Internetom se širi presladak video dječaka koji grli svoju umiljatu kokicu. Mnogima je to smiješno i glupo jer kokice doživljavaju samo kao (ukusan) obrok. A ne pada im na pamet da i te životinje imaju svoje osjećaje.I kakve! O tome mogu posvjedočiti iz prve ruke.
 | |
| Koka Kričko, rad moje mame <3 |
Kao mala djevojčica kod none sam imala jednu kokicu koju ljudi prepoznaju kao Katicu (Katičku). Bila je majušna, kakve samo mogu biti kokice te vrste: svjetlo smeđeg perja koje je pri krajevima poprimalo tamno smeđu boju. Nekima vrlo neugledna, meni vrlo posebna. Imala je ona i svog Juru ili Đureka koji se kočoperio dvorištem sav onako gizdav prekrasnog šarenog perja poput paunovog. I iz petnih je žila kukurikao: "Kikirikiiiiii! Kikirikiiii!" I to je svima bilo toliko smiješno da je nono često puta znao reći da će ga prodati ljudima koji prodaju kikiriki da ih reklamira.Taj Jura (tako smo ga zvali) nije baš bio neki društveni tip, ali bio je nevjerojatno eksplozivan i vrlo zaštitnički nastrojen prema "svojim" kokicama. Čak toliko da se često znao obračunati s onim velikim pijetlom, u kojem bi baš taj mrga znao izvući deblji kraj.
Moja kokica, koju sam jednostavno zvala Kokica, imala je običaj ušuljati se u kuhinju kako bi me pronašla, zatim bi mi se po ruci popela na rame i onda bi se zajedno tako šetale selom. Kako sam samo bila ponosna na svoju Kokicu! A zgodno je bilo da je ona u biti bila pomalo divlja. Nikome nije željela prilaziti, a jaja je nesla na najvjerojatnijim mjestima: od visokog sjenika do susjedove trešnje ili u prikolici nonovog traktora. I vjerojatno ih nitko ne bi mogao pronaći da je tako odlučila. No, ona bi mi uvijek dala do znanja da ju slijedim. I uvijek bi me dovela do svježe izlegnutih jaja koje sam često pažljivo nosila noni da mi ih pripravi "na oko" ili fritaju za marendu.
Voljela se i igrati. Najrazličitijih igara. Čak je neke i sama inicirala. Iako mi do dana današnjeg nije jasno kako smo uspijevale bez buke u komunikacijskom kanalu totalno razumijeti jedna drugu. Imala je i smisla za pošalice. I bila silno zabavna. Voljela se umiljavati i bila je jako privržena.
U svađi i afektu znalo se dogoditi da me nazovu kokoškom. No, meni je to bio.... kompliment. Mnogi to neće razumijeti. Niti se potruditi.A život bi im bio puno bogatiji kada bi obratili pažnju. Moja kokica je na žalost završila kao žrtva jednog lovačkog psa Žuće. To su mi svi tajili dok nisam slijedeći put došla noni na ferije. Tada sam prvi put osjetila silnu tugu. I nevjerojatan bijes!
Baš ću si dati truda i slijedeći puta kad budem listala stare albume pronaći fotografiju sa svojom Kokicom. Tada nije bilo youtube-a. Više ne grlim kokice. Ali često se sjetim svoje.
