PRIČA O MALENOM JOSEU

Prije jako puno godina, toliko puno da smo i zaboravili kada, u jednom selu u južnom Brazilu živio je dječak od sedam godina po imenu Jose. Dječak je vrlo rano ostao bez oba roditelja pa ga je usvojila njegova teta, velika škrtica od žene, koja mu, i unatoč tome što je imala jako puno novaca, nije kupovala gotovo ništa.

Kako je živjela jako bogatom susjedstvu, Joseova teta je iskoristila svoj utjecaj kako bi natjerala direktora škole da prihvati njenog nećaka za desetinu mjesečne školarine. Zaprijetila mu je da će se žaliti županu ako ne prihvati mališana. Direktor nije imao drugog izbora i primio je Josea, ali je zato uvijek, kad mu se pružila prilika, tjerao  učitelje da ponižavaju malog Josea. Nadao se da će se dječak početi loše ponašati, pa će tako imati razlog da ga izbaci iz škole. Ali Jose, koji nije znao za ljubav, vjerovao je da je život takav, i nije se bunio protiv toga. 

Bilo je Badnje veče. Svi su učenici trebali prisustvovati svečanoj misi u jednoj crkvici, dosta udaljenoj od sela, jer je lokalni svećenik otišao na put. Na putu prema crkvici svi su dječaci i djevojčice s oduševljenjem pričali o tome što će sliejdećeg jutra pronaći kao pokon ispod bora: modernu odjeću, skupe igračke, slatkiše, bicikle, mnoštvo zabavnih sitnica.... Svi su bili lijepo odjeveni, onako kako to biva u dane blagdana. Samo je mali Jose bio kao i do sada: i dalje je bio odjeven u svoju otrcanu odjeću i stare sandale koje su mu već bile jako tijesne (tetka mu ih je kupila kada je imao četiri godine i rekla mu da će dobiti nove kada napuni deset). Neka su ga djeca s čuđenjem zapitkivala zašto izgleda tako jadno i prigovarali mu govoreći koliko ih je sram imati za prijatelja nekoga tko je tako bijedno obučen i obuven. No, budući da mali Jose nije znao za ljubav nisu ga ni opterećivala njihova pitanja.

No, kada je ušao u crkvu i začuo svečani zvuk orgulja, promatrajući prekrasan sjaj bezbroj upaljenih svijeća i sve te ljude koji su bili odjeveni u svoje najljepše ruho... ljude koji su došli sa svojim obiteljima, koji su grlili svoju djecu, Jose iznenada osjeti kako je najnesretniji dječak na svijetu.

Nakon svete pričesti, on, umjesto da se vrati ostalim učenicima, on sjedne na prag crkvice i gorko zaplaka. Iako nikada nije znao što znači ljubav, u tom je trenutku osjetio jedan snažan osjećaj. Osjećaj kako je biti potpuno sam, odbačen od svih, ostavljen sudbini na volju, bez igdje ikog svog.

U tom trenutku Jose je pored sebe ugledao jedno bosonogo dijete, bijedno poput njega. Budući da ga nikada prije nije vidio, pretpostavio je da je stigao iz daleka, hodajući dugo kako bi ovdje stiglo. Pomislio je: "Jadno dijete, sigurno ga jako bole noge... Dat ću mu da obuje jednu moju sandalu, da mu makar upola ublažim njegovu bol." Jer, Jose je jako dobro znao za patnju i nikako nije žalio da je i drugi proživljevaju. Ostavio je djetetu jednu sandalu, a s drugom na nozi krenuo je natrag u svoje selo. Obuvao je sandalu čas na jednu, a čas na drugu nogu kako ne bi previše izranjavao tabane svojih nogu od oštrog kamenja na putu. Čim je stigao kući, tetka vidje da mu nedostaje jedna sandala i vičući mu zaprijeti da će ga, ako je ne nađe do jutra, jako kazniti.

Jose je u krevet otišao sa strahom jer mu je itekako bilo poznato kakve je kazne primjenjivala njegova zla teta. Cijelu noć se tresao od straha, jedva malo odspavavši tik pred zoru. I samo što je zaspao, začu glasove iz dnevnog boravka. Teta dotrči do njegove sobe i vičući ga upita što se to događa. Jose, još bunovan od sna ode u sobu s borom i vidje na sredini sobe sandalu koju je ostavio djetetu u crkvici. Oko sandale nalazili su se pokloni: razne igračke, bicikli, tricikli, slatkiši, autići, odjeća... Susjedi su ogorčeno vikali da su im djeca opljačkana, jer kada su se probudila, ispod svojih borova nisu našla poklone.

Točno u tom trenutku stigao je svećenik iz crkve u kojoj su večer prije svi bili na svečanoj misi. Uleti bez daha u sobu i reče: "Na pragu kapele pojavio se kip djeteta Isusa, odjeveno u zlato, ali obuveno sa samo jednom jedinom sandalom!"

Nakon njegovih riječi nastade tišina. Ljudi krenu zahvaljivati Bogu i njegovim čudima, a zla se teta rasplaka i zamoli za oproštaj, a srce malog Josea ispuni se ogromnom ljubavlju i sve od tada bijaše dobro!

USUSRET BLAGDANIMA

ZNANSTVENI DOKAZ DA DJED MRAZ NE POSTOJI

Ovo sam davno pročitala i bilo mi je silno zabavno i smiješno zato sada stavljam ovdje :) Na žalost, autor mi nije poznat. Šteta.

Na svijetu postoji otprilike 2 milijarde djece (osoba ispod 18 godina).

Ipak, kako Djed Božićnjak ne posjećuje Muslimane, Hinduse, Židove i Budiste, količina posla za Božić se smanjuje na 15%, odnosno sveukupnih 378 milijuna djece (prema Uredu za populacijske statistike). Prema prosjeku od 3.5 djece po kući, Djed Božićnjak mora posjetiti 108 milijuna domova, ako pretpostavimo da u svakoj danoj kući postoji barem jedno dobro dijete.

Djed Božićnjak ima oko 31 sat Božića za rad, zahvaljujući različitim vremenskim zonama i Zemljinoj rotaciji, te ako pretpostavimo da putuje sa istoka na zapad (što se čini logičnim). Tako dobivamo da Djed Božićnjak posjeti 967.7 kuća u sekundi. Prema tome, za svaki dobar dom sa dobrim djetetom, Djed Božićnjak ima oko tisućinu (1/1000) sekunde da zaustavi sanjke, iskoči, uzme darove, uskoči u dimnjak, napuni čarape, nađe bor, ostavi ostatak darova pod borom, popne se natrag kroz dimnjak, uskoči u sanjke i dođe do slijedeće kuće.

Pretpostavljajući da je svih 108 milijuna stajališta jednako raspoređeno po Zemlji (samo u svrhe našeg proračuna), govorimo o 1.24 kilometra razmaka od jedne do druge kuće; iz čega proizlazi ukupan put od 120.8 milijuna kilometara, ne uključujući Božićnjakove odlaske na WC ili stanke za jelo / piće. Iz navedenoga proizlazi da je brzina Božićnjakovih sanjki oko 1080 kilometara u sekundi (3200 puta veća od brzine zvuka!). Za usporedbu, najbrže ikad stvoreno vozilo, svemirska sonda Odisej, ide 'svega' 45 kilometara u sekundi (162.000 km/h), a normalan jelen najviše 24 km na sat odnosno 0.0066 kilometara u sekundi.

Teret saonica je također jedan vrlo interesantan element. Pretpostavimo da svako dijete ne dobije ništa više nego jedne kutija Lego kockica srednje veličine (oko 860 grama). Tada je ukupna masa tereta na Božićnjakovim saonicama nešto veća od 500 tisuća tona. Na tlu, normalan jelen ne može vući više od oko 138 kg. Ako uzmemo da Božićnjakov leteći jelen može vući 10 puta više, Djed Božićnjak bi trebao oko 360 tisuća letećih jelena da povuku saonice. Masa tolikog broja jelena povećava sveukupnu masu saonica za oko 54 tisuća tona, odnosno za oko 7 puta mase Kraljice Elizabete (broda, ne vladarice).

Oko 600 tisuća tona putujući brzinom od 1080 km/s stvara nezamisliv otpor zraka - takav otpor kakav bi zagrijao jelene toliko jako koliko se zagrije svemirski brod koji ponovno ulazi u Zemljinu atmosferu. Prednji par jelena apsorbirao bi oko 14.3 kvintilijarde džula energije u sekundi. Ukratko, taj par bi se, čim krene, pretvorio u nimalo lijep prizor živih baklji, izlažući jelene iza njih, te dovodeći do lančane reakcije u kojoj bi svih 360-ak tisuća jelena izgorilo za oko 4.26 tisućina sekunde, odnosno točno na vrijeme da Djed Božićnjak dođe do pete kuće na svom putu.

Djed Božićnjak bi, kao rezultat akceleracije sa 0 km/s na 1080 km/s u tisućini sekunde, bio izložen akceleracijskoj sili 17.5 tisuća puta većoj od one maloga g, tj. 175.000 m/s^2. Djed Božićnjak mase 115 kg (što je vrlo malo za Djeda Božićnjaka) bio bi prikovan za kraj svojih saonica sa 1.984.906,9 kilograma sile, što bi mu trenutačno smrvilo kosti i organe pretvarajući ga u kašastu ljubičasto-crvenkastu tekućinu.

ZVIJEZDA PADALICA

Zvijezda padalica

Zvijezda padalica je najčešće u Zapdnom svijetu simbol Rođenja malog Isusa, no ova je priča Indijanskog porijekla koja se prenosila s koljena na koljeno u plemenu Čejena:

Jedne ljetne noći ležahu dvije djevojke izvan šatora, promatrajući zvjezdani svod. „Pogledaj onu tamo!“, reče Prva djevojka. „Najsjajnija je od svih. Voljela bih se za tu zvijezdu udati.“

Sutradan skupljale su te dvije djevojke drva, kadli ugledaju dikobraza kako se penje uz drvo.

„Ja ću ga uhvatiti i donijeti“, reče Prva djevojka, pa se stane uspinjati uz drvo za životinjom. Dikobraz se penjao i penjao, izmičući joj stalno izvan dohvata ruke, ali ni Prva djevojka nije odustajala.  

„Siđi, siđi!“, preklinjaše je Druga djevojka, ali Prva je djevojka već bila toliko visoko da je nije mogla čuti.

Bor se dizao i dizao uvis, sve dok nije dosegnuo nebeski svijet. Prva djevojka počne jecati od straha, vidjevši koliko visoko se popela. Tada reče neki glas: „Ne plači! Ja sam Najsjajnija zvijezda i želim da se vjenčamo!“

Prva djevojka i Najsjajnija zvijezda se vjenčaju. Najsjajnija zvijezda reče svojoj ženi da u nebeskome svijetu može činiti što je volja, ali neka nikako ne dira niti jednu bijelu repu koje tu rastu, jer će se, ako to učini, sigurno dogoditi nešto strašno.

Sretno su živjeli i uskoro dobili dijete. Ali Prva djevojka nikako nije mogla svladati silnu znatiželju kojom su je morile one bijele repe, pa jednoga dana iskopa jednu. Kad je repu iz zemlje iščupala, ostane iza nje otvor u nebeskome svijetu, kroz koje se nazirala Zemlja duboko, duboko dolje. Prva djevojka silno je željela opet vidjeti svoj dom, pa je od trave isplela uže. Činilo se da je ono dovoljno dugačko da dosegne Zemlju, pa se Prva djevojka počne spuštati kroz otvor, držeći dijete u naručju.

Ali kad se Prva djevojka spustila do kraja užeta, Zemlja je još uvijek bila vrlo, vrlo daleko. Žena se očajnički držala za uže, ali je snaga počne izdavati i ona na kraju padne…

Prva djevojka je umrla, ali je dijete, stvoreno od zvjezdana kamena, preživjelo. Poljska ševa odnijela ga je u svoje gnijezdo pa se za nj brinula zajedno sa svojim ptićima žutokljuncima. Nadjenula mu je ime Zvijezda padalica. Dječak je brzo rastao i doskora je mogao tako brzo trčati da nije zaostajao za pticama u letu. Ali ševa je bila žalosna zato što dječak nije imao krila. Kad se približila zima, a s njom i vrijeme da ševe odlete na jug, ptica je razabrala da dječak ne može pješice prijeći sav taj put. „Načini mi luk i strijelu i ja ću se sam sebe brinuti“, reče Zvijezda padalica.

S lukom i strijelama, koje su mu načinile ševe, dječak se zaputi niz rijeku pa doskora stigne do šatora koje podigoše suplemenici njegove majke. Tamo reče nekoj starici: „Bako, žedan sam.“

„Ne mogu ti dati vode“, odgovori ona. „U rijeci je čudovište koje proguta svakoga tko onuda želi proći.“

Ali Zvijezdi padalici grlo bijaše toliko suho da on posudi od starice vjedro bizonske kože i kutlaču od bizonskog roga i pođe na rijeku. Jedva je dječak uronio vjedro u vodu, kadli golemo čudovište izroni iz dubine, razjapi goleme ralje i proguta ga. U najdubljem dijelu želuca onoga čudovišta Zvijezda padalica pronađe šćućurene sve one ljude koje je čudovište žive bilo progutalo.

Majka Zvijezde padalice bila je djevojka iz čejenskog plemena, ali otac mu bijaše Zvijezda te Zvijezda padalica bijaše sazdan od zvjezdana kamena. Silnim udarcem učini on otvor u boku čudovišta i usmrti ga. Ljudi ispužu na svjetlo dana i Zvijezda padalica ih povede u logor. Tamo ode do starice pa joj reče: „Daj mi jednu bizonsku kožu i dva brza trkača.“

On reče brzim trkačima:“morate se praviti kao da me gađate strijelama.“

Zvijezda padalica navuče staru bizonsku kožu i pridruži se stadu bizona. Kad se dva brza trkača primaknuše, bijela vrana uzleti grakčući: „Zašto si trčao tako sporo?“ Vrana je letjela sve bliže i bliže. Zvijezda padalica hitro ispruži ruku ispod bizonske kože i uhvati vranu za noge.

On zatim odnese vranu u logor i pokloni je poglavici, koji svečano reče: „Ovu ću pticu uzeti u svoj šator, zavezati je za stup usred dimna otvora i dimiti je sve dok ne ugine.“

Od toga dana su Čejeni mogli ubiti onoliko bizona koliko im je trebalo i nikad nisu bili gladni. Ljudi su bili vrlo zahvalni pa su Zvijezdi padalici dali za vjerenicu najljepšu djevojku svoga plemena. Najsjajnija zvijezda, otac Zvijezde padalice, sjao je svake noći na nebu, blagoslivljajući njih dvoje svojim svjetlom.