznih vrata. Te ruže potrebno je baciti u usta lavova i oni će leći i pustiti je da prođe."

Čim je svanulo idućeg jutra, princeza je krenula na svoj dugi put, noseći dvije bijele ruže iz grma iza vratiju kuće Sjevernog vjetra, koje joj je dobra starica ubrala. Uputila se ona na daleki put, pazeći da ne skrene s onog puta o kojem je vjetar govorio. Sunce joj je pržilo ramena, dok ju je kiša potpuno smočila, a snijeg je ohladio. Konačno, nakon dugog puta, pogledala je u svoje željelzne cipele, a zatim je podigla pogled i pred sobom ugledala tornjeve dvorca uspavanog princa.

Uskoro je stigla i do vrata, i ugledala, upravo kako je Sjeverni vjetar rekao, dva velika lava koji čuvaju ulaz u dvorac. Lavovi su se naskora probudili i kada su ugledali princezu počeli su rikati i rikom buditi sve uokolo, grebući velikim šapama zemlju i pokazivati joj oštre zube, ne bi li je uplašili. Princeza se veoma uplašila i umalo se dala u bijeg, no ipak je krenula bliže. I baš kad asu se lavovi spremali na skok kako bi ju proždrijeli, ona se dosjeti da u ruci drži one bijele ruže koje su njima namijenjene i baci ih na njih. Najednom, dogodilo se čudo! Lavovi su postali pitomi, i počeli presti i umiljavati se oko nje poput kakvih umiljatih mačića. Vrata se otvoriše za princezu, a ona uđe bosonoga u dvorac.

U dvorcu je pronašla nebrojeno mnogo soba koje su je mamile veličanstvenim uresima i umješnim uresima kakve bi blo koji knez poželio. No, osim prekrasno urešenih soba, još joj je nešto privuklo pažnju. Začudila se što je sve u dvorcu pozaspalo najtvrđim snom i nikakav ih zvuk nije mogao probuditi. Sluge su spavali u hodniku, kuharica i sluškinje u kuhinji, vrtlar u vrtu, mladoženja i konji u staji, krave u štali, kokoši i patke s peradi u dvorištu, pa čak i muhe spavale su na zidovima u neobičnim položajima.

Princeza pretraži sve prostorije dvorca, te na kraju dođe do spavaonice čije su prozore resile zavjese od čistog srebra, a na krevetu je napokon pronašla kako spokojno spava najljepši princ na svijetu. Koža mu je bila bijela kao snijeg, usne su bile rumene kao krv, a njegova kosa zlatila se poput najsjajnijeg sunca. Princeza ga nije mogla probuditi, pa je sjela pokraj njegova kreveta. Kada je pala noć, u sobi se pred njom pojavio stol prekriven najukusnijom večerom; i čim bi se princeza najela, stol bi nestao isto onako kako se i pojavio. Princeza je strpljivo i milo čitave noći probdijela i noćima promatrala uspavanog princa. Zorom bi se stol iznova pojavio s najboljim doručkom, i nakon što bi se princeza najela, isto bi nestao kao i u vrijeme večere i ručka. 

Prolazili su dani, a zatim tjedni i konačno mjeseci. Ipak, princeza je svake večeri sjedila pokraj uspavanog princa i strpljivo čekala da se on probudi. Nakon dugog vremena, napokon je došao dan svetog Ivana, dan kada je prema proroštvu bilo određeno da se princ probudi, no princeza to nije znala, jer je izgubila osjećaj za vrijeme tijekom svog dugog puta i vremena provedenog bdijući uz uzglavlje uspavanog princa.

Točno u ponoć, sat na najvišem tornju dvorca koji do sada nije davao nikakvih zvukova, počeo je otkucavati. Kada je otkucao dvanaest sati princ je zijevnuo, otvorio oči i ugledao princezu koja je sjedila pokraj njegovog kreveta, bosa i u krpama kao neka prosijakinja ili kakva sluškinja.

"Knačno, čarolija je poništena!" uzviknuo je.

Odjednom se čula buka glasova sa svih strana, pričanje, mukanje, kokodakanje, njakanje, rzanje, kvakanje, mijaukanje i lajanje.... Svi su se pomalo budili iz svog dugog sna: sluge u dvorani, kuhari i sluge u kuhinji, vrtlari u vrtu , magarci i konji u staji, krave u štali, kokoši, patke i ostala perad u dvorištu, pa čak i muhe na zidu. Ali princ kao da nije ništa od ovoga čuo ni vidio, jer on je samo gledao princezu.

"Tko god da ste mlada gospođice, moj život pripada vama", reče on. "Hoćeš li se udati za mene?"

Princeza ga pogleda u oči i vid da je dobar i hrabar isto onoliko koliko je i lijep, te mu odgovori sretna: "Svim svojim srcem".

I tako su se oni vjenčali s velikom svečanosti i slavljem koje je trajalo tri dana. Tada su sretni princ i princeza uzeli svoje najbrže konje, i odkasali i u dvorac tužnih kralja i kraljice, koji su se nemalo iznenadili i silno obradovali vidjevši ponovno svoju ljubljenu kćer. Što se tiče princa, iako je bio nemalo iznenađen otkrivši da njegova ljubljena supruga nije bila prosjakinja ni služavka već kraljevskog roda, to mu na koncu ništa nije više značilo i on zbog toga nije bio sretniji, jer on je već svoju sreću pronašao ljubivši je više od svega na svijetu.

Čiča miča, gotova je priča!

subota, 28. srpnja 2012.

HROMA LISICA, priča iz Slovačke

Lisica
Bio jednom jedan čovjek, pa imao tri sina. Dvojica bijahu bistri mladići, a treći bijaše momak budalast. Desno oko onoga čovjeka uvijek je bilo nasmijano, ali lijevo se neprestance kupalo u suzama. Njegovi sinovi odlučiše upitati ga zašto je tako. 
Najstariji ga sin upita, ali čovjek na nj baci svoj nož. Drugi sin ga upita, ali dogodi se navlas isto. I jedan i drugi sin pobjegnu. Tada isto pitanje postavi oci i treći sin. Čovjek se maši noža, ali momak se i ne pomakne. Čovjek odloži nož i reče: "Dvojica mojih sinova su kukavice, a ti si hrabar. Meni se desno oko smije zato što imam sina junaka, a lijevo mi oko plače zato jer mi je netko ukrao čarobnu vinovu lozu koja daje dvadeset i četiri vjedra vina na dan."
Trojica braće dogovore se pa krenu u potragu za čarobnom vinovom lozom. Put se račvao u tri smjera pa svaki od njih krene svojom stazom. Dva starija sina doskora se opet sretnu. "Hvala Bogu, otarasili smo se one budaline!" nasmiju se pa sjednu blagovati hranu koju su sa sobom bili ponijeli. Naiđe u taj mah odnekud neka hroma lisica, i jadna i izgladnjela. No braća joj ne dadnu ni mrvice. Reknu ovako: "Vidi lisice! Hajde da je ubijemo!" Lisica odhrama dalje. 
Kad je budalasti momak sjeo blagovati, primakne mu se ista ona lisica. "Vremena su teška", reče on "Podijeli sa mnom ovaj zalogaj". 
Kad pojedoše, lisica reče: "Kamo si krenuo?" Prostodušni mladić, iznenađen što lisica umije govoriti, rekne joj po istini što je i kako je. 
"Pođi sa mnom", reče lisica. 
Dođu u vrt. "Vinova loza tamo je unutra", reče lisica. "Moraš poći pokraj dvanaestorice stražara. Njihove su oči otvorene, ali čvrsto spavaju. Naći ćeš dvije lopate, zlatnu i drvenu. Iskopaj lozu drvenom lopatom pa se vrati amo k meni. 
Ali kad se momak lozi primakao, zaboravi on sve kako ga je lisica bila naputila pa dohvati zlatnu lopatu. Zarine on lopatu u zemlju, a čuvari se svi odreda probude pa ga odvedu svome gospodaru.
"Loza pripada mome ocu", branio se budalasti momak. 
"Neka je i kako ti veliš", reče onaj gospodar, "ali ja ti je ne vraćam sve dok mi ne doneseš stablo zlatne jabuke na kojemu svakoga dana dozori jedna zlatna jabuka."
Momak se vrati lisici, a ona mu reče:"Pođi sa mnom." Odvede ga u drugi vrt i reče mu: "Da dođeš do stabla zlatne jabuke moraš proći drugu dvanaestoricu stražara. Kraj voćke se nalaze dvije motke: " jedna zlatna, druga drvena. Uzmi drvenu, pa udri njome po stablu. Zatim se vrati amo k meni."
Ali budalasti momak udari po stablu zlatnom motkom i probudi stražare. Gospodar onoga vrta reče: "Dat ću ti voćku, ako mi dovedeš zlatnoga konja sa zlatnim krilima."
Momak se vrati lisici, a lisica mu reče: "Pođi sa mnom."
Povede ga kroz mračnu šumu do nekog imanja pa mu reče:" Prvo moraš proći pokraj dvanaestorice čuvara. Zlatni se konj nalazi u staji, a pokraj njega vise dvije uzde, jedna od zlata, a druga od lika. Zauzdaj konja uzdom od lika, zajaši ga i vrati se amo k meni."
Ali budalasti momak zauzda konja zlatnom uzdom i probudi stražare. Gospodar reče: "Dat ću ti zlatnoga konja, ako mi dovedeš zlatnu djevojku u zlatnoj kolijevci."Momak se vrati lisici, a lisica mu reče: "Pođi sa mnom." Dovede ga do neke špilje. "U špilji su dvanaestorica stražara, a kad prođeš pokraj njih, eno se zlatna djevojka ljulja u zlatnoj kolijevci. Pokraj nje stoji golema sablast i viče: "Ne! Ne! Ne! Ti se na nju ne osvrći nego dohvati zlatnu kolijevku pa je donesi amo k meni."
Ovoga puta momak sve učini kako ga je lisica poučila. Vrate se na ono imanje, a momak reče: " Ova zlatna cura ljepota je da joj ravne nema. Sve mi se vidi, šteta bi bila bez nje ostati." I tako se lisica pretvori u zlatnu djevojku, smo joj oči ostale iste, lisičje. Momak dade liju-djevojku gospodaru pa uzme zlatnoga konja.
Te noći gospodar se bolje zagleda u zlatnu djevojku pa poviče: " U tebe su oči isičje!" Djevojka se opet pretvori u lisicu koja pobježe onamo gdje je na nju čekao momak zajedno s pravom zlatnom djevojkom i sa zlatnim konjem. 
Lisica se onda pretvori u zlatnoga konja, ali rep joj osta lisičji. Momak je zamijeni za stablo zlatne jabuke. Kad se zatim gospodar divio konju, reče: "Na tebi mane nema, samo da ti rep nije čupav, pravi lisičji." Konj se opet pretvori u lisicu koja pobježe onamo gdje je na nju čekao ma kraju, lisica se pretvori u stablo zlatne jabukei momak je zamijeni za očevu lozu. Ali kad se gospodar divio stablu, iznenada reče: "Kakvo čudo! Jabna njemu rastu kao lisičje glave!" Nato se stablo prometne u lisicu koja pobjegne da se pridruži momku, djevojci, konju, stablu i vinovoj lozi. 
Na putu kući momak susretne svoju braću. Oni ga zaskoče, bace u neki bunar i ukradu njegovo blago. Ali kad su sve ono donijeli natrag svome ocu, loza nije davala vino, jabuka nije htjela procvjetati, zlatni konj nije htio hrzati, a zlatnoj djevojci smijeh nikako da na ustima zaigra. A očevo lijevo oko suze i dalje lije i lije. 
U malo vremena lisica spasi momka aiz bunara. Dok je on ležao na travi, trudeći se dah povratiti, ona se pretvori u kraljevnu. Bila je začarana da luta zemljom kao lisica, sve dok ne spasi život prijatelju. "Sada sam slobodna", reče ona, "a slobodan si i ti. Ostaj mi zbogom prijatelju moj." Kraljevna pođe svojim putem, a momak ode kući. Ondje ispriča ocu cijelu priču i kad je završio loza počne davati vino, stablo jabuke procvate, konj zahrže, a zlatna djevojka zapjeva. I najbolje od najboljega - lijevo oko njegova oca prestane plakati i stade se smijati. 
Otac otjera od kuće dvojicu svojih sinova, nevaljaca, a budalasti se momak oženi zlatnom djevojkom. Živjeli su dugo i sretno, a žive još i danas ako nisu umrli. 
  

GLAVAR WASTNESSA

Tuljanica
Glavar Wastnessa stara je Škotska bajka, a govori o ljubavi jednog bogatog mladića prema morskom stvoru. 

Glavar Wastnessa bijaše neki naočiti neženja. Sve neudane djevojka otočja Orkney salijetahu ga ženidbenim ponudama, ali on ne htjedne uzeti ni jednu. „Sretan sam ovako kako živim“, običavao je govoriti.
Jednoga dana pođe on u šetnju pokraj mora i tamo, na obali, ugleda družinu morskih perajara, tuljanskog naroda koji nastava ocean u onim krajevima. Odloživši svoja teška krzna, bijahu svi odreda nagi, sunčajući se na toplom suncu. Igrahu  se, smijahu i skakahu sa stijena u more. Premda je more bilo dovoljno duboko za skakanje na mjestu gdje se obala strmo rušila u ocean, na obalnoj strani ono nije bilo dublje od plitke lokve.
Glavar dopuže s obalne strane i domogne se jedne od koža. Tuljani pograbe svoje kože i pobjegnu. Isplivaju na more, okrenu se da dobro odmjere čovjeka koji im se usudio tako prišuljati. Sve su glave bile tuljanske, osim jedne. Glavar tad, naoko, pođe svojim putem. Nije još ni stao nogom na suhu zemlju, kadli za sobom začu djevojku kako jeca i moli. Bila je to ona sirota čiju je kožu ugrabio. „Čovječe, ako u tebi ima milosrđa, vrati mi moju kožu!“ preklinjaše one.
„Ja nikako, nikako ne mogu živjeti u moru bez nje. Ja nikako, nikako ne mogu živjeti s mojima bez tuljanske kože. Iskaži mi svoje milosrđe, kao što se i sam milosrđu nadaš.“
Bijela tuljanica

Iako je Glavar zaista žalio djevojku, manje je njime vladalo sažaljenje negoli zaljubljenost. Od ta dva osjećaja, ljubav bijaše jača. I tako on zadrža kožu. Djevojka ga je i dalje usrdno molila, i suze prolijevala, ali na kraju ipak pristane za nj se udati. I tako se oni vjenčaju. Kako je vrijeme prolazilo morska djevojka rodi svome mužu sedmoro djece, četiri dječaka i tri djevojčice. Njezin se osmijeh mreškao poput morskih valića i svatko bi pomislio kako joj sreće ne manjka. Ali pogled bi joj često lutao morskom površinom, a svoju je djecu učila sjetnim napjevima, koji nisu bili nalik ičemu što je itko ikada čuo. Sve to vrijeme ona nije ni slutila gdje bi se tuljanska koža mogla nalaziti. Jednoga dana Glavar povede trojicu starijih sinova u ribolov, a njegova žena pošalje ostalu djecu na morsku obalu da skupljaju morske puževe. Jedino najmlađa djevojčica ostane kod kuće, jer je bila povrijedila stopalo. Čim su svi otišli, žena počne pretraživati kuću. Zavirila je na sva mjesta, ali tuljansku kožu nije mogla pronaći.
„Što to tražiš?“, upita je najmlađa djevojčica.
„Tuljansku kožu da u nju zamotam tvoju povrijeđenu nožicu.“
„Ja znam gdje se koža nalazi“, reče djevojčica. „Vidjela sam kako je jednom otac uzima iz pregrade između zida i krova.“ Držao je kožu i malo je gledao, a zatim vratio na isto mjesto.“
Žena pohrli onamo i izvuče odande svoju dugo traženu kožu. „Zbogom, malena moja!“ poviče, otrči na morsku obalu, navuče tuljansku kožu i zaroni u more. Glavar se vraćao kući svojim čamcem, kadli tuljanova ženka zapliva u njegovoj blizini. Njegova žena!
Ona otkri lice i zapjeva:
„Glavaru Wastnessa, ostaj sada zbogom!
Ja voljah te, dobrim bio si drugom, 
Prem' djece naše sjećat ću se s tugom
Ljubav stara zove, ja vraćam se drugom!“

I tako glavar Wastnessa nikada više nije ugledao prelijepo lice svoje žene – tuljanice.