petak, 23. ožujka 2012.

JA POJEDOH HLJEB


Ova priča navodno potječe iz Španjolske. No, kao i mnoge popularne, ima svoje inačice u drugim zemljama. Priča ide ovako: 

Tri čovjeka – dvojica iz grada, jedan sa sela – krenu na hodočašće u Meku i dogovore se da na putovanju dijele svu svoju hranu. Ali sa sobom nisu ponijeli koliko treba i na kraju ostane im samo toliko brašna da mogu ispeći jedan maleni hljeb.
Kad se hljeb pekao, ljudi iz grada počeše mudrovati. „Kruha nema dovoljno za trojicu“, reče jedan. „Treba nam plan“, dočeka drugi. Priklone oni glave jednu uz drugu pa reknu onom trećemu, seljaninu: „Kruha za svu trojicu nema dovoljno. Hajde da ga ostavimo do jutra pa neka ga onaj tko usni najljepši san sam pojede“. Seljanin pristane.
Ipak, kad su dvojica iz grada zaspala, lukavi seljanin ustane i pojede hljeb. Ujutro seljanin se prvi probudi, ali ostane ležati kao da spava. Čuo je kako se ona dvojica iz grada nešto došaptavaju. „Ja ću reći da su me dva anđela odnijela u nebo“, reče prvi.
„A ja ću reći da su me dvojica anđela odnijela u pakao“, reče drugi.
Seljanin tad učini kao da se iz sna prenuo: „Kako?! Pa zar ste se već vratili!?“ poviče.
„Kako to misliš?“ upitaju ona dvojica građana.

„Ah, usnio sam dva anđela koji dođoše pa jednoga od vas dvojice odvedoše u raj, a drugoga u pakao. Ni sanjao nisam da ćete se ikad odonud vratiti, pa ja pojedoh hljeb!“

petak, 16. ožujka 2012.

ZAKON KAMIONA ZA SMEĆE


Radim na takvom radnom mjestu gdje se svakodnevno nosim s neopisivom količinom strašno loše energije, s gomilom predbacivanja, s predrasudama ljudi, s još većim brojem ljudi – ježeva i općenito, na mjestu na kojem je oooogromno velik izazov biti radostan čitavog radnog dana. Nevjerojatno je s koliko se verbalnih napadaja susrećem i s koliko se psovki dnevno trebam suočavati.

Tada se često puta pitam zašto sam ovdje, što u biti želim ovdje naučiti, što osvijestiti... Ponekad ne vidim smisao. Nekad imam osjećaj da nazadujem, no onda opet shvatim da sam i sama prepuna predrasuda i da mi ovo mjesto izvrsno služi kako bih upoznala ljude na onaj najbolji mogući način. Iako sam uvjerena kako bih negdje, na nekom drugom radnom mjestu mogla dati više od sebe, sada se koncentriram na ovo ovdje i sada. I trudim se unatoč svoj negativnosti pronaći radost u srcu i tako je isijavati prema van. Na taj sam način upoznala ljude za koje sam mislila da su hladni i usmjereni prema samo jednom cilju i shvatila da imamo i više nego dovoljno stvari koje nas povezuju i koje su nam zajedničke. Samo treba otvoriti srce i krenuti od sebe.

Sjetila sam se facebook statusa jednog prijatelja koji ima tu sreću da radi ono što najviše voli. Dijete je to uvaženih roditelja, u društvu cijenjenih i poštovanih, pa se nije trebao previše mučiti u životu. I sada puno godina kasnije čudi se kako su tete na šalterima bez osmijeha na licu i neugodne. Pa im za osmijeh bezobrazno i ponižavajuće nudi stotinu kuna. Razumijem da nije ugodno kada vas na jednom takvom mjestu dočeka mrgud, i sama sam ponekad iznenađena lošom energijom kojom zrače takvi prostori, no pokušajte zamisliti i tu gospođu kako već ne znam koliko godina dolazi na to isto radno mjesto i suočava se već od ranog jutra s gomilom ljudske gluposti, s neumjesnim primjedbama, istresanjima svakojakog tipa, soljenjem pameti i nevjerojatnim stupnjem pomanjkanja osnovnog kućnog odgoja mnogih… I tako iz dana u dan, iz godine u godinu… Naravno da ta ista gospođa ni ne primijeti trenutak kada se iskrivila pod teretom tolike količine lošega, ne primijeti ni da je već prošlo dosta dana od kada se iskreno i od srca nasmijala, ne primijeti da je vremenom postala poput stroja koji samo odrađuje svoj zadatak, bez da uključi srce, koje je već umorno i često puta ranjeno ljudima koji nemaju strpljenja čekati, koji imaju nultu toleranciju na mogućnost pogreške, koji svoje frustracije najčešće istresaju upravo na nekom šalteru. A te iste osobe iza šaltera taj svoj posao rade ovdje kod nas za bezobrazno mali novac koji im ne može kompenzirati sve one nabujale ružne osjećaje s kojima se suočavaju. Onda se neki pitaju što ne pronađu neki drugi posao, i neka budu sretne jer imaju posao u zemlji koja gotovo više ništa nema….  I tako u krug, u krug…
Radila sam privremeno na tom famoznom šalteru. I sada razumijem i one ispred i one iza njega. I shvatila sam da sve polazi od nas samih. I da smo sami odgovorni za svoju sreću, ali i sreću onih koji se nalaze u našem okruženju. To je velika odgovornost i trebamo je ozbiljno shvatiti. I zato, ako me vidite negdje na tom tmurnom mjestu, nemojte misliti da sam sišla s pameti i pitati me kao jedna gospođa danas: „Što mi se smiješ?“ Nego odgovorite: „Ne smijem Vam se, već se  osmjehujem jer mi je drago što Vas vidim!“

Biti će teško. Ispočetka će taj osmijeh biti poput grimase, pomalo nespretan, iskrivljen, pomalo umjetan… Ali, uključite li srce u tu lijepu aktivnost, ići će lakše i svakim novim danom biti će sve više radosti oko vas samih. Zato krenite već sada… Osmjehujte se, primijetite ljepotu oko sebe…

I poslušajte jednu simpatičnu i poučnu priču nepoznatog autora koju sam negdje pročitala i učinila mi se zgodnom tako da sam čak i današnji post naslovila imenom te priče. Dakle ona ide ovako: 
Jednog sam dana ušao u taksi kako bih stigao do aerodroma. Dok smo se vozili desnom stranom, odjednom je ispred nas iz parkinga izjurio crni automobil.
Taksist je snažno stisnuo kočnice i izbjegao sudar u centimetar.
Vozač crnog automobila se počeo derati na nas obasipajući nas gomilom najsočnijih psovki!
Međutim, taksist se samo nasmijao i prijateljski mahnuo mahnitom vozaču.
Upitao sam ga: "Zašto si to uradio? Onaj je luđak skoro razbio tvoj taksi i poslao nas obojicu u bolnicu, ako ne i negdje još gore!"
Tada me je moj mudri taksist poučio nečemu što sad zovem "Zakon Kamiona za smeće."
Objasnio je kako su mnogi ljudi poput kamiona za smeće. Trče unaokolo puni svog osobnog smeća (njihovih frustracija, ljutnji, razočarenja, patnji i drugih nagomilanih loših osjećaja). Kako se njihovo smeće nagomilava, prijeko im je potrebno mjesto gdje će svoje otpatke iskrcati, stoga će ponekad to učiniti upravo na tebi.
Nemoj to shvaćati isuviše ozbiljno. Samo se nasmiješi, mahni im, poželi im sve najbolje i nastavi dalje. Nemoj uzimati njihovo smeće i dijeliti ga drugima na poslu, u kući ili na ulici.

Najljepši Vam dan želim!


ponedjeljak, 5. ožujka 2012.

CABOODLE RANČ - WELLNESS ZA MAČJI SVIJET

Caboodle Ranch - izvor facebook
Prije nekoliko mjeseci slučajno sam mijenjajući programe na televiziji naletjela na odličan prilog na programu Animal Planets koji je napravio John Fulton iz emisije "Must love cats". 

Priča koju je u ovoj emisiji obradio tiče se naravno, mačaka i jednom vrlo neobičnom čovjeku s još neobičnijom pričom. Craig Grant je čitav život mislio da ne voli mačke. Nisu mu bile simpatične i nije se trudio upoznati ih. No, njegov sin imao je mačku koju mu je ostavio kada se selio iz stana. Macu imena Pepper. Vremenom je macu zavolio, a ona je njegovu ljubav uskoro nagradila malenim mačićima. Gazdarica stana koji je iznajmljivao više nije tolerirala mačke, stoga je Craig pomišljao na udomljavanje.
Caboodle Ranch u prazničkom raspoloženju - facebook
No, prirasle su mu srcu i polako je počeo spašavati i druge mačke, mačke lutalice. Kako nije naišao na razumjevanje susjeda i već spomenute gazdarice, sakupio je svu svoju ušteđevinu i kupio veliki ranč u divljini daleko od mjesta u kojem je do tada živio i svojim trudom i velikim radom izgradio prekrasno selo za sve svoje mačke.

Selo nalikuje na pravo ljudsko selo, s kućicama prilagođenim veličini mačaka. Tako se kuće nalaze u organiziranim ulicama, postoji trg s fontanom, alea, kućice imaju svaka svoj prekrasan tijem i prekrasnu okućnicu, imaju poštu, supermarket, gradsku vijećnicu i mjesto za šerifa. Od 2003. godine kada je započeo svoj projekt ranč je postao sklonište za mačke i broj im je narastao do oko 700! Budući da troškovi za jednu mačku godišnje iznose oko 550 dolara za 700 mačaka se penju na nevjerojatnih 385.000,00 dolara!
John Fulton i Craig Grant - facebook
Iz tog razloga su donatori i volonteri postali više nego dobrodošli. Mačke su zbrinute i veterinari su dolazili dva puta tjedno. Sve su mačke sterilizirali i cijepili. Craig je čitav svoj život posvetio mačkama i za njih kaže da su mu spasile život. Kako mu je vrlo teško pronaći redovne volontere sav teret poslova oko brige za mačke padaju na njegova leđa i s njima provede ponekad i do 14 sati dnevno brinući o njihovim potrebama. Sve je vrlo uredno i simpatično, a zbog preslatkih kućica ranč je postao atrakcija i mjesto koje privlači velik broj znatiželjnika i ljubitelja životinja. Mačke s Caboodle ranča ne daju na posvajanje već one na ranču imaju svoj dom.

Više informacija o ovoj zanimljivoj atrakciji možete pronaći na njihovim facebook stranicama ili na njihovoj službenoj web stranici. Osim toga na you tube kanalu može se pronaći simpatičnih filmića o Caboodle ranču.