USPAVANA LJEPOTICA

"Uspavana ljepotica" sliku je naslikao Henry Meynell Rheam

Ova priča je napisana i objavljena jaaaako jaaaako davno. Prema nekim izvorima napisana je još 1330. godine! Najpoznatije verzije su ona francuskog pisca Charles Parrault-a čija je priča pod nazivom "Uspavana ljepotica" objavljena 1697. godine. Kasnije su je objavili najpoznatiji pripovjedači braća Grimm koji su je prozvali "Trnoružica". Naravno, i ova priča ispričana je na nebrojeno puno načina, a jedan od njih možete pronaći u nastavku...

Bili jednom kralj i kraljica koji su svim žarom svoga srca željeli dijete. Čekali su duge godine i napokon dobili kćer. Izvan sebe od radosti, kraljevski roditelji zamole sedam vila da budu kume maloj kraljevni. Znali su da će, ako svaka vila obdari dijete svojim darom, kakav je tada bio običaj, ono odrasti kao najplemenitija kraljevna na cijelome svijetu.

Na svečanosti krštenja, svaka vilinska kuma dobi tanjur, nož i vilicu od čistog zlata. Tek što gosti sjedoše za stol, u predvorje uđe osma vila, ružna i naborana, onemoćala od starosti. Nitko je nije vidio punih pedeset godina i zato nije dobila poziv za svečanost. Mislili su da je umrla. Kralj joj nije mogao pokloniti zlatni tanjur, zlatni nož i vilicu zato što je dao izraditi samo sedam takvih pribora, pa se stara vila silno uvrijedi. Najmlađa vila odluči dati kraljevni svoj poklon posljednja i sakri se, kako bi spriječila zlo koje je možda stara vila nakanila nanijeti djetetu.

Svečanost se završi, vile obdariše kraljevnu svojim darovima. Prva joj dade ljepotu, druga mudrost. Ostale vile objaviše da će kraljevna biti obdarena izuzetnom ljepotom, da će sjajno plesati, prekrasno pjevati i divno svirati. Stara vila tada zagrakće glasom punim pakosti: „Kraljevna će ubosti prst o vreteno i umrijeti!“

Najmlađa vila izađe tada iz svoga skrovišta i reče: „ Kraljevna neće umrijeti! Kada se ubode  u prst, utonut će u dubok san. Spavat će stotinu godina, a tada će doći kraljević i probuditi je iz sna.“ Kralju to nije bilo dostatno. On zapovjedi da se do jednoga spale sva vretena pa je kraljevna rasla sigurna od svake opasnosti.

Jednoga ljeta kralj i kraljica povedu je u dvorac koji im je služio kao ljetno boravište. Na vrhu kule otkri kraljevna sobicu. Tu je sjedila neka starica predući pređu na vretenu. Ona nije ništa znala o kraljevoj zapovijedi. Nestrpljiva da i sama pokuša presti, kraljevna posegnu za vretenom, ubode se u prst i klonu onesviještena…

Oči su joj bile zatvorene, ali obrazi ružičasti i disanje zamjetno. Uzalud su poduzeli sve da je probude. Kralj napokon zapovijedi slugama neka odnesu kraljevnu u najbolju sobu dvorca. Ondje, na krevetu urešenu zlatom i srebrom, princeza spavaše poput usnula anđela. 

Kad je najmlađa vila saznala za vijest o nesreći koja se dogodila, odmah je pohitala u dvorac. „Dobro je što kraljevna spava u miru“, reče ona, „ali brinem što će se, kada se probudi, naći okružena nepoznatim ljudima.“

Vila dohvati svoj čarobni štapić i dodirne svako živo biće u dvorcu – svakog slugu i vojnika, konja i psa čuvara, pa čak i španjela Mopsija, djevojčina ljubimca, koji je ležao pokraj nje na postelji. Svi pozaspaše dubokim snom. Svi osim kralja i kraljice.

Kralj i kraljica, vrlo rastuženi, poljubiše svoju kćer na rastanku i tada napustiše dvorac, zabranivši svakome da mu se približi. Kako bi spriječila da bilo što na ikoji način povrijedi kraljevnu, vila okruži dvorac guštarom od kupine i trnja tako gustom da nitko nije mogao proći i tako visokom da su iznad nje od dvorca izvirivali samo najviši vrhovi tornjeva i kula.

Prošlo je stotinu godina. Kralj i kraljica su umrli i kraljevstvom je zavladala druga obitelj. Jednoga dana kraljev sin izjaha u potrazi za pustolovinom i ugleda kule dvorca koje se dizahu iznad mračne šume. On upita neke prolaznike i oni potvrdiše da tornjevi kule zaista pripadaju nekom dvorcu. No neki rekoše da u njemu živi zao div koji proždire djecu. Tada mu neki stari seljak ispriča ovo: „Kad sam još bio dječak, čuo sam da u ovom dvorcu spava lijepa kraljevna, koja čeka kraljevića da je probudi!“

Kraljević se zaputi prema dvorcu, od uzbuđenja srce mu jače zakucalo. Kad se približio guštari koja je okruživala dvorac, kupina i trnje neobjašnjivo se počnu razmicati, otvarajući mu put, a zatim se , jednako tajanstveno i neobjašnjivo, za njim zatvarahu.

Kraljević se doskora nađe u dvorištu dvorca i silno se začudi kad je ugledao sva ona tijela ljudi i životinja koja su, kao mrtva, ležala svuda unaokolo.  Zatim ode u stražarnicu i vidje stražare, poredane u redu, s kopljima na ramenima, kako svi odreda hrču. On zatim uđe u svaku sobu, sve dok se na kraju ne nađe u odaji u kojoj je ležala princeza spavajući.

Zadivljen njezinom ljepotom, koja kao da je usnulu djevojku okruživala krugom blještava svjetla, kraljević padne na koljena i probudi je poljupcem. „Jesi li to ti, moj prinče?“ nasmiješi se ona. „Toliko sam te dugo čekala.“ Kraljević nježno zagrli kraljevnu.

Za to vrijeme po cijelome su se dvorcu budili muškarci, žene i životinje. Pečenka se iznova počne okretati na ražnju, pa čak su i muhe ponovno zazujale.

Kraljević i kraljevna sjedoše tada u odaju ogledala da objeduju, dok je glazba svirala na glazbalima koja su, premda nijema punih stotinu godina, iznova zvučala slatko i milozvučno. Svećenik ih vjenča još iste večeri zato što, kao što, kao što reče kraljevna, stotinu godina čekanja na taj svečani čin bijaše više nego li dovoljno!

I živjeli su sretno do kraja života. 

BESKRAJNA PRIČA

Plakat za film na sličnu temu

Ova priča navodno potječe iz Engleske. Postoje različite inačice priče, no svakoj je zajedničko uporno i dosadno ponavljanje zbog kojeg na koncu pripovijedač postiže svoj cilj. Malenom je priča simpatična i zabavna. Znamo ju često čitati prije odlaska na spavanje. Želite li i sami uživati u priči, možete je pronaći u nastavku...

Bio jednom jedan kralj pa imao ljepoticu kćer. Kralj je vrlo volio priče, toliko ih je volio da je čak i kćer odlučio udati za čovjeka koji mu ispriča beskrajnu priču. No svakog onog koji započne pričati, ali s priča ne pokaže beskrajnom, čeka pogubljenje.

Mnogi bogati mladići okušaše sreću s pričanjem beskrajne priče, ali ona im se nekako stanji i presahne, pa jedan za drugim izgubiše glave. Napokon pojavi se na dvoru neki siromašak i reče da bi on okušao svoju sreću.

„Zašto ne“, reče kralj.

Siromašak započne priču i ispriča ovo: „Bio jednom jedan čovjek pa sagradio žitnicu toliko veliku da je natkrila bezbroj jutara zemlje, a visinom gotovo dosegla do neba. Tako je dobro čovjek sagradio žitnicu da je na njoj ostala samo jedna jedina rupa na krovu, kroz koju se mogao provući samo jedan jedini skakavac. Tada čovjek napuni žitnicu žitom sve do krova. Kad je napunio žitnicu, kroz onu rupu dopuže skakavac i uzme jedno zrno žita.“

„I ti to zoveš pričom?!“ poviče kralj. Ali siromašak još nije završio svoju priču. „Tada“, nastavi on, „dopuže drugi skakavac i uzme drugo zrno žita.“ I nastavi ponavljati: „Zatim dopuže sljedeći skakavac i uzme zrno“, sve dok se cijeli dvor nije zamorio i počeo nasmrt dosađivati. Zatim dopuže sljedeći skakavac, zatim dopuže sljedeći skakavac…

Kralja napokon izda strpljenje. „Hoće li ta priča ikada završiti?“

„Nikada, Vaše veličanstvo!“, reče siromašak.

„E, pa u tom slučaju“, reče kralj, „bolje je da se oženiš mojom kćeri.“

Siromašak tako i učini, a svojoj krasnoj nevjesti obeća da nikada više neće pričati svoju beskrajnu priču. 

MRVICA

Izvor: http://blogs.yis.ac.jp/15tyreforss/category/uncategorized/

Mrvica je Japanska bajka o dječaku malenom poput palca. 

Ona ide ovako nekako: 

Bili jednom jedan čovjek i žena koji su žarko željeli dijete. Molili su i molili i nakon nekog vremena bogovi im poslaše dječačića. Bilo je to krasno, zdravo djetešce, ali nikada nije naraslo, pa su mu nadjenuli ime Mrvica.

Kad je Mrvica dorastao do muževna vijeka, poslaše ga roditelji u svijet naoružana iglom umjesto mačem.

Mrvica zaplovi niz rijeku prema prijestolnome gradu Kyotu, upotrijebivši zdjelicu za rižu kao čamac, a štapiće za jelo kao vesla. U Kyotu uze ga pod svoje neka obitelj koja je živjela u velikoj kući. Mrvica im se jako svidio.

Jednoga dana krene Mrvica na put s kćeri one obitelji, koja ga je zavoljela. Napadne ih div – ljudožder, u nakani da otme djevojku.  „Prvo ti se sa mnom ogledati!“ poviče Mrvica, mašući svojom iglom po zraku. Div se grohotom nasmije, zgrabi Mrvicu pa ga proguta jednim zalogajem. U želucu diva Mrvica uze žustro bosti svojom iglom i činio je to sve dok ga div nije iskašljao. Mrvica tada zabode iglu divu u oko. Div zaurla od bola i pobjegne glavom bez obzira, odbacivši na bijegu neki maleni predmet od kovine. „Pa to je čarobni čekić koji ispunjava želje!“ poviče djevojka, podižući ga sa zemlje. „Kad je tako, udari me njime da vidimo može li učiniti da narastem“, reče Mrvica.

Djevojka zamahne, udari Mrvicu iz sve snage po glavi i on počne rasti… Domala Mrvica se pretvori u visoka, lijepa samuraja kojega bi svaka djevojka rado uzela za muža. Tada Mrvica uze pod ruku djevojku te ju oženi. I živjeli su dugo u sreći i zadovoljstvu, a Mrvica je postao hrabar ratnik kojega su svi voljeli i cijenili. 

VOLIM / NE VOLIM

Ovo me 'volim/ne volim' odmah podsjeti na film Amelie, meni jednog od najdražih. Znam da mnoge vole Amelie. Jer se poistovjete s njom. Sve mi imamo dio Amelie u sebi. Taj osjećaj da nam je poslanje  pronaći nečiju kutiju punu dječjih uspomena koju je čuvao neki dječak ili djevojčica prije puno desetljeća. I zatim pronaći tu dječicu, koji su u međuvremenu postali sredovječni ljudi, te im vratiti kutiju. I radovati se njihovoj sreći....

Zato ja volim rođendane. I razne datume kada se ljudi darivaju. Zna se dogoditi da gotovo godinu unaprijed kupim ili napravim baš određeni poklon za točno određenu osobu. I onda ga zamotam... I ne mogu dočekati dan kada ću ga predati. Jednostavno obožavam gledati način na koji ljudi otvaraju svoje darove. Neki su nestrpljivi, pa samo strgnu ukrasni papir. Neki su toliko pedantni da mi dođe želja istrgnuti im poklon iz ruke i na brzinu dovršiti posao... Jer ono što želim je vidjeti izraz lica kada slavljenik vidi sadržaj. Taj prvi pogled mi je neprocjenjiv i toliko toga govori. Najviše volim vidjeti širom otvorene oči i onu dječju radost. Tada znam da sam pogodila.

Što me žalosti? Žalosti me to što imam osjećaj da me jako puno ljudi zna, ali me ne poznaju. A mene je prilično teško poznavati, jer često sama sebe iznenadim...

Danas moja Amelie lista bi otprilike ovako ... blic..... izgledala....

volim... volim miris beba, volim im šnjofati glavice, bebe tako lijepo mirišu. Moj mali dečko predivno miriše. Volim miris svoga muža. dok smo još hodali, (a tada smo puno vremenski i kilometrima bili razdvojeni) znala sam mu uzeti majicu koju je nosio i onda sam imala osjećaj da je stalno sa mnom.

Jako volim boje... kod mene bi sve sigurno prštalo od boja, cijeli Calico sky! No ako moram odabrati, onda biram crvenu, crnu, ljubičastu i zelenu boju. (Znam, crna je ne-boja, ali volim je)

Volim cvijeće i miris svježe pokošene trave, ili onaj miris netom nakon ljetnog pljuska! I ljetne lokvice.

Obožavam leptire. Vjerujem u Boga, ali i poput sve djece volim bajke i vile. Znam da su Anđeli stvarni i svuda oko nas.

Volim broj 7 i 13.

I Ledo šlag.

Silno mi je žao što više nema kviki čokoladnih i karamel kokica!

Volim pašaretu. Crvenu. Podsjeća me na Istru. I sladoled iz aparata, ali ne ovakav kakvi postoje danas.

Volim lizaljke koje su nekada radili u slastičarni Diadora u Drnju. Volim Špičkove medenjake.

Pomfrit volim jesti prstima. Volim pljeskati i skakati kada sam sretna.

Volim zabavne i sretne ljude. Obožavam dječju iskrenost. Volim bučno veselo društvo. I pikinike. Volim ležati na travi i gledati oblake. I pogađati njihove oblike.

Volim engleske vrtove i vinegar crisps. I jokširski puding. vegetarijanski.

I predobre lasagne od cikle koje je radila Srki u Skalinadi. Volim Učku. I kaktuse. Volim masaže i mirisna ulja. I divnu glazbu. I knjige. Puno knjiga. Obožavam im miris. Volim i miris starih crkava. Volim njihov mir. Volim Island. I Wales. I Harry Pottera. I Elu Peroci. I Miševe i mačke naglavačke i jednu priču o malom Cipliću. I onu o gladnoj gusjenici i dobrom stablu. Volim dječje ilustracije. Ježeve i bobtail-e. Volim role. i jedan osobiti ranč. Volim kazalište i svoj posao. A voljela bih baš raditi ono za što sam se školovala. I koristiti kreativnost. Silno volim zagrljaje.

Volim putovati, ali ne i pakirati kofere.

Ne volim se ljubiti i grliti s osobama koje ne poznajem dobro. Ne volim prašinu i paukove. Ne volim kobasice i čvarke. Ne volim dvoličnost i njurgave ljude. Ne volim neizvjesnost. Ne volim da me se požuruje, ali ne volim ni čekati. Ne volim da me se obeshrabruje. Ne volim da mi kiša pada za vrat. Ili kada uđem u prostoriju i svi prestanu pričati. Ne volim agresivne i napasne ljude. Ne volim glasno srkanje juhe. Ne volim outlete. Ne volim svoju zaboravnost i svoju brbljavost, ne volim urede i zatvorene i tamne prostore.

Ponekad volim kuhati. Čudnovate kombinacije. Iako ne znam kuhati. Volim biti uredna iako mi je u kući često kaos....

Volim, ne volim... Volim, ne volim....

Ma, volim!